Strukture grijeha i njihove društvene posljedice

---

Četrdeseta obljetnica objavljivanja postsinodalne pobudnice „Reconciliatio et Paenitentia“ pape Ivana Pavla II.

---

Papa Ivan Pavao II. objavio je 1984. godine postsinodalnu apostolsku pobudnicu „Reconciliatio et Paenitentia“ („Pomirenje i pokora“), u kojoj temeljito razmatra teme pomirenja i pokajanja. U ovom dokumentu, Papa prepoznaje rastuću važnost pojma »društvenog grijeha« u suvremenom svijetu, ističući kako se takav grijeh često manifestira u društvenim strukturama te negativno utječe na mnoge pojedince. Pobudnica posebno naglašava potrebu za obnovom svijesti o osobnoj odgovornosti i za grijeh unutar tih društvenih struktura, te poziva Crkvu na snažniju i aktivniju ulogu u promicanju mira, pravde i pomirenja u svijetu.

Papa Ivan Pavao II. naglašava da »društveni grijesi«
„ne pogađaju samo pojedinca, već čitave zajednice i društvene strukture. Često su povezani s nepravdom, siromaštvom, nasiljem i nejednakošću“.

Papa poziva vjernike i društvo da prepoznaju te grijehe i da aktivno rade na njihovom iskorjenjivanju kroz pokoru i promicanje pravednosti. Ujedno upozorava:
„Svaki grijeh ima više ili manje snažnih posljedica, više ili manje opasne posljedice na cijelu crkvenu zajednicu i na čitavu ljudsku obitelj. U tom smislu, možemo bez ikakva pridržaja svakom grijehu pridodati značajku društvenog grijeha.“

Ovim Papa ističe potrebu za kolektivnom sviješću i djelovanjem u borbi protiv grijeha, koji narušavaju sklad zajednica i društva.

Kada osoba sagriješi, njezin se odnos s Bogom i zajednicom prekida, a posljedice tog grijeha često postaju društvene na načine koje vjernik možda nikada neće primijetiti tijekom svog života. Papa Ivan Pavao II. ističe:
„Na temelju ljudske solidarnosti, koja je jednako tajanstvena i nevidljiva koliko i stvarna i konkretna, grijeh svakog pojedinca na neki način utječe na druge.”

Ovim riječima Papa naglašava duboku povezanost svih ljudi, gdje svaki osobni grijeh, premda nevidljiv u svom utjecaju, ima šire posljedice koje mogu zahvatiti cijelu zajednicu. Ova misao naglašava da nijedan grijeh nije izoliran događaj, već ima sposobnost širiti se i utjecati na širu društvenu zajednicu. Osobne odluke i postupci, čak i kada se čine beznačajnima, mogu pokrenuti lančanu reakciju koja dopire daleko izvan vjernikovih neposrednih okruženja.

Papa Ivan Pavao II. naglašava tri različita teološka razumijevanja izraza »društveni grijesi«: Prvo, to je grijeh koji utječe na druge. Svaki grijeh, čak i osobni, „ima, više ili manje, opasne posljedice na cijelu ljudsku obitelj“. Drugo, postoje grijesi koji predstavljaju „izravan napad na bližnjega“, jer ugrožavaju prava i dostojanstvo drugih ljudi. Treće tu su »strukture grijeha«, koje se odnose na nepravedne odnose unutar društvenih sustava, poput siromaštva, diskriminacije, korupcije. Zlo ovdje proizlazi iz struktura koje podržavaju nejednakost i opresiju, a kako ističe Katekizam Katoličke Crkve, te strukture često omogućavaju i šire te nepravde u društvu.

Papa tako jasno povezuje osobni i društveni grijeh, ukazujući na potrebu suočavanja ne samo s pojedinačnim pogreškama, nego i s duboko ukorijenjenim društvenim nepravdama.

„Tako grijeh čini ljude uzajamnim sukrivcima dajući da među njima vlada požuda, nasilje i nepravda. Grijesi su uzrok društvenih situacija i institucija koje se protive božanskoj dobroti. »Strukture grijeha« izraz su i učinak osobnih grijeha. Navode svoje žrtve da i one čine zlo. U nekom analoškom smislu one tvore »društveni grijeh«“.

Papa objašnjava što se podrazumijeva sintagmom »strukture grijeha«:
„Međutim, kad Crkva govori o grešnim situacijama ili kad društvenim grijesima označava određene situacije ili stanovito skupno ponašanje više ili manje raširenih društvenih skupina, ili pak stanovišta cijelih država i blokova, ona zna i proglašava da su ti slučajevi društvenog grijeha plod, gomilanje i sažimanje brojnih osobnih grijeha. Riječ je o posve osobnim grijesima onih koji podržavaju ili izazivaju nepravdu ili izrabljivanje; onih koji, premda bi mogli nešto poduzeti da se izbjegnu, otklone ili barem ograniče određena moralna zla, oni popuštaju to učiniti iz nemara, straha i lažne solidarnosti, zbog skrivanja sudioništva ili iz ravnodušnosti; onih koji se izgovaraju da nije moguće izmijeniti svijet; također onih koji sebi žele prištedjeti napore ili žrtve izgovarajući se višim razlozima. Prave odgovornosti dakle jesu odgovornosti osoba. Neka situacija – ili isto tako ustanova, struktura, društvo – sama po sebi nije subjekt ćudorednih čina. Situacija sama po sebi ne može biti ni dobra ni zla“.

Razumijevanje društvenog grijeha pomaže prepoznati da nepravde i zla često nisu posljedica isključivo pojedinačnih ponašanja, već rezultat kolektivnog djelovanja ili propusta zajednice. Ovo razumijevanje potiče svijest o tome da svatko snosi odgovornost za oblikovanje društva.

Prepoznavanje strukturalnog društvenog grijeha papa Ivan Pavao II. ponovo je potvrdio u svojoj enciklici „Sollicitudo Rei Socialis“ („Socijalna skrb“) iz 1988. Papa piše:
„»Grijeh« i »strukture grijeha« kategorije su koje se ne primjenjuju baš često na situaciju suvremena svijeta. Međutim, nemoguće je doći do dubljeg shvaćanja stvarnosti koja se očituje pred našim očima, ako se pravim imenom ne nazove korijen zala što nas tište. […] Očito je da žrtve takvog dvostrukog grešnog ponašanja nisu samo pojedinci; to mogu biti i nacije i blokovi. A to još više pogoduje uvođenju »struktura grijeha« o kojima sam govorio.“

Papa Ivan Pavao II. smatra da su „strukture grijeha“, nažalost, radikalno suprotstavljene miru i razvoju u svijetu, te predstavljaju zaprjeke za autentično oslobođenje. On piše:
„Glavna zapreka koju valja svladati kako bi se postiglo pravo oslobođenje jest grijeh i strukture koje on stvara, umnažajući se i šireći se. […] Ondje gdje nedostaje istine i ljubavi, proces oslobođenja vodi prema smrti slobode, koja tada više nema oslonca.“

Govoriti o »društvenom grijehu« važno je iz nekoliko razloga:
„Otajstvo grijeha krije dvostruku ranu što je grješnik otvara u sebi i u svojim odnosima s bližnjim. Zbog toga možemo govoriti o osobnom i društvenom grijehu: s određenog gledišta svaki je grijeh osoban, a s drugog gledišta svaki je grijeh društven po tome i zbog toga što ima društvene posljedice.“

»Društveni grijeh« je grijeh prema zajednici i bližnjemu; nije grijeh društva. Razumijevanje društvenog grijeha pomaže prepoznati da nepravde i zla često nisu posljedica isključivo pojedinačnih ponašanja, već rezultat kolektivnog djelovanja ili propusta zajednice. Ovo razumijevanje potiče svijest o tome da svatko snosi odgovornost za oblikovanje društva. Rasprava o društvenom grijehu omogućuje dublju analizu i prepoznavanje strukturnih nepravdi unutar društvenih, političkih i ekonomskih sustava, kao što su diskriminacija, siromaštvo ili korupcija. Te strukture često održavaju nejednakost i učvršćuju negativne obrasce. Kada se govori o društvenom grijehu, otvara se prostor za raspravu o mogućim rješenjima i promjenama, čime se povećava mogućnost ispravljanja nepravdi i poboljšanja društvenih uvjeta. Osvješćivanje društvenog grijeha također povezuje osobne moralne odluke sa širim društvenim pitanjima, potičući pojedince na aktivnu ulogu u promicanju pravde i solidarnosti. Diskusija o društvenim grijesima može motivirati zajednice da se udruže u borbi protiv nepravdi, čime se jačaju socijalne veze i potiče zajedničko djelovanje prema ostvarivanju zajedničkih ciljeva. U globaliziranom svijetu, društveni grijesi često imaju transnacionalne posljedice. Govoriti o njima znači osvijestiti i djelovati na globalne izazove poput klimatskih promjena, ratova, migracija i ekonomske nejednakosti. Sve u svemu, razgovor o društvenom grijehu ključan je za razumijevanje i rješavanje kompleksnih problema koji oblikuju ovaj svijet. Potiče svakoga na aktivno sudjelovanje u izgradnji pravednijih i boljih društava.

S jedne strane, postoji takozvana »konzervativna« pozicija koja negira ili umanjuje stvarnost društvenog grijeha i strukturne nepravde. Pobožni kršćani možda su skloniji zauzeti ovu poziciju. Svjesni su da su kroz Krista otkupljeni od osobnog grijeha, pa se mogu zavaravati da su u osnovi pravedni. Međutim, takva pravednost obično je ograničena na osobnu moralnost. Postoji rizik da se vjera izjednači sa socijalnom uglednošću. To može dovesti do oštrog, osuditeljskog stava prema onima koji se nalaze u teškim ili zapetljanim situacijama. Budući da »konzervativac« vjeruje samo u osobnu odgovornost i osobni grijeh, oni koji se bore smatraju se na kraju odgovornim za svoju situaciju. Povukavši jasnu liniju između grješnika i pravednika, nije iznenađujuće što konzervativci vide samu ideju društvenog grijeha kao prijetnju svom svjetonazoru. Prihvaćanje stvarnosti društvenog grijeha srušilo bi njihove iluzije o samostalnosti i privatnoj kreposti.

Oni koji se pak poistovjećuju s progresivnom pozicijom obično prihvaćaju ideju društvenog grijeha i potrebe za borbom za društvenu pravdu. Međutim, ovo prihvaćanje stvarnosti društvenog grijeha često prati odbacivanje osobnog grijeha. Kao i kod konzervativne pozicije, i ovdje je također narušena potragom za samopravednošću. Poput konzervativaca, naprednjaci mogu biti skloni vidjeti zlo kao nešto što postoji “vani”, kao nešto što pripada “lošim momcima”.

Zanemarivanje osobne odgovornosti za društvene strukture dovodi do učvršćivanja struktura grijeha. Prema kršćanskom učenju, potrebno je ne samo ispraviti osobne grijehe, već i raditi na ispravljanju društvenih nepravdi kako bi se društvo istinski obnovilo. Osobni grijeh je slobodno izabran; društveni grijeh je kolektivna zaslijepljenost. Postoji grijeh kao djelo i grijeh kao bolest. Društveni grijeh prebiva unutar grupe ili zajednice ljudi. Postoji unutar bilo koje strukture u društvu, koja tlači ljudska bića, krši ljudsko dostojanstvo, guši slobodu i/ili nameće veliku nejednakost. Sve u svemu: ludo je zamišljati da netko može ostati pravedan i nepomućen u svijetu koji je opterećen mnogim društvenim grijesima. Papa Ivan Pavao II. upozorava na uzroke negativnih pojava u društvu:
„Međutim činima i postupcima što su suprotni volji Božjoj i dobru bližnjega, kao i među »strukturama« što ih oni unose, danas je, izgleda, najkarakterističnije dvoje: s jedne strane, isključiva pohlepa za dobitkom i, s druge strane, žeđ za vlašću s težnjom da se drugima nametne vlastita volja. Svakome od ta dva stava može se, da bismo ih bolje ocrtali, dodati i izraz: po svaku cijenu“.

Zanimljivo je da je sintagma »strukture grijeha« u Hrvatskoj svojedobno izazvala veliku pozornost, osobito nakon što je o njoj javno i otvoreno progovorio kardinal Bozanić u svojoj »Božičnoj poslanici« 1997. U tom je kontekstu istaknuo:
„Nagle promjene političkog i gospodarskog sustava omogućile su brzo bogaćenje pojedinaca i sve veće siromašenje brojnih građana. Na djelu su »strukture grijeha« koje su omogućili zakoni i propisi, čiji prvotni cilj nije bio opće dobro čovjeka i zajednice. Ovo naše društvo, koje je tranziciju provodilo u prilikama kad je pozornost bila usredotočena na ratna događanja, u ovom poslijeratnom vremenu pozvano je da hitno preispita teške uvjete u kojima se našao veliki dio pučanstva.“

Ova poslanica odjeknula je kao snažan poziv na preispitivanje moralnih i društvenih temelja na kojima počiva društvo u tranziciji. Kardinal Bozanić je ukazao na ozbiljne društvene nepravde koje su se ukorijenile u Hrvatskojh tijekom tranzicije, istaknuvši potrebu za hitnim preispitivanjem i ispravljanjem posljedica koje su te »strukture grijeha« imale na mnoge građane.

Kardinalova opravdana upotreba termina »strukture grijeha« za opisivanje stanja u Hrvatskoj izazvala je značajne kontroverze. Mnogi su smatrali ovaj izraz previše radikalnim i odbacivali njegovu primjenu na hrvatsko društvo. Međutim, većina tih kritika temeljila se na površnom razumijevanju samog pojma, što je rezultiralo brojnim nesporazumima i pogrešnim tumačenjima.

Iako su mnogi osporavali kardinalovu tvrdnju o »strukturama grijeha« u Hrvatskoj, pažljiva analiza pokazuje da su takve strukture, nažalost, bile prisutne upravo u vrijeme kada se od Hrvatske očekivao moralni preporod. Umjesto toga, dogodilo se širenje korupcije i nepravednosti, posebno u gospodarskom sektoru, što je kulminiralo slučajevima poput Agrokora. Ovaj razvoj događaja pokazuje da je kardinalova dijagnoza bila točna i, nažalost, i dalje aktualna.

Uočljiv je klijentelizam pri čemu se zaposlenje, usluge i resursi dodjeljuju na temelju stranačke pripadnosti ili osobnih veza, umjesto prema zaslugama i potrebama. Osim toga, prisutan je nepotizam, gdje se zapošljavanje i promaknuća često temelje na rodbinskim ili prijateljskim vezama umjesto na stručnosti i kompetencijama.

Slučaj „Agrokor“ izbio je 2017. godine. Iako su odgovorni sve znali, godinama prije toga nisu o tome javno govorili. U jednom komentaru za „Laudato TV“ je to izvrsno opisala novinarka Ines Grbić:
„I car još uvijek nije sasvim gol. Situacija s Agrokorom nije vrijeme ni prigoda da itko bude ponosan, čak ni na ičije riječi. Međutim, članovi Crkve u Hrvatskoj mogu barem reći da je njihov crkveni pastir, s katedre zagrebačkih nadbiskupa, dalekovidno upozorio na opasne posljedice poslovanja ove sistemske tvrtke. To je učinio na društveno značajnoj institucionalnoj, crkvenoj razini, prije 20 godina, dok su upravljački faktori i mediji, osobito vezano uz Agrokor, šutjeli.“

U hrvatskom kontekstu, neke od najčešće spominjanih struktura grijeha uključuju korupciju, posebice političku korupciju, koja je dovela do bogaćenja pojedinaca i skupina, dok većina građana ostaje oštećena. Uočljiv je klijentelizam pri čemu se zaposlenje, usluge i resursi dodjeljuju na temelju stranačke pripadnosti ili osobnih veza, umjesto prema zaslugama i potrebama. Osim toga, prisutan je nepotizam, gdje se zapošljavanje i promaknuća često temelje na rodbinskim ili prijateljskim vezama umjesto na stručnosti i kompetencijama. Također, utjecaj politike na pravosudni sustav dovodi u pitanje nepristranost i neovisnost sudstva.

Zanemarivanje struktura grijeha opasna je iluzija i predstavlja ozbiljnu prijetnju kada društvo, ili pojedinci, odbijaju prepoznati nepravedne društvene, političke ili ekonomske sustave koji podržavaju nejednakost, opresiju i nepravdu. Ove strukture grijeha stvaraju okvire unutar kojih se nepravde ponavljaju i održavaju, ali zbog svoje sistemske prirode često ostaju nevidljive ili ignorirane. Da bi se društvo istinski promijenilo, nužno je osvijestiti kako osobni grijesi pojedinaca utječu na šire društvene strukture. Crkveni učitelji, poput pape Ivana Pavla II., naglašavali su da su mnoge društvene nepravde, kao što su siromaštvo, diskriminacija i korupcija, proizvod grješnih struktura koje je potrebno prepoznati i ispraviti. Osvješćivanje i djelovanje protiv struktura grijeha ključno je za stvaranje pravednijeg društva, jer se samo tada može iskorijeniti sistemske nepravde i raditi na izgradnji pravednijeg i solidarnijeg svijeta.

U zaključku enciklike „Sollicitudo rei socialis“ papa Ivan Pavao II. navodi:
„Ljudsko biće je posve slobodno jedino ako nađe sama sebe, u punini svojih prava i obveza; isto treba reći i za društvo kao cjelinu. Glavna zapreka koju valja svladati kako bi se postiglo pravo oslobođenje jest grijeh i strukture koje on stvara umnažajući se i šireći se.“

U nedavno objavljenoj enciklici „Dilexit nos“ („Ljubio nas je“, 24. listopada) papa Franjo poručuje:
„Svaki grijeh štetan je za Crkvu i društvo; stoga „svaki grijeh se nesumnjivo može smatrati društvenim grijehom“, a to posebno točno za one grijehe koji „po svojoj prirodi predstavljaju izravan napad na bližnjega“. Sveti Ivan Pavao II. objasnio je da često ponavljanje takvih grijeha prema drugima pridonosi učvršćivanju »strukture grijeha« koja ima učinak na razvoj naroda. Često je to dominantni način razmišljanja koji smatra normalnim ili razumnim ono što je zapravo samo sebičnost i ravnodušnost. Iz toga onda proizlazi društvena otuđenost: „Društvo je otuđeno ako oblici njegove društvene organizacije, proizvodnje i potrošnje otežavaju darivanje sebe drugima i uspostavljanje solidarnosti među ljudima“ (citat iz „Centessimus annus“). Naša je obveza razotkriti i oduprijeti se tim otuđenim društvenim strukturama i podržati napore u društvu da se obnovi i učvrsti zajedničko dobro. To je prije svega „obraćenje srca“ koje nam „nameće obvezu“ da popravimo ove strukture. To je naš odgovor na ljubav Srca Isusova, koja nas uči da ljubimo zauzvrat.“

Mnogo se, opravdano, u Crkvi naglašava pitanje osobnih grijeha, ali se, neopravdano, tema društvenih grijeha minorizira ili zanemaruje. Time se otvara jedno važno pitanje: za koga je zapravo napisana postsinodalna apostolska pobudnica „Reconciliatio et Paenitentia“? Tko se danas uopće sjeća ovog dokumenta? Unatoč tome što je Papa Ivan Pavao II. u njemu temeljito raspravljao o važnosti pomirenja, pokajanja i društvenih grijeha, čini se da su njegove poruke ostale u sjeni, a svijest o postojanju društvenih struktura koje perpetuiraju nepravdu i dalje nije dovoljno razvijena. Ovaj dokument postavlja izazov suvremenim vjernicima i društvu, pozivajući ne samo na osobnu moralnu odgovornost, već i na prepoznavanje i borbu protiv struktura grijeha koje oblikuju pojedine zajednice i širi svijet.

---

Krešimir Cerovac, polis.ba

---