Sveta Kata | Vjera i razum nisu neprijatelji

Lk 21,5-11: Dok su neki razgovarali o Hramu, kako ga resi divno kamenje i zavjetni darovi, reče Isus: »Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen.«
Upitaše ga: »Učitelju, a kada će to biti? I na koji se znak to ima dogoditi?« A on reče: »Pazite, ne dajte se zavesti. Mnogi će doista doći u moje ime i govoriti: ‘Ja sam’ i: ‘Vrijeme se približilo!’ Ne idite za njima. A kad čujete za ratove i pobune, ne prestrašite se. Doista treba da se to prije dogodi, ali to još nije odmah svršetak.«
Tada im kaže: »Narod će ustati protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva. I bit će velikih potresa i po raznim mjestima gladi i pošasti; bit će strahota i velikih znakova s neba.«

Danas slavimo jednu od najpoznatijih i najvoljenijih svetica kršćanske tradicije – sv. Katarinu Aleksandrijsku, kod nas poznatiju kao Sv. Katu. Njezino ime i njezina priča prate Crkvu već više od tisuću i sedamsto godina, a i danas nas njezin primjer snažno potiče na hrabrost, mudrost i vjernost Kristu. Iako se o njezinom životu miješaju razne priče i legende, dotle da neki niječu i njezinu povijesnu egzistenciju, jedno je sigurno: kršćanska predaja stoljećima prenosi da je ona svoj mladi život položila za Krista, u vremenu kad je kršćanska vjera bila zabranjena, a pripadnost Kristu mogla značiti smrt.

Današnje prvo čitanje iz Knjige proroka Danijela govori o kipu sastavljenom od različitih metala – o carstvima koja dolaze i prolaze, o veličinama koje se uzdižu i padaju. A onda dolazi kamen „ne rukom odvaljen“, kamen koji razbija sve zemaljske moći i postaje „gora velika koja napuni svu zemlju“ (Dn 2,34–35). Taj kamen je Krist, njegovo kraljevstvo koje neće proći, njegova istina koja ostaje, njegovo evanđelje čini sve novo.

Upravo je u to vjerovala i sv. Kata. Legenda kaže: dok su oko nje padale prijetnje, moćnici joj se suprotstavljali, filozofi je pokušavali razuvjeriti… ona je znala: sve što nije utemeljeno na istini Božjoj – prije ili kasnije srušit će se. Znala je, kako kaže Isus u današnjem Evanđelju, da će doći „ratovi i pobune“, da će se „jedno carstvo dizati protiv drugoga“ (Lk 21,5–11), ali da Božja riječ ostaje. Zato nije pokleknula ni pred carem Maksiminom Daijom, ni pred 50 učitelja i filozofa koje je on poslao da je uvjere da Krist nije Bog. Legenda kaže da ih je sve uvjerila svojom mudrošću, poznavanjem vjere i govorničkom vještinom – i da su se upravo oni obratili Kristu.

Možda povijest neće potvrditi svaki detalj te legende, ali njezina poruka ostaje snažna: kad čovjek stoji u istini, onda je i jedan protiv pedeset – većina.

Katarina je bila žena visokog položaja, obrazovana, inteligentna, lijepa – ali sve bi to moglo biti bezvrijedno, da nije imala srce puno vjere i hrabrost da se suprotstavi laži. Mogla je pristati na udvaranje rimskog moćnika, mogla je sačuvati život, položaj, bogatstvo. Ali za nju je vrijedilo samo jedno: Krist je njezin kralj, on koji kraljuje na križu, i nitko drugi.

Kad je i nakon obraćenja filozofa car pokušao slomiti njezinu vjeru mučenjem, legenda kaže da se instrument predviđen za patnju raspao Božjom snagom. A onda, kao posljednji čin mržnje prema istini, car naređuje da je obezglave. Prema legendi, njezino tijelo su kasnije anđeli prenijeli na Sinaj, gdje se podiže poznati samostan sv. Katarine Aleksandrijske iz Egipta.

U našem se narodu i danas čuva stara izreka: „Sveta Kata, snijeg na vrata.“ (njem. „Sankt Kathrein läßt den Winter herein“). Ona podsjeća da blagdan svete Katarine, 25. studenoga, tradicionalno označava početak hladnijeg vremena i približavanje zime. Premda se klima i vremenske prilike mijenjaju, ova uzrečica ostaje dio našega pučkog i kulturnog pamćenja, povezujući svakodnevicu s ritmom liturgijske godine i mudrošću predaka. Ona ne govori samo o vremenskim promjenama, nego i o duhovnoj stvarnosti: s Katarininim danom ulazimo u vrijeme kada priroda postaje tiša, a čovjek je pozvan biti sabraniji – kao priprava za novu liturgijsku godinu. Katarina nas tako i kroz pučku tradiciju podsjeća na budnost i spremnost pred Gospodinom.

Katarinu danas zazivaju kao zaštitnicu djevojaka, dojilja, studenata, učitelja, znanstvenika, teologa, svih koji u rukama imaju knjige, znanje ili filozofiju. I to je znakovito. Katarina je svetica koja nas uči da vjera i razum nisu neprijatelji, nego prijatelji; da znanje nije prijetnja vjeri, nego njezina potvrda. I upravo to je toliko potrebno našem vremenu.

Mi živimo u razdoblju u kojem se sve više obezvređuje mišljenje, znanje, obrazovanje, argument. U vremenu u kojem se sve nastoji dovesti u pitanje – i istina, i moral, i čovjek, i Bog. Netko lijepe riječi naziva „propagandom“, a često glasniji nadvladaju mudrije. U takvom svijetu, sv. Katarina stoji kao blistav znak: Traži istinu. Brani istinu. Živi istinu. I onda kada se čini da si sam. I onda kada se čini da drugi to ne cijene. I onda kada to košta. Nije dovoljno samo reći: „Vjerujem.“ Potrebno je učiti, razmišljati, formirati um, poznavati svoju vjeru – baš kao što je to činila Katarina.

Branko Jurić