Stara godina – Misa zahvalnica | Vječni Logos i temelj stvarnosti

Iv 1, 1:18: „U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze. 

Bi čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo da vi vjeruju po njemu. Ne bijaše on Svjetlo, nego – da posvjedoči za Svjetlo.

Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga. I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.

Ivan svjedoči za njega. Viče: “To je onaj o kojem rekoh: koji za mnom dolazi, preda mnom je jer bijaše prije mene!”

Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost. Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu. Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani.“

Danas, na posljednji dan godine, stojimo na pragu završetka jednog razdoblja – za mnoge ispunjenog izazovima, patnjama i gubicima. Bilo je to vrijeme kušnje u kojem se, možda, činilo da se sve približava kraju: odnosi hlade, zdravlje slabi, a budućnost gubi obrise. Ipak, današnje Evanđelje svojim uvodnim riječima „U početku bijaše Riječ“ ne govori o kraju, već o početku – o Početku koji nadilazi vrijeme. I utemeljuje vječnost. Ove riječi upućuju nas u tajanstveni trenutak prije samog stvaranja, u zoru vremena kada je Riječ već postojala u zajedništvu s Bogom. One nas pozivaju da pogledamo izvan prolaznih završetaka i uočimo trajni početak koji prožima svaku povijest i svaki ljudski život.

Ivanov Prolog jedan je od najuzvišenijih i teološki najprodornijih odlomaka Novoga zavjeta. Taj Prolog ne zahtijeva samo intelektualno razumijevanje, već i dublju, egzistencijalnu odluku: prihvatiti Svjetlo koje prodire u tamu ovoga svijeta i dopustiti mu da preoblikuje život iznutra. Za razliku od drugih evanđelista, koji svoje priče smještaju u povijesni trenutak Isusova rođenja, sveti Ivan čitatelja uvodi izravno u središte same Božje vječnosti. Ključnim pojmovima poput ‘Riječ’, ‘Svjetlo’ i ‘Tama’ on tumači smisao Utjelovljenja još prije nego što iznosi povijesne događaje. Tako Prolog postaje svojevrsni sažetak cijelog Evanđelja i ključ za njegovo razumijevanje – most koji povezuje vječnu Božju mudrost s konkretnim, povijesnim djelovanjem Krista među ljudima.

Tekst počinje riječima: „U početku bijaše Riječ“. Izraz „u početku“ aludira na Stvaranje iz Knjige Postanka, no nadilazi ga: Riječ (grč. Logos) nije stvorena, nego vječno postoji zajedno s Bogom Ocem, prije svake stvorene stvarnosti. Sv. Augustin tumači da se radi o unutarnjoj Riječi – ne o prolaznoj ljudskoj riječi, nego o Božanskoj Riječi koja jest suština i oblik svega što postoji.

Prolog dosiže vrhunac u: „I Riječ tijelom postade i nastani se među nama“, kojom se vječni Logos sjedinjuje s vremenom, donoseći milost i istinu. To nije samo teološka spekulacija, nego poziv na vjeru: oni koji Ga prime postaju „djeca Božja“. Ovdje se izražava temeljno kršćansko vjerovanje – utjelovljenje. Bog ne ostaje udaljen, nego ulazi u ljudsku povijest, dijeli ljudsku slabost i sudbinu. Ivan koristi izraz koji doslovno znači „razapeti šator“, čime podsjeća na Božju prisutnost među Izraelcima u pustinji. Sada Bog prebiva među ljudima u osobi Isusa Krista.

Središnja tema Proslova jest svjetlo i život. Riječ je „svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet“. Pojam svjetla označava istinu, život i Božju prisutnost, dok tama simbolizira grijeh, zlo i odbacivanje Boga. Iako tama pokušava nadvladati svjetlo, ona ne uspijeva u tome. Ta suprotnost naglašava dramatičnost ljudske slobode: Bog dolazi čovjeku, ali ga čovjek može prihvatiti ili odbaciti.

U tišini uvodnih riječi Ivanova Evanđelja otkrivamo istinu o dobroti svega stvorenoga. Svijet nije nijem pred Bogom: on govori, upućuje i otkriva tragove Stvoriteljeve ljubavi. U središtu toga govora stoji Isus – Božja Riječ koja je postala tijelom. Ako stvorenje može naslutiti Boga, u Isusu ga susrećemo licem u lice. On je vrhunac Božjega stvaranja, živo i potpuno očitovanje Božje blizine i dobrote. U njemu nam Bog najjasnije progovara o svojoj ljubavi prema svijetu. Bog nas neprestano poziva da crpimo iz punine ljubavi koja prebiva u Isusu. Tijekom cijeloga života ta se punina pred nama ne iscrpljuje. U svakoj životnoj etapi postoji još nešto što nam Bog želi darovati. Primajući tu ljubav, naše se srce širi i osnažuje. Iz te primljene ljubavi rađa se darivanje. Ono što primamo, pozvani smo prenositi drugima – tiho, vjerno i postojano. Ulazeći u novu godinu, stupamo na put povjerenja: da ćemo nastaviti živjeti od ljubavi koju primamo i dijeliti je ondje gdje nas Bog šalje.

Danas, na samom rubu Stare godine, zastajemo u tišini i dopuštamo da nas obasja svjetlo Ivanova Proslova. U tim riječima nalazi se naša nada: Riječ bijaše s Bogom – i Riječ je s nama. Bog nije ostao dalek, nego je ušao u naše vrijeme, u naše dane i godine. On, Vječni Početak svega što jest, stoji i na početku svake naše sutrašnjice. U njegovoj prisutnosti ostavljamo teret proteklih mjeseci, sve što je bilo teško, ali i ono što je bilo dar. Molimo da nas njegova Riječ obnovi, pročisti i učini sposobnima započeti iznova. Neka nas Krist, Riječ puna milosti i istine, povede u novu godinu otvorena srca, oslonjena ne na vlastitu snagu, nego na njegovu vjernu ljubav koja ne prestaje. U njemu je naš početak, naš put i naša nada.

Krešimir Cerovac, polis.ba