Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Sveta obitelj | Sveto pismo ne idealizira obitelj
Previše ljudi još uvijek doživljava obiteljsko nasilje kao privatno pitanje, privatnu stvar između dvoje ljudi. Ne uočavaju da je to društveni, ali i crkveni problem. Sveta je obveza svećenika, pastoralnih radnika i cijele Crkve da pruže pomoć ranjivim obiteljima, osobito žrtvama obiteljskog nasilja. U takvoj situaciji ne spašavaju se ni brak ni obitelj, nego osobe koje trpe nasilje
Lk 2, 22-40: Kad se po Mojsijevu zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu – kao što piše u Zakonu Gospodnjem. Kad obaviše sve po Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret. A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu.
Danas slavimo blagdan Svete obitelji – Isusa, Marije i Josipa. Evanđeoski odlomak govori o njihovom posjetu Hramu u Jeruzalemu, tadašnjem „nacionalnom svetištu“, glavnom duhovnom, vjerskom i kulturnom centru židovstva. Svetišta su inače mjesta gdje se na osobit način mogu iskusiti duhovna utjeha, mir i nada. Istovremeno, to su mjesta gdje se kao nigdje – kako nekad, tako i danas – mogu događati zlouporabe svetoga. Vjerski službenici pozvani su u njima moliti i diskretno zacjeljivati rane, a ne parazitirati na svetom, propagirajući rigidnost ili nacionalno-populističke ideje i zgrćući nepošteno bogatstvo.
Marija i Josip donose Isusa, tek rođenog, kako bi prema zakonu učinili prigodne obrede i žrtve. U Hramu ih dočekuje „čovjek, pravedan i bogobojazan“ koji prima njihovo dijete u naručje. Šimun blagoslivlja Boga i pjeva poznatu Nunc dimittis, za koju Crkva i danas traži da je izgovaramo svake večeri u posljednjoj molitvi prije spavanja. „Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori“, a proročica Ana „hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu“.
U ovom događaju počinjemo primjećivati da utjelovljenje uključuje ne samo rođenje i smrt, nego i i Isusov rast, njegovo postajanje čovjekom u prostoru određene obitelji i specifičnog društvenog i vjerskog okruženja. To što Marija i Josip prinose „žrtvu siromaha“ – to jest, dvije grlice ili dva golubića, umjesto janjeta (usp. Lev 5,7; 12,8), što je za njih preskupo – govori o socijalno slabašnoj obitelji. Upravo je u ovom zemaljskom i običnom siromašnom kontekstu „dijete raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu“.
Danas slavimo svetu, ne „idealnu“ ili „savršenu“ obitelj. Situacija ove obitelji bila je višestruko složena. Osim oskudice, izbjeglištva u Egipat i svih muka s time, postojali su i drugi križevi ove obitelji. Primjerice, Marija ostaje trudna, a nema zakonitog muža. Današnjim rječnikom: promatrajući tadašnji moralni zakon ona je „u objektivnoj situaciji grijeha“, mogla je biti odbačena od svojih, mogli su je proglasiti bludnicom i javnom grešnicom, mogli su reći „mi imamo Zakon i po Zakonu mora umrijeti“, no u njezinoj situaciji „uopće ne postoji subjektivna krivnja“ (usp. AL 305). Naprotiv, Marija je milosti puna, njezina duša je sretna, ona se raduje novom životu. Ne obazire se na to što će reći drugi, a sigurno joj nije bilo lako. Zato i danas: „pastiri koji vjernicima predlažu puni ideal evanđelja i crkvenog učenja moraju im također pomoći usvojiti stav suosjećanja prema krhkim osobama i da se klone njihova proganjanja ili previše oštrih ili brzopletih sudova“ (AL 308; također Pismo Dikasterija za nauk vjere o pristupu euharistijskoj pričesti za samohrane majke, 13. prosinca 2023.).
Kršćanska tradicija slavi Josipa kao uzornog zaručnika i brižnog skrbnika Isusa i Marije. On to i jest. No, da bi postao i ostao takav, Josip je također proživljavao znoj, suze i mnoge neprospavane noći. Da bi usvojio dijete kao svoje, pomogao mu je Božji glas preko anđela. Josip je u tim trenucima mogao osjećati nevjeru ili razočaranje, a Marija ostavljenost i nepovjerenje. Razlučivao je pravednik i mučio se sa sobom, ali je uvijek pokazivao milosrđe. Imao je odgovornost skrbi o obitelji, posebno tijekom opasnih putovanja, kao što je bio bijeg u drugu zemlju. Nosio je teret zarađivanja kruha za svoju obitelj, što je uvijek izazov, osobito u uvjetima svog vremena i svoje obitelji.
S obzirom na sve izazove, poput brojnih odgovornih roditelja, Marija i Josip su osjećali mnoge nesigurnosti i strahove, primjerice kada im je sin adolescent nestao na puna tri dana.
Ovaj moderni blagdan Svete Obitelji koji je u liturgijski kalendar ušao tek u 20. stoljeću, prigoda je stoga da se osvrnemo na raznolikost obiteljskih iskustava i poteškoća koja su prisutna u našem društvu. Ponekad stvaramo idealiziranu sliku obitelji koja može zasjeniti stvarnost koja je puno kompleksnija. Unutar naših župnih zajednica postoje obitelji koje ne žive samo svoje radosti, već bremenite i bolne situacije. U nekima prevladavaju teškoće, neke se bore s teškim bolestima ili gubitkom člana obitelji, a neke su opet suočene s teškim problemima izazvanima alkoholizmom, raznim ovisnostima, kockanjem, bezobrazlukom ili čak nasiljem. Previše ljudi još uvijek doživljava obiteljsko nasilje kao privatno pitanje, privatnu stvar između dvoje ljudi. Ne uočavaju da je to društveni, ali i crkveni problem.
Sveta je obveza svećenika, pastoralnih radnika i cijele Crkve da pruže pomoć ranjivim obiteljima, osobito žrtvama obiteljskog nasilja. U takvoj situaciji ne spašavaju se ni brak ni obitelj, nego osobe koje trpe nasilje. Koliko smo samo puta čitali o feminicidima (ponovno ovaj vikend u Velikoj Gorici) i drugim oblicima nasilja, a da se nismo upitali gdje smo kao društvo i osobito kao Crkva zakazali, gdje smo učinili grijehe propusta ne propovijedajući protiv ukorijenjenih kulturnih i društvenih predrasuda koje određuju stavove i ponašanja koji su u samoj srži nasilja nad ženama i djevojčicama.
Zašto ne pružamo adekvatnu edukaciju po pitanju nenasilja i pravovremenog reagiranja na poremećaje koji ranjavaju obitelji? Daju li neki među nama, tijekom sakramenta pomirenja ili duhovnog razgovora, još uvijek krivovjerne i bogohulne savjete da osoba mora šutjeti i trpjeti nasilje?
Danas različite političke struje, organizacije ili interesne skupine iskorištavaju pojam „obitelj“ za promicanje vlastitih političkih agendi ili ideoloških stavova. Neki koriste ovaj pojam populistički, kako bi privukli određene birače, a sami katkad žive licemjerno ili suprotno od „ideala“ za koje se navodno bore. Kao da se sve želi zlouporabiti za vlastitu korist. S druge strane, manje je onih koji gledaju šire i nastoje iskazati konkretnu pomoć ljudima u nevolji. No „Bog se brine za život čestitih“, jer „bolje je i malo u pravednika no golemo blago u zlotvora“ (Ps 37,16.18).
Susret sa Svetim pismom ne idealizira obitelj, već nam pokazuje da su sve suočene s izazovima, problemima i teškoćama. Događaji iz života svete obitelji postaju putokaz za nas da ne očekujemo idealne situacije, već da se suočimo s izazovima. Sveta obitelj ne slavi se da nas osudi zbog naših pogrešaka ili da stvori iluziju o savršenstvu, već kao svjedočanstvo Božje prisutnosti čak i u najtežim trenucima života. Ne očekujmo savršenu obitelj, već obitelj koja je otvorena Božjoj milosti i ljubavi.
Pozvani smo prepoznati ljepotu i svetost u stvarnosti svog života, u svojoj obitelji, ali i u raznim obiteljima oko nas, pružajući ruku podrške, razumijevanja i ljubavi. I za sve obitelji molimo „da sve istinski dobro i ljudski valjano što je prisutno u njihovu životu i odnosima bude obogaćeno, zacijeljeno i uzdignuto prisutnošću Duha Svetoga“ (usp. Dikasterij za nauk vjere, Deklaracija „Fiducia supplicans – Molitveno povjerenje“ o pastoralnom značenju blagoslovâ, 18. prosinca 2023., br. 31).
Kako sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa nije bila savršena, već obitelj koja je doživljavala radosti, ali i suočavala se s izazovima, tako i mi, u svojim obiteljima i zajednicama, možemo pronaći snagu i nadu upravo u zajedništvu, podršci i razumijevanju. Neka nas današnji blagdan potakne da budemo osjetljiviji prema svim oblicima nasilja i patnje u obiteljima, te da budemo spremni otvoriti oči, „uprljati ruke“ i pružiti pomoć i podršku onima koji su u potrebi.
Branko Jurić