Sinodalni imperativi

U svojoj hvaljenoj „Priči o Rusiji“ iz 2022. britanski povjesničar Orlando Figes piše da je danas uloga povijesti u ruskom društvu od ključne važnosti: „U Putinovom sustavu nema podjele na ljevicu i desnicu, nema ideologija koje međusobnim nadmetanjem oblikuju raspravu i nema javno usuglašenih značenja za ključne koncepte kao što su demokracija i sloboda, pa je politička misao definirana idejama o prošlosti zemlje. Kada režim iznese svoje tumačenje neke epizode iz ruske povijesti, ta tema je ispolitizirana. To nije ništa novo. Sovjetski povjesničari još više su bili taoci promjena službenih stavova Partije, naročito pod Staljinom kada se povijest falsificirala da bi se njegov značaj podigao, a njegovi suparnici oblatili.“

Fascinira važnost koju povijest ima u autoritarnim društvima, ali i to kako ništa manju ulogu ima i u našim krajevima. Povijest je moćno oružje kojim se dobiva bitka u sadašnjosti, oružje koje lako budi afekte i homogenizira. Kroz povijest uviđamo da smo bili i jesmo žrtve, da samo traumatizirani, da imamo pravo na kompenzaciju, na osvetu. A kada to nije dovoljno, pronalazimo neprijatelje i u sadašnjosti. Može ih se naći svugdje, od siromašnih migranata do bogatih multinacionalki, od pohlepnih trgovaca preko agresivnih ratnih veterana do perfidnih medija. Trauma i identitet žrtve polako preuzimaju našu narav, zatvarajući nas i kao društvo i kao pojedince. Politizirani smo na način da nas je pridobila i ideologizirala niska politika, preuzevši kriterije moralnosti. Sve manje razmišljamo u kategorijama jednakosti, pravednosti, stručnosti, transparentnosti, solidarnosti i zaštite općeg dobra, a sve više u kategorijama lobija, strančarenja, zavjera i političkih kalkulacija. Ideološka rasprava je pritom reducirana na razinu ideoloških rovova, u kojima se broje žrtve fašizma i komunizma s idejom da veća stradanja daju veća prava. U javnom diskursu tako ne dominiraju više oni koji kvalitetno argumentiraju, već oni koji su sposobni generirati dublje raskole.

Uvjeravajući ljude da su žrtve starih i novih sukoba, politizacija ih pasivizira. Stavljajući im pred oči ono što je prošlo i ono sadašnje na što ne mogu utjecati, politički režimi čine ljude anesteziranima pred svime onime na što bi mogli utjecati. Onemogućuju im vidjeti da žive pod autokratskim vođama, da su im društva visoko korumpirana, da je za svaki ozbiljni posao potrebna veza, da su plaće i mirovine nedovoljno visoke za inflaciju koja ne prestaje, da je zdravstveni sustav skup i trom, a obrazovni zastario, te da ne postoje efikasni institucionalni mehanizmi rješavanja problema, već se oni rješavaju pravom jačega. Analitičari kažu da danas zapravo živimo u dobu repolitizacije. Nakon pada ideoloških režima u prošlom stoljeću koji su bili obilježeni snažnom politizacijom, došlo je do razočarenja neoliberalizmom i tehnokracijom, te je stoga na snazi ponovni rast politizacije povezan s populizmom.

Kršćanski put sinodalnosti u svom je temelju anti-politizacijski. U svojim bazičnim vrijednostima  zajedništva, sudjelovanja i poslanja, sinodalnost oponira logici politizacije koja pasivizira i odvaja od realnosti. Dok optika sukoba civilizacija utemeljuje vječne nepremostive rovove i tako istjeruje Boga iz povijesti, sinodalni put poziva da osluškujemo poticaje Duha koji zove na prevladavanje sukoba

Teorija Samuela Huntingtona o sukobu civilizacija dodatno pojašnjava zašto je ova problematika posebno akutna u našim područjima jugoistočne Europe. Huntington opisuje kako razlike među civilizacijama generiraju najdugotrajnije i najnasilnije sukobe, a upravo se u našoj regiji preklapaju civilizacije zapadnog kršćanstva, pravoslavlja i islama. I premda nam povijest nudi i dokaze kojima bi se upravo u ovom kontekstu mogla graditi kultura dijaloga, češće naglašavamo one argumente koji pokazuju da smo upravo ovdje najizoštreniji za konfliktnost, najnaklonjeniji neprijateljstvima, najskloniji animozitetima. Konstantno se osjećamo ugroženima, pod pritiskom smo, utvrđujemo obrambene pozicije i utječemo snažnim vođama.

Kršćanski put sinodalnosti u svom je temelju anti-politizacijski. U svojim bazičnim vrijednostima  zajedništva, sudjelovanja i poslanja, sinodalnost oponira logici politizacije koja pasivizira i odvaja od realnosti. Dok optika sukoba civilizacija utemeljuje vječne nepremostive rovove i tako istjeruje Boga iz povijesti, sinodalni put poziva da osluškujemo poticaje Duha koji zove na prevladavanje sukoba. Dok sinodalnost poziva na angažman spram znakova vremena kako bi svi ljudi ostvarili svoje puno dostojanstvo, politizacija ih svodi na brojke koje su važne tek za jačanje borbenog potencijala. Politizacija guši demokraciju i slobode, a sinodalnost se posebno fokusira na glasove onih koji su van naših zajednica i stvara uvjete za pareziju, otvoreni govor o nelagodnim istinama.

S druge strane, kršćanski privid mogu poprimiti i politizacijske tendencije. Temeljna je napast svih etabliranih vjerskih zajednica to da sufliraju politici u težnji za dominacijom nad drugima. Tada se pretvaraju u vjerska krila političkih stranaka, ili u poduzeća koja svojim dioničarima osiguravaju dividendu nadmoći, uvjerenja da su na pravoj strani povijesti, u nadmoćnoj civilizaciji i da će na kraju biti spašeni. Takvoj religiji je bitno pripadanje, a ne povjerenje. Važna joj je moć koju sama daje, a ne misija koju joj povjerava Bog. Takvo kršćanstvo sebe žrtvuje i prinosi na oltaru svjetovnosti. Odbacuje transparentnost i suodgovornost, odriče se kritičnosti i korektivnog glasa, te podržava autoritarnost i narativ viktimizacije.

Logika sinodalnosti pak zahtjeva da se pred ovim izazovom ne postavimo viktimizacijski, lamentirajući jer ništa ne možemo učiniti pred silnicama koje oblikuju našu zajednicu. Dok politizacijski narativ teži grupiranju, sinodalni je odgovor prvenstveno individualan. Čovjeka poziva da pođe od sebe i bude graditelj društvenih veza, da s vjerom i nadom radi na boljitku svijeta. Prvi  imperativ sinodalnosti je zato izvrsnost. Manjina u društvu može biti djelotvorna i plodonosna samo ako je krasi izvrsnost, ukoliko se izdiže iznad konvencija prosječnosti. Danas nam je nasušno potreban govor koji odiše izvrsnošću, kako u javnoj tako i u privatnoj sferi. Diskurs koji se izdiže iznad svakodnevne konfliktnosti i viktimizacije ima snagu razoružavati i miriti. On je poklopac koji gasi vatru polarizacije ostavljajući je bez njezina kisika, bez revanšizma kojemu se nada. U vremenu primitivizma, banaliziranja, govora i čina mržnje, važno je izdići se iznad logike afektivnosti, straha i osvećivanja. Najbolji je odgovor na surovost upravo to da se ukaže na apsurdnost, ludost, bespredmetnost takvih čina. Ukoliko se reakcija svede na istovjetni diskurs suprotnog predznaka ona je besplodna i doprinosi jedino daljnjoj polarizaciji i antidijaloškom mentalitetu.

Drugi imperativ dodatno konkretizira kulturu dijaloga kreiranjem socijalnih veza. Papa Ivan Pavao II. često je naglašavao važnost prijateljevanja s drugima, a ne samo apstraktnog govora o njima. U enciklici „Fides et ratio“ podsjeća na „naučavanje nekadašnjih filozofa koji su prijateljstvo držali jednim od najprikladnijih uvjeta pravoga filozofiranja“ (br. 33). Poglavaru Anglikanske crkve nadbiskupu Runcieu tumačio je kako „afektivno zajedništvo“ prethodi „efektivnom zajedništvu“. Imati prijatelje koji su drukčiji od nas ključna je sposobnost našeg vremena. Željko Mardešić kaže da „mir, o kojem govori Evanđelje, jest u prvom redu mir između pojedinaca, a ne političkih stranaka ili država, a još manje vojski. Radi se, u stvari, o pojedincima koji se odriču međusobne mržnje i koji dosljedno tome prestaju podržavati neprijateljstvo među ljudima.“ („Svjedočanstva o mirotvorstvu“, str. 38). Upoznavanjem i prijateljevanjem se međusobno humaniziramo, rušimo predrasude i otvaramo prostor da u drugome prepoznamo osobu, a ne prijetnju. To je čin rizika, no kao takav je jednak Božjem činu pružanja ruke čovjeku u Kristovom utjelovljenju.

U vremenu primitivizma, banaliziranja, govora i čina mržnje, važno je izdići se iznad logike afektivnosti, straha i osvećivanja. Najbolji je odgovor na surovost upravo to da se ukaže na apsurdnost, ludost, bespredmetnost takvih čina. Ukoliko se reakcija svede na istovjetni diskurs suprotnog predznaka ona je besplodna i doprinosi jedino daljnjoj polarizaciji i antidijaloškom mentalitetu

Treći imperativ, zacijelo najizvornije kršćanski, jest solidarnost sa slabima kao protulijek kušnji superiornosti. Za razliku od država koje sve manje računa vode o onima koji nisu većina, naše je, poput Krista, staviti u središte siromašne, bespomoćne, marginalizirane, strance, migrante… Ukoliko naš kršćanski angažman ostane na tragu suvremenih američkih evangeličkih propovjednika koji svjesno ignoriraju patnje ovih skupina, tada nam nedostaje ključni element nasljedovanja Krista. Dok politizacija teži jakosti i eliminiranju slabih, sinodalnost ih pronalazi, uključuje i daje im na važnosti. Načelo preferencijalne opcije za siromašne koje je snažno prisutno u biblijskoj tradiciji zahtjeva fokusiranje naših snaga upravo na one koji su najbespomoćniji. Naglašavanje ovog principa predstavlja moralni korektiv kapitalističkog društva, a on se ne smije svesti na pojedinačne čine već na doprinos u izgradnji sustava koji će slabe štititi i jačati. Ne treba ga ograničiti niti na zauzetost, volontiranje i doniranje, već treba prožeti čitav naš misaoni sklop na način da je potpitanje koje u svakoj društvenoj situaciji postavljamo: „A što to znači za siromašne?“

Izgrađivati se, tražiti prijateljstva s drukčijima i biti zauzet oko siromašnih jest ključna trijada sinodalnog angažmana. To su tri boje kojima valja tkati tkaninu našeg života, Arijadnina nit kojom valja tražiti izlaz iz nedaća politizacije. Put je to kojim možemo kročiti bez obzira na manjak angažmana drugih, bez obzira na kompliciranost naših vlastitih životnih okolnosti. To je način kojim doslovno mijenjamo svijet mijenjajući sebe, tako izgrađujemo bolju stvarnost na način koji je vidljiv i mjerljiv. U kršćanskoj je tradiciji slaviti zaštitnike koji nas čuvaju od raznih nedaća. Vjerujem da nam se u tom duhu danas valja utjecati ovim trima imperativima kako bi nas čuvali od manipulacijskog potencijala našeg društva.

Stanko Perica