Između ekskluzivizma i evanđeoskog realizma: kršćanski odnos prema drugačije mislećima

U postupanju prema drugačije mislećima i vjerujućima kršćanstvo se tijekom dvaju tisućljeća svoje povijesti u pojedinim razdobljima najviše udaljavalo od novozavjetnih ideala ljubavi prema bližnjemu i mirotvorstva. Najveće povijesne zablude i stranputice kršćana – križarski i konfesionalni ratovi, inkvizicija, progoni heretika i vještica, prisilna pokrštavanja – nastajale su upravo u odnosu prema onima koji su drugačije mislili i vjerovali, a čija su se uvjerenja proglašavala zabludama koje treba ispraviti ili iskorijeniti.

Heidelberški egiptolog Jan Assmann tu je žalosnu povijesnu dinamiku povezao sa zahtjevom monoteističkih religija da njihova istina ima ekskluzivnu valjanost. Pred tim zahtjevom, smatra Assmann, svako je odstupanje moralo izgledati kao zabluda koju treba – ako je potrebno i nasiljem – ukloniti da bi se božanska istina proširila svijetom. Ondje gdje je religijski ekskluzivizam mutirao u ekspanzionizam, drugačije misleći i vjerujući postajali su objekti misije ili zabludjeli Božji neprijatelji, protiv kojih su se primjenjivali različiti oblici nasilja. Važnu ulogu u tome imalo je ispreplitanje religije s državnim strukturama: što je religija bila dublje povezana s političkom moći, to je u vjerskoj zajednici postojala veća spremnost na nasilje. Stoljećima su ekskluzivizam i ekspanzionizam, u sprezi s političkim strukturama moći, bili snažan izvor netolerancije i nasilja u različitim religijskim tradicijama.

Treba, međutim, reći i ono što Assmannova teza nedovoljno uzima u obzir: u mnogim povijesnim slučajevima nije primarno religija proizvodila nasilje, nego su političke ambicije, ekonomski interesi i kulturne tenzije bili snažniji motivacijski čimbenici sukoba, dok je religija često instrumentalizirana za njihovo legitimiranje i raspirivanje. Ta je distinkcija važna kako bi se izbjeglo pretjerano pojednostavljivanje povijesti i kako bi se pravedno prepoznalo gdje religija jest, a gdje nije bila izvor nasilja. Povrh toga, nasilje i netolerancija s jednakim se intenzitetom pojavljuju i u nereligijskim sustavima, a Assmann zanemaruje i unutarnju dinamiku, samokritičnost i reformabilnost monoteističkih religija. No, njegova teza unatoč svim slabostima ostaje vrijedno upozorenje na povijesnu povezanost religijskog ekskluzivizma i nasilja.

Ondje gdje se kršćani nekritički poistovjećuju s vlastitim političkim ili crkvenim pozicioniranjem, Evanđelje prestaje biti poziv na obraćenje i postaje sredstvo potvrđivanja identiteta.

Ni Katolička Crkva nije bila izuzeta od ovih povijesnih stranputica. No revolucionarni zaokret dogodio se s Drugim vatikanskim koncilom (1962.–65.), koji je odbacio teološku i moralnu devalvaciju drugačije vjerujućih te razvio inkluzivistički pristup. U deklaraciji Nostra aetate priznaje se da u drugim religijama postoje elementi istine i spasenja te da su i one prostori djelovanja Božje milosti. Krist pritom ostaje jedinstvena i nepremašiva punina Božje objave i mjerilo svih religija, ali se više ne poriče djelovanje Duha Svetoga izvan vidljivih granica Crkve. Ondje gdje se druge religije i svjetonazori omalovažavaju, demoniziraju ili im se pristupa s arogancijom, neprijateljskim slikama ili čak spremnošću na nasilje, Crkva skreće s vlastitog evanđeoskog puta i udaljava se od ideala ljubavi prema bližnjemu i mirotvorstva.

Ipak, važno je naglasiti da primjena koncilskih ideala nije svugdje bila jednaka. U nekim su sredinama koncilske reforme otvorile prostore dijaloga i potaknule kreativnu pastoralnu praksu, dok su drugdje ostale nedovršene ili su naišle na otpor. Ovdašnji kontekst u kojem se komunističko jednoumlje presvuklo u nacionalistička jednoumlja nije bio pogodno tlo za sazrijevanje koncilske otvorenosti. Strah od relativizma i gubitka identiteta doveo je do toga da su koncilski ideali ostali više deklarativni nego stvarna praksa. Unutar Crkve i danas postoji napetost između onih koji žele potpunije provesti odredbe koncila i onih koji njegove dijelove odbacuju ili ignoriraju.

Te nerazriješene napetosti prenijele su se u novo društveno i kulturno okruženje u kojem su pitanja istine, identiteta i dijaloga dodatno zakomplicirana. U postmodernom kontekstu obilježenom pluralizmom, fragmentiranim identitetskim politikama i kulturom brzih osuda (osobito na digitalnim platformama) istina i zajedništvo se sve teže pronalaze. Kršćani su danas izloženi dvostrukoj opasnosti: s jedne strane povratku tvrdoće i ekskluzivizma prošlosti, a s druge bezobličnom relativizmu koji briše granicu između istine i neistine. Upravo u toj napetosti je nužno njegovati evanđeoski realizam koji se očituje u ljubavi prema bližnjemu bez odricanja od istine.

No dvostruka opasnost ekskluzivizma i bezobličnog relativizma postaje osobito vidljiva ondje gdje bi evanđeoski realizam trebao biti najuvjerljiviji: unutar samog kršćanskog svijeta. Unutarkršćanski dijalog često je obilježen podjelama i sukobima koji udaljavaju Crkvu od njezinih ideala. Od najranijih vremena, od Petra i Pavla pa sve do danas, kršćansku povijest prate žustre i polarizirajuće rasprave o putu kojim treba ići u budućnost. U suvremenom kontekstu te se rasprave sve češće prelamaju kroz društveno-političke podjele na desnicu i ljevicu, koje se u crkvenom prostoru prevode u suprotstavljenost „konzervativno-tradicionalnih“ i „liberalno-modernističkih“ struja. Takvo kategoriziranje truje kulturu rasprave i ometa učinkovito i vjerodostojno djelovanje Crkve. Naš kršćanski krajolik prepun je narušenih odnosa koji su započeli kao razlike u mišljenjima. Kada se društveno-političke podjele nekritički prenesu u Crkvu, Evanđelje prestaje biti kriterij razlučivanja i postaje sredstvo potvrđivanja unaprijed zauzetih pozicija.

Kršćani su danas izloženi dvostrukoj opasnosti: s jedne strane povratku tvrdoće i ekskluzivizma prošlosti, a s druge bezobličnom relativizmu koji briše granicu između istine i neistine. Upravo u toj napetosti je nužno njegovati evanđeoski realizam koji se očituje u ljubavi prema bližnjemu bez odricanja od istine.

U tom kontekstu unutarkršćanskih podjela važno je prepoznati i kako političke stranke često koriste glas Crkve za vlastite ciljeve, dodatno produbljujući unutarnje podjele i sukobe i u Crkvi i u društvu. Na prostorima bivše Jugoslavije desne politike redovno koriste vjerske zajednice za legitimaciju svojih postupaka, dajući prostor onim glasovima iz vjerskih zajednica koji veličaju nacionalizam, vođe i pojedince koji su počinili zločine ili čak opravdavaju etnoteritorijalne pretenzije. Istodobno nastoje marginalizirati i ugušiti kritičke i proročke glasove koji pozivaju na pomirenje, društvenu pravdu i oprost. S druge strane, i neke lijeve političke struje daju prostor vjerskim glasovima kad ovi s pravom kritiziraju spregu religije i nacionalizma, no to čine prvenstveno kako bi legitimirale svoju politiku i kako bi se same prikazale otvorenima i inkluzivnima, dok istodobno izbjegavaju samokritično suočavanje s vlastitim pogreškama, daju prostor ekstremnim i isključivim glasovima iz vlastitih redova i odbacuju ili prešućuju legitimne kritike vlastitog svjetonazora. U takvom kontekstu Crkva mora zadržati kritičku distancu i prema desnoj i prema lijevoj politici te funkcionirati kao dosljedan i vjerodostojan moralni glas i kritički korektiv svih pogrešnih i promašenih (desnih i lijevih) politika.

Ondje gdje se vode rovovske borbe oko temeljnih vrijednosti, kršćani su pozvani djelovati pontifikalno (lat. pons = most; facere = graditi) i graditi mostove (jedni) prema drugima. To znači stvarati prostore dijaloga, povezivati udaljene strane, biti prvi koji će prijeći razdjelnicu, te graditi odnose i kad je teško. Pontifikalno djelovanje nije strategija očuvanja vlastite pozicije, nego način nasljedovanja Krista koji ruši zidove neprijateljstva i pomiruje ono što je razdijeljeno. Ako se kršćani zatvore u vlastite frakcije, druže isključivo s istomišljenicima i bore isključivo za vlastitu viziju Crkve, tada i sami upadaju u zamku koju predbacuju drugima.

U vremenu u kojem su društvo i Crkva obilježeni sve dubljim podjelama i ideološkim svrstavanjima, evanđeoski realizam ne znači traženje lakih kompromisa ni povlačenje pred sukobima, nego odbijanje da se istina veže uz bilo koji tabor, ideologiju ili politički projekt. Ondje gdje se kršćani nekritički poistovjećuju s vlastitim političkim ili crkvenim pozicioniranjem, Evanđelje prestaje biti poziv na obraćenje i postaje sredstvo potvrđivanja identiteta.

Evanđeoski realizam stoga zahtijeva hrabrost da se ne brani vlastita teološka ili politička pozicija, nego Evanđelje – i onda kada to znači biti neshvaćen ili marginaliziran. Kršćanin koji pristaje na logiku rovova prestaje graditi mostove i gubi vjerodostojnost vlastitog svjedočanstva. U polariziranom svijetu Crkva može biti znak pomirenja samo ako se usudi ne nasljedovati ideološke logike svijeta.

Marijan Oršolić, polis.ba