Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Sveta Lucija – preteča božićnoga svjetla
Kroz svoj život, milosrđe i mučeništvo, Lucija postaje preteča božićnoga svjetla, podsjećajući da vjera, nada i ljubav mogu probiti svaku tamu i da svatko od nas može biti nositelj Kristova svjetla u svijetu
Sveta Lucija iz Sirakuze svojim životom i primjerom simbolično osvjetljava tamu adventskih dana. Blagdan svete Lucije 13. prosinca obilježava se s bogatom simbolikom svjetla, u vremenu kad su dani najkraći, a iščekivanje Božića najintenzivnije. Pomalo je neobično da se jedna Sicilijanka osobito snažno štuje na sjeveru Europe, no to ima svoje razloge, duboko povezane s njezinim životnim putom i s pričom o svetici čiji je život prožet simbolikom svjetla.
Već samo njezino ime odiše ljepotom i svjetlom: ime Lucija znači doslovno „ona koja svijetli“. Ipak, okolnosti njezina života nisu u potpunosti rasvijetljene povijesnim izvorima. Kao i kod mnogih ranih svetaca, i ovdje se legende i predaje isprepliću s tek malobrojnim pouzdanim povijesnim činjenicama.
Lucija je rođena oko 286. godine kao kći imućnog trgovca u današnjoj Sirakuzi na Siciliji. Vrlo je rano postala pobožna kršćanka i prepoznala vlastiti duhovni poziv, no majka Eutihija željela ju je udati kako bi imala sigurniju i perspektivniju budućnost. Ubrzo potom otac umire, a majka se teško razbolijeva. U toj nevolji Lucija s majkom kreće na hodočašće na grob svete Agate u Cataniji, moleći zagovor svetice. Hagiografi bilježe kako je nakon molitve i viđenja svete Agate majka ozdravila te pristala da Lucija otkaže dogovoreni brak s poganskim zaručnikom i svoj život potpuno posveti Bogu. Lucija potom razdjeljuje sav svoj imetak siromasima i od miraza osniva prihvatilište za siromašne i bolesne. U tom djelu milosrđa podupire je i majka, koja je na čudesan način povratila zdravlje.
Lucija mučenica
Lucijina odluka izaziva bijes odbačenog zaručnika, koji je iz osvete prijavljuje rimskom upravitelju, i to u vrijeme žestokih progona kršćana na prijelazu iz 3. u 4. stoljeće, tijekom vladavine cara Dioklecijana. U tadašnjem Rimskom Carstvu sama prijava da je netko kršćanin bila je dovoljna da se osoba izvede pred sud, prisili na odricanje od vjere i prinošenje žrtve rimskim božanstvima ili caru, a upornost u kršćanskoj vjeri često je značila mučenje, gubitak građanskih prava i konačno smrt.
Tako je Lucija otkazivanjem braka nesvjesno zapečatila svoju mučeničku smrt. Brojne – često međusobno proturječne – predaje govore o njezinim mukama: prema jednima, trebala je biti usmrćena vučenjem volovskim kolima. Druga predaja kaže da su, zbog njezine postojanosti u vjeri, vojnici pokušali prisilno odvesti Luciju u javnu kuću.
No sve predaje su složne u jednom: ni volovi ni ljudska snaga nisu je mogli pomaknuti s mjesta. Legende tvrde i kako je Lucija preživjela mučenje pri kojem su joj iskopali oči – upravo iz te predaje proizašla je kasnija ikonografska tradicija prema kojoj sveta Lucija biva prikazivana s očima položenima na pladnju ili zdjelici. Taj snažan simbol ne upućuje samo na njezine tjelesne patnje, nego još više na duhovni vid: Lucija, koja je izgubila zemaljski vid, ostaje ona koja vidi svjetlo vjere jasnije od svojih mučitelja. Ni mučenje vrućim uljem joj, prema izvještajima hagiografa, nije naudilo. Najvjerojatnije je Lucija oko 304. ili 310. godine nakon Krista umrla od uboda mačem u vrat.
Lucija slavna svetica
Najranijim pouzdanim svjedočanstvom o štovanju svete Lucije smatra se nadgrobni natpis iz 4. stoljeća otkriven 1894. u katakombama San Giovanni u Sirakuzi. Već u bizantsko doba nad njezinim je grobom podignuta kapela, a u 12. stoljeću sagrađena je velika bazilika Chiesa di Santa Lucia. U 5. stoljeću u Rimu i Sirakuzi nastaju prvi samostani posvećeni svetoj Luciji. Pretpostavlja se i da ju je papa Grgur I. Veliki u 6. stoljeću uvrstio u misni kanon. Prema predaji Lucijine su relikvije 1038. godine prenesene u Carigrad, a od 13. stoljeća čuvaju se u staklenom sarkofagu u Veneciji. Dijelovi relikvija nalaze se i u Metzu u Francuskoj, dok se od 1987. dio njezinih moći ponovno čuva i u Sirakuzi.
U srednjem vijeku Lucija je bila među najštovanijim sveticama Zapada. Tada nastaje i blagdan Lucijina, dan darivanja djece, koji se tek u 16. stoljeću premješta na Badnjak. Sveta Lucija ostavlja trag i u književnosti: u Danteovoj Božanstvenoj komediji, u prvom dijelu Paklu (Inferno), pojavljuje se kao nositeljica svetoga svjetla i zagovornica spasenja. Dante je spominje u drugom pjevanju (Inferno, II), gdje Lucija, simbol božanske prosvijetljenosti, potaknuta brigom Blažene Djevice Marije, silazi u Limb kako bi potaknula Vergilija da krene u pomoć izgubljenom pjesniku. Time Lucija postaje posrednica milosti, ona koja budi dušu obasjanu svjetlom i pomaže da započne put obraćenja.
Lucija, Sicilijanka na sjeveru
Na spomen svete Lucije mnogi pomisle na Švedsku, plavokose djevojke u bijelim haljinama i vijence sa svijećama. I doista, od 18. stoljeća Lucijino se u cijeloj Švedskoj slavi s osobitom svečanošću. U obiteljima je običaj da najstarija kći, kao „Lucijina nevjesta“, nosi svijeće na zelenom vijencu i budi ukućane božićnim pecivima. U prosincu, kada je dnevnog svjetla vrlo malo, ove svjetlosne procesije ostavljaju posebno snažan dojam. Slični se običaji njeguju i u drugim europskim zemljama. U Italiji se na Lucijino priprema posebno jelo za siromahe torrone dei poveri, kaša od slanutka.
Svjetlosni vijenac na Lucijinoj glavi potječe iz predaje da je nosila hranu i piće progonjenim kršćanima u katakombama i mračnim hodnicima grada. Budući da su joj bile potrebne obje ruke, svijeće je nosila na glavi poput krune kako bi pronašla put u tami. Taj običaj nije samo izraz Lucijine praktičnosti, on ima i dublju duhovnu simboliku: Lucija, koja je hodala kroz fizičku i moralnu tminu, nosila je svjetlo vjere za one koji su bili u opasnosti i napušteni. Svjetlosni vijenac postaje znak njezine uloge kao „nositeljice svjetla“ i preteče Božića, ali i podsjetnik da vjera, milosrđe i hrabrost mogu probiti tamu nepravde, straha i progona.
Lucija u slavenskim zemljama
U slavenskim zemljama blagdan svete Lucije povezan je s bogatim pučkim običajima. Na Lucijino se tradicionalno sije božićna pšenica, znak novoga života, nade i Božjega blagoslova, a ponekad se u nju umeću i svijeće ili ukrasni elementi. U nekim krajevima bilježe se i stare poslovice o vremenu i urodu, dok je u primorskim i dalmatinskim krajevima sveta Lucija posebno zazivana kao zaštitnica vida i očiju. U nekim planinskim i kontinentalnim područjima na blagdan svete Lucije se održavaju male svečane procesije, a djeca pjevaju pjesme i nose svijeće, simbolično prenoseći svjetlo u domove i zajednicu. U pučkom pamćenju Lucijino označava prijelomni trenutak u adventu, trenutak kada se, uz svjetlo svijeće, pogled već okreće prema Božiću.
Lucija, svetica s mnogim „zaduženjima“
Sveta Lucija nije samo zaštitnica Sirakuze, Venecije, Mantove i Toleda. Ova svetica svjetla zaziva se i kao zaštitnica brojnih zanimanja: kočijaša, sedlara, staklara, krojača, tkalaca, ali i seljaka, domara, optičara, bilježnika i pisaca. Poput svetoga Florijana zaziva se u zaštiti od požara, a budući da je sama razdala svoje bogatstvo, smatra se i zagovornicom siromaha. Posebno joj se utječu oni koji pate od bolesti očiju i grla.
Lucija – već samo njezino ime svijetli. A njezino svjetlo obasjava tamu i naviješta dolazak Krista, „svjetla svijeta“. Kroz svoj život, milosrđe i mučeništvo, Lucija postaje preteča božićnoga svjetla, podsjećajući da vjera, nada i ljubav mogu probiti svaku tamu i da svatko od nas može biti nositelj Kristova svjetla u svijetu.
Izvor: dioezese-linz.at; prijevod: Marijan Oršolić