Sv. Martin Tourski, biskup: Svetac bez mučeništva i čudâ

Ukoliko bi se sastavljala kvizaška pitanja iz života svetoga Martina Tourskoga, onda bi ona po prilici mogla izgledati ovako – od lakših prema težima: Na njegov se blagdan „krsti vino“, odnosno „krsti mošt“, a on je zaštitnik vinara, vinogradara, gostioničara, hotelijera…; Dan ovoga sveca je jedno od najomiljenijih pučkih slavlja, osobito u sjeverozapadnoj Hrvatskoj tj. Zagorju, Međimurju, Podravini i Prigorju; Siromahu, odnosno prosjaku koji se tresao od studeni odrezao je i darovao polovicu svoga vojničkog plašta; Nerijetko ga se prikazuje s guskom, a na njegov se blagdan peku guske nazvane po njegovom imenu – čak je i mjesec u kojem se slavi ovaj svetac nazivan po njemu; Umro je 8. studenoga 397., no njegov se blagdan slavi 11. studenoga, kada je sahranjen u Toursu; Učitelj mu je bio biskup Hilarije iz Poitiersa, a i sam je bio biskup, premda je biskupsku službu, smatra se, bio prisiljen preuzeti; Smatra ga se prvim zapadnim redovnikom, odnosno osnivačem prvoga samostana na Zapadu – u Ligugéu, oko 360. godine; U Bučićima se nalazi župna crkva čiji je on nebeski zaštitnik – jedina u Bosni; Od 2005. postoji europski pokret „Stopama sv. ____“ kojim se žele povezati sva mjesta povezana s ovim svecem.

Sveti je Martin živio prije šesnaest stoljeća (oko 316.–397.) i malo toga iz njegovog životopisa nije prikriveno legendama. No, njegova bogata anegdotalna baština nije svrha samoj sebi, nego je iz nje moguć, štoviše potrebno, iščitavati poruke i pouke koje mogu biti uzorom kršćanima svih vremena, uključujući i suvremene.

Martin iz Toursa pripada prvim kršćanskim svecima koji nisu bili mučenici. Uz njegov se život, istina, vežu mnoge legende, no gotovo nijedna od njih ne govori o čudima koje bi Martin (u)činio. Martinu su se, istina, događala čuda – poput čudesnog ukazanja Isusa ogrnutoga polovicom plašta kojeg je Martin darovao promrzlom siromahu ili ukazanja đavla u Isusovom liku –, no sam Martin nije bio čudotvorac. Već su ove dvije činjenice vrlo indikativne: svetac bez mučeništva i svetac bez čudâ. Budući da su čuda omiljena djeca svake pa i kršćanske vjere i budući da se u suvremenom svijetu pojačava glad za svetošću mučeništvom, sveti bi Martin trebao upozoravati na mogućnost (i bit!) drukčijeg sveca, odnosno svetosti: on je primjer sveca svakodnevlja, dokaz da se i bez nadnaravnih događaja može (i treba!) biti svetim, pokazatelj istinskog Kristovog nasljedovatelja čije je najveće čudo trošenje tj. žrtvovanje vlastitog života za druge. Ako se već hoće govoriti u kategorijama čudâ, onda je uistinu čudno pa i čudesno kako je sveti Martin: napustio vojsku, ostavio oružje i nasilje smatrajući ih neadekvatnim načinima rješavanja sukoba i društvenih nejednakosti; obavljao svoju biskupsku službu – u krajnjem siromaštvu i služenju, a ne gospodarenju i vladanju drugima; odolijevao zavodljivostima cezaropapizma i inzistirao na razlikovanju Božjega od carevoga – uz veliko protivljenje pa i bijes i klera i društvenih vlasti; borio se protiv uplitanja političke vlasti u ingerencije Crkve, ali i protiv privilegija koje su crkvene vlasti u društvenom životu imale; protivio se, zajedno sa biskupom Ambrozijom i papom Siricijom, smaknuću Priscilijana, optuženog za dualističku (gnostičko-manihejsku) herezu, smatrajući da ubijanje zbog mišljenja i govora nije evanđeoski, odnosno Kristov put; prepoznao u viđenju đavla koji mu se ukazao u liku samoga Isusa Krista: zlo zamaskirano likom Svetoga razotkrio je uvidjevši nedostatak rana na „Kristovom“ tijelu. Popis Martinovih čudâ koja, smatramo, nisu mnogo manje vrijedna od uobičajenih, odnosno konvencionalnih, daleko je od svoga kraja.

Ako bismo se, pak, trebali odlučiti samo za jedan događaj iz života svetoga Martina vrijedan nasljedovanja, onda bismo – uz sve gore navedeno što je i danas ne samo aktualno nego nadasve nasušno potrebno – izdvojili događaj s početka Martinovog obraćenja, iz vremena dok još nije postao kršćanin. Martin se s osamnaest godina krstio i napustio vojsku – u koju je stupio kao petnaestogodišnjak, po svemu sudeći, željom tj. traženjem svoga oca – no, tom je činu prethodio događaj susreta sa siromahom. Ulazeći u francuski grad Amiens, Martin je, prema legendi, susreo siromaha koji se, budući da je bilo veoma hladno, tresao od studeni i koji ga je molio za pomoć. Budući da kod sebe nije imao ništa što bi mu mogao darovati, Martin je bez razmišljanja odsjekao polovicu svoga vojničkog ogrtača i poklonio mu je. Iste mu je noći, nastavlja legenda, u san došao Isus Krist, zaogrnut upravo darovanom polovicom njegovog vojničkog ogrtača, govoreći: „Martin, iako nekršten, ogrnuo me svojim plaštem“.

Martin je, dakle, i ne znajući, odijevajući promrzloga odjenuo samog Isusa: djelo milosrđa koje Isus, prema opisu Posljednjeg suda iz Matejevog evanđelja, nabraja u popisu djelâ koja su mu učinili oni s desna, odnosno spašeni, oni kojima je Kraljevstvo pripravljeno od postanka svijeta (usp. Mt 25,34-36). Sve što se učini jednome od Isusovih najmanjih, čini se, i ne znajući, Isusu (usp. Mt 25,40). Nije, dakle, Martin u promrzlom siromahu/prosjaku prepoznao Isusa i pomogao mu radi Isusa – što se nerijetko u suvremenoj nakaradnoj duhovnosti postavlja kao osnovni princip karitativnog djelovanja –, nego mu je pomogao jer je bio potrebit njegove pomoći: kao što ni milosrdni Samarijanac ne pomaže unesrećenom, radi ili zbog Boga ili nekih vjerskih pobuda, nego radi unesrećenoga (usp. Lk 10,25-37). Martin se prema potrebitom pokazao čovjekom, a to se, iz kršćanske perspektive, ne događa bez Isusa.

Činjenica da je „nekršteni Martin“ zaogrnuo Isusa svojim potrebitom darovanim ogrtačem, jer još jedna u nizu ozbiljnih opomena kršćanima da ne privatiziraju Isusa. I nekršteni mogu činiti dobra djela. I Isusu. I ne znajući.

Stipo Kljajić