Antifašizam između demokracije i nasljeđa prošlosti

Prije tjedan dana u Zagrebu, Rijeci, Puli i Zadru održan je antifašistički marš „Ujedinjeni protiv fašizma“, na kojem se okupilo oko 20.000 ljudi. Reakcije javnosti razlikovale su se ovisno o političkom horizontu promatrača. Jedni marš vide kao obranu demokracije i otpor fašizaciji društva, drugi kao pretjerivanje i zloupotrebu antifašističkog identiteta u današnjim političkim borbama. Tvrdnja organizatora o „fašizaciji društva“ zvuči pretjerano, ali nije bez uporišta.

Kritičari marša ispravno ističu da u Hrvatskoj ne postoji masovni fašistički pokret niti institucionalna moć fašizma, pa tvrdnje o Hrvatskoj kao „fašističkoj državi“ nisu analitički održive. Kad bi Hrvatska doista bila fašistička država kako neki pišu, u njoj ne bi bilo slobodnih izbora, pluralizma stranaka, kritičkih medija. U konačnici, ne bi bilo moguće ni organizirati antifašistički marš.

S druge strane, marševi ipak reagiraju na niz zabrinjavajućih incidenata u hrvatskom javnom prostoru: povici s ustaškom konotacijom, prijeteći grafiti, napadi na kulturne manifestacije srpske manjine, izolirani ispadi nasilja, pokušaji relativizacije zločina ustaškog režima. Te pojave ne čine Hrvatsku fašističkom državom, ali mogu ukazivati na eroziju demokratske kulture i trendove prema autoritarnijim i isključivijim oblicima društva.

Dio odgovornosti za eskalaciju ekstremističkih ispada snosi mainstream desnica, koja je na vlasti već dugi niz godina. Iako današnja vlast nije proustaška niti ekstremno desna, strah od gubitka desnijih koalicijskih partnera i birača često rezultira pasivnošću i selektivnim reakcijama na ispade ekstremista. Strategija „maksimalne neutralnosti“ vladajućih omogućuje radikalnoj desnici monopol nad javnom raspravom i definicijom domoljublja. Provokacije i zloupotrebe, poput slučaja izložbe SANU akademika Medakovića, u demokraciji se moraju rješavati institucionalno. Ne smije se davati prostor pritiscima i nasilju maskiranih skupina u rješavanju problema, a posebno ne opravdavati njihovo ponašanje „provokacijama druge strane“.

Hrvatska desnica je u reakcijama na antifašistički marš kritizirala prisutnost komunističkih simbola i rado se inscenira kao antikomunistička, no istodobno sama reproducira mnoge obrasce komunističke političke kulture: korupciju, nepotizam, birokratizaciju, paranoju o „unutarnjim neprijateljima“ i gušenje kritičke misli. Dosljedna antikomunistička retorika zahtijeva uklanjanje takvih obrazaca iz vlastitih redova. Isto tako, antikomunizam desnice je najmanje uvjerljiv kad se iza njega skriva implicitno ili otvoreno koketiranje s ustaštvom i ekstremnom desnicom.

Desnica se rado predstavlja i kao domoljubna opcija, a ako želi u tome biti uvjerljiva, onda domoljublje mora promicati kroz odgovornost, rad i poštivanje zakona, a ne kroz simbolpolitiku, koncerte ili navijanje na stadionu. Domoljublje nije privilegija jedne političke strane, nego obveza svih građana da izgrade bolju, pravedniju i sigurniju Hrvatsku. Pravi domoljubi ne napadaju manjine, ne uništavaju javni prostor, ne šaraju grafite, ne slave ustaštvo niti zabranjuju ćirilicu. Jasna osuda ustaškog režima i njegove simbolike, bez „dvostrukih konotacija“ i ostavljanja sivih zona, obveza je zdravog domoljublja: režim koji je imao rasne zakone i logore ne smije biti predmet nostalgije ni reinterpretacije. Oni koji takve simbole slave nanose Hrvatskoj moralnu, političku i međunarodnu štetu te ne djeluju u interesu države.

Oportunizam vođen koalicijskom matematikom prisutan je i u liberalno‑centrističkim krugovima. U tom ključu čitaju se i izjave riječke gradonačelnice Ive Rinčić, koja je odbila sudjelovati u maršu jer se ne želi „svrstavati ni uz petokraku ni uz pozdrav ‘Za dom spremni’“. Štošta toga bi se moglo prigovoriti njenoj izjavi: od toga da zbog nekoliko spornih zastava izjednačava sve sudionike marša s onima koji „veličaju Tita i žaluju za Jugoslavijom“; preko implicitnog izjednačavanja organizatora marša s desničarskim nasilnicima i ekstremistima, što je logički i asimetrično kad se pogleda stvarnost incidenata u Hrvatskoj na koje marš reagira (i na samom maršu se mogla vidjeti ta asimetrija nasilja kad su u Zadru i Rijeci skupine huligana gađale sudionike petardama i bojom); do toga da su njezine izjave motivirane nezamjeranjem desnim koalicijskim partnerima iz MOST-a.

U čemu Rinčić ipak ima pravo jest ukazivanje na nužnost da se antifašizam oslobodi povijesno-ideološkog balasta komunističkih režima. Kritičari koji Rinčić optužuju za relativizaciju fašizma i čak za sudjelovanje u desničarskom projektu razgradnje antifašističke tradicije Hrvatske implicitno izjednačavaju kritiku komunističkog antifašizma s legitimizacijom fašizma, iako Rinčić jasno ističe svoj demokratski antifašizam.

Kritičari Rinčić tvrde kako antifašizam nema ideološki karakter, nego se radi o osnovnom moralnom imperativu svakog demokratskog društva. No, pri tome prešućuju da je povijesno antifašizam u nedemokratskim komunističkim režimima služio kao legitimacijski alat za autoritarne sustave: trajno „izvanredno stanje“ opravdavalo je represiju i kršenja ljudskih prava, a pojam „antifašizam“ instrumentaliziran je za eliminaciju opozicije i kritičke misli. Najbizarniji primjer zloupotrebe antifašizma u komunističkim režimima je Berlinski zid koje su vlasti u DDR-u nazivale „Antifašistički obrambeni zid“, zid koji je navodno štitio građane od „fašizma“, a u praksi služio kao zatvorski zid koji ih je sprečavao u odlasku na slobodni Zapad. Protivljenje fašizmu doista jest osnovni moralni imperativ demokratskog društva, ali samo ako se sam antifašizam ne poistovjećuje s nedemokratskim i autoritarnim režimima.

Danas dijelovi ljevice i antifašističke scene i dalje koriste antifašizam kao ideološki alat, a ne kao univerzalno demokratsko načelo, pri čemu postoje i tendencije stalnog proširivanja pojma fašizma, ponekad i na način da se svi konzervativni, religiozni ili desno orijentirani građani označe kao (latentni) fašisti.[i] Poistovjećivanje antifašizma s režimima poput jugoslavenskog socijalizma i titoizma[ii], dodatno slabi njegov kredibilitet i ide u prilog fašizmu. Da bi antifašizam danas bio vjerodostojan, mora se odmaknuti od ideoloških zloupotreba i jasno razlikovati legitimni i nužni otpor u Drugom svjetskom ratu[iii] od poslijeratnih represivnih komunističkih režima. Dosljedni antifašisti bi se trebali distancirati od komunističkog nasljeđa koje, paradoksalno, uključuje i mnoge elemente Ecovog ur-fašizma: kult vođe, jednoumlje, odbacivanje pluralizma i političko nasilje. Bez jasnog distanciranja, antifašizam riskira postati deklarativni oblik borbe protiv fašizma koji istodobno njeguje ur-fašizam u vlastitim redovima i u konačnici samo afirmira ono protiv čega se bori.[iv] Antifašizam koji se ne ograđuje od totalitarnih elemenata komunizma ne može biti uvjerljiv kao univerzalna etička pozicija i prihvaćen u suvremenom demokratskom društvu.

Hrvatskoj je danas potreban antifašizam utemeljen na demokraciji i ljudskim pravima, oslobođen ideoloških zloupotreba. Takav antifašizam mora biti građanski refleks protiv svakog totalitarizma, diskriminacije i nasilja, istovremeno promičući otvoreno društvo i pluralizam.[v] Nitko ne smije imati monopol nad antifašizmom, ali svi građani imaju obvezu čuvati demokratske norme i odbacivati ur-fašističke elemente, bilo da dolaze s ekstremne desnice, iz komunističkog nasljeđa ili iz suvremenih ideoloških dogmi. Antifašizam današnjice obuhvaća i zrelo domoljublje: ono koje gradi zajedništvo, brani ljudsko dostojanstvo i odbacuje sve režime koji dijele ljude ili im uskraćuju slobodu. U tom kontekstu pravo domoljublje i vjerodostojni antifašizam postaju komplementarni: oba moraju biti usmjerena prema obrani demokracije i otporu svakom autoritarnom poretku.

_____________

[i] U gostovanju na RTL-u predsjednica Savjeta za antifašizam SDP-a Tesa Goldstein je u svom komentaru antifašističkog marša u četiri hrvatska grada izjavila: „Dakle, to je bio prosvjed koji je promovirao toleranciju, koji je isto tako vrlo jasno rekao ‘ne’ prema mržnji prema nacionalnim, vjerskim, seksualnim manjinama – svima onima koji su drugačiji u očima onih koji se propagiraju kao veliki Hrvati, kao ekstremna desnica, kao oni koji vide vrijednosti u Bogu, obitelji i domoljublju (!). To je zapravo jedan prikriven sustav vrijednosti, ispod toga leži jedna vrlo jasna mržnja prema drugima i drugačijima i prema tome se, naravno, treba vrlo jasno postaviti. /…/ Tako da svi ovi desničari, nazvali ih mi desničarima ili bilo kako drugačije, to su ljudi koji u svojim bazičnim postulatima vjeruju da Hrvatska nije mjesto vjerojatno za one koji nisu Hrvati, koji možda nisu katolici i koji razmišljaju drugačije od njihovih desničarskih vrijednosti.” Na izjave Tese Goldstein reagirao je moderator opaskom kako je to preširoka generalizacija. Goldstein se na to pokušala djelomično ispraviti: „Ja isključivo govorim protiv onih koji ovaj skup, gledaju kao na jugoslavenski i komunistički.“ U prijevodu: svi oni koji kritiziraju spornu jugoslavensku simboliku na antifašističkom maršu i nespremnost da se današnji antifašizam distancira od nasljeđa komunističkih režima = fašisti koji bi Hrvatsku očistili od svih koji nisu Hrvati, katolici i desničari! Svi oni koji „vide vrijednosti u Bogu, obitelji i domoljublju“ = mrzitelji drugih i drugačijih! Istodobno Tesa Goldstein govori kako jugoslavenske zastave prizivaju toleranciju „koja je u kasnim godinama Jugoslavije bila veća nego danas u Hrvatskoj“, što je apsurd, jer sam ovakav marš ne bi mogao biti slobodno održan u bivšem sustavu, pogotovo ne s transparentima tipa „Od rijeke do mora bez državnog nadzora“. Goldstein je prije nekoliko tjedana zabavljala javnost i tvrdnjama kako u bivšoj Jugoslaviji, jednopartijskoj državi kojom je 45 godina vladala Komunistička partija (kasnije Savez komunista) nije bilo komunizma!

Od sadržaja ovih izjava možda više treba brinuti to da dolaze od mlade osobe koja nema nikakvo stvarno iskustvo života u SFRJ. Danas imate puno mladih koji romantiziraju Titov komunizam, a da nisu živjeli u njemu. S druge strane imate i mlade koji pričaju o domovinskom ratu i obrani Hrvatske ili čak veličaju zločinački režim NDH, a rodili su se nakon rata. U toj romantizaciji nema stvarne povijesti – samo nostalgija za idealiziranom verzijom prošlosti koju nikada nisu živjeli i revitalizacija ideologija koje su već dokazano uništavale živote i unazađivale društva i države.

[ii] Apologeti jugoslavenskog socijalizma/titoizma, u usporedbi sa staljinizmom i drugim komunističkim režimima, često ističu pozitivne strane režima, poput socijalne sigurnosti i obrazovanja, dok zanemaruju autoritarne prakse i represiju nad opozicijom. Iako se nakon razlaza od Staljina jugoslavenski samoupravni socijalizam/titoizam donekle liberalizirao i demokratizirao, Tito nije bio dosljedni borac za ljudska prava niti antifašist po mjeri današnjih potreba. Povjesničar Slavko Goldstein (inače djed Tese Goldstein iz fusnote 1), nekadašnji antifašistički borac i zatvorenik u logorima NDH, piše kako je „Tito bio antifašist do 1945., a onda je to prestao biti“. Jugoslavenski jednopartijski sustav pod doživotnom vlašću Tita ne može se smatrati oblikom antifašizma na koji bismo se mogli pozivati u 21. stoljeću.

[iii] Ovdje treba precizirati kako se o ratnom antifašističkom otporu u okviru komunizma može govoriti samo nakon 1941. Ne treba zaboraviti pakt Staljina i Hitlera iz 1939. nakon kojega su zajedno raskomadali Poljsku. Kasniji „antifašist“ Staljin je u rat ušao kao saveznik fašizma. Dok su nacisti napadali Francusku i zemlje Beneluksa, SSSR je napao Finsku, te okupirao baltičke zemlje i Moldaviju. I antifašistička borba komunista u Jugoslaviji u Drugom svjetskom ratu ne počinje odmah nakon stvaranja NDH, nego dan nakon Hitlerovog napada na SSSR.

[iv] Njemački filozof Peter Sloterdijk u djelu „Srdžba i vrijeme“ analizira kako radikalna ljevica koristi pojam „antifašizam“ kao ideološki štit za vlastite autoritarne prakse, pokazujući kako „lijevi fašizam“ može biti prikazan kao antifašizam, opravdavajući represiju i gušenje pluralizma.

[v] Njemački povjesničar Jan Behrends predlaže da se umjesto povijesno ideološki opterećenog pojma antifašizma govori o „borbi za demokraciju“. „Borba za demokraciju“ preciznije određuje ono što antifašizam pretpostavlja, ali povijesno nije uvijek ostvarivao: otvoreno i pluralno društvo, ljudska prava i otpor prema svim oblicima totalitarizma. To bi isključilo one antifašiste koji nisu demokrati i učinilo suvišnima ideološke rasprave oko pojma antifašizma.

---

Marijan Oršolić

---