Sv. Jeronim | Pismoznanac upućen u Božje kraljevstvo

2 Tim 3,14-17: Predragi! Ustraj u onome što si naučio i u što si vjeru položio, svjestan od koga si sve to naučio; ta od djetinjstva poznaješ Sveta pisma, koja te mogu učiniti mudrim na spasenje po vjeri u Kristu Isusu.

Sve Pismo, bogoduho, korisno je za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude vrstan, posve opremljen za svako dobro djelo.

Mt 13,47-52: “Nadalje, s kraljevstvom je nebeskim kao s mrežom bačenom u more koja zahvati svakovrsne ribe. Kad se napuni, izvuku je na obalu, sjednu i skupe dobre u posude, a loše izbace. Tako će biti na svršetku svijeta: izići će anđeli i odijeliti zle od pravednih i baciti ih u peć ognjenu. Ondje će biti plač i škrgut zubi. Jeste li sve ovo razumjeli?“ Odgovore mu: „Jesmo.“ A on im reče: „Zato je svaki pismoznanac upućen u kraljevstvo nebesko sličan čovjeku domaćinu koji iz svoje riznice iznosi novo i staro.“

Sveti je Jeronim jedini crkveni naučitelj podrijetlom s naših prostora. Rođen je oko 350. u Stridonu, oko čijeg lokaliteta još uvijek ne postoji suglasje, a umro na današnji dan (30. rujna) u Betlehemu, gdje je, u svojevrsnom izgnanstvu iz Rima, proveo svoje posljednje 34 godine života. Osim prilično nesigurne pa i trivijalne oznake da je molio Boga da mu oprosti jer je Dalmatinac, sveti je Jeronim ostao upamćen i poznat prvenstveno po prvom cjelovitom prijevodu Biblije na latinski jezik (Vulgata – koja je stoljećima služila kao službeni prijevod) te po mnogobrojnim komentarima proročkih i drugih biblijskih knjiga. Premda se bavio i drugim teološkim temama, napose hagiografijama, ipak je kod Jeronima gotovo sve upućeno na Sveto pismo: on je uistinu pismoznanac, vrsni poznavatelj Pisma, i ne samo poznavatelj.

Stoga su misna čitanja koja se u Crkvi naviještaju na Jeronimovo doista dobro, odnosno pomno odabrana. I prvo čitanje, odnosno odlomak iz Pavlove poslanice Timoteju, i evanđeoski odlomak iz Matejevog evanđelja, napose njegov kraj, u bliskoj su povezanosti s Jeronimovim životom. Naime, i Jeronim, kao i Timotej, od djetinjstva poznaje Sveta pisma i ona su ga, može se slobodno reći, učinila mudrim i to mudrim na spasenje po vjeri u Isusa Krista. Jeronim je bio trojezični egzeget (hebrejski, grčki i latinski) i bio je, ukratko, zaokupljen Kristom, što je osobito vidljivo iz njegovih komentara proročkih knjiga, napose Knjige o Joni u kojoj vidi Krista i ondje gdje se on, objektivno, teško može nalaziti. Za Jeronima je, jednostavno, nepoznavanje Pisma nepoznavanje Krista, odnosno poznavanje Pisma, poznavanje Krista. Drugim riječima, iz ljubavi i zahvaćenosti Kristom, dolazi Jeronimova ljubav i zahvaćenost Biblijom – samo prijevodu Biblije posvetio je, kako ističu njegovi životopisci, punih dvadeset godina svoga života.

Jeronim je, dakle, ozbiljno shvatio riječi Druge Timoteju o tome da je Biblija bogoduha, od Boga nadahnuta, te vrlo korisna za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti… Uistinu su mnogobrojni primjeri iz Jeronimovih djela gdje govori o božanskoj nadahnutosti Svetoga pisma, odnosno gdje se služi Biblijom za poučavanje, popravljanje i uvjeravanje drugih tj. gdje Svetim pismom odgaja sebe i druge u pravednosti.

Jeronim je, nadalje, Isusovim riječima, sličan pismoznancu upućenom u Božje kraljevstvo koji, poput domaćina, iz svoje riznice iznosi novo i staro. Da bi se iz riznice imalo što iznijeti, a osobito novo i staro, potrebno je u riznicu konstantno (novo!) pohranjivati: otuda Jeronimova tolika zaokupljenost u proučavanju Svetoga pisma, otuda tolike nerijetko vrlo žučne rasprave s neistomišljenicima pa i oponentima, otuda Jeronimova gotovo nezasitna želja da se shvati smisao, duh Pisma. Da bi se bilo upućeno u Božje kraljevstvo neizostavno je potrebno proučavanjem i istraživanjem upućivati se u otajstva Božjega kraljevstva, pri čemu znanje mora ići paralelno s vjerom, odnosno pri čemu se znanje i vjera ne isključuju nego nadopunjavaju. Svjestan da je Božje kraljevstvo otajstvena zbilja i da se, s onu stranu ljudskih nastojanja, nikada ne može do kraja spoznati, odnosno shvatiti, Jeronim je, moglo bi se reći, do konca svoga života nastojao biti upućen u Božje kraljevstvo: zato je i mogao iz svoje riznice iznositi ne samo staro, nego i novo.

Onkraj moraliziranja i uznositog prozivanja, valjalo bi se uvijek iznova pitati jesmo li i sami pismoznanci, osobito jesmo li, poput Jeronima, pismoznanci upućeni u Božje kraljevstvo: smatramo li Bibliju konkretno, odnosno životno, a ne samo nominalno, bogoduhom i postajemo li po njoj mudri na spasenje? Drukčijim, a opet sličnim riječima: je li nam Biblija korisna za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti? Postajemo li, u konačnici, mi koji se hranimo Biblijom uistinu vrsni, posve opremljeni za svako dobro djelo? Ako volimo isticati da je sveti Jeronim najveći svetac rođen na našem tlu, da je on naše gore list, onda bismo ga trebali barem malo više nasljedovati u njegovoj upućenosti u Božje kraljevstvo, onda bismo mogli iz svoje riznice iznositi/pohranjivati i novo, a ne samo staro – a ponekad čak ni to.

Stipo Kljajić