www.polis.ba

Polisov retrovizor: Božja djeca i “sakrament brat”

IZBOR SEDAM DOGAĐAJA KOJI SU OBILJEŽILI TJEDAN IZA NAS

  1. rujnaPapa Franjo ne posustaje u borbi za dobrobit žrtava seksualnog zlostavljanja u Crkvi

Kriza zbog seksualnoga zlostavljanja koje su počinili članovi Crkve vrlo je težak poremećaj za koji se traže primjereni odgovori, počevši od poniznoga slušanja žrtava do traženja istine i traženja oprosta – od te je misli papa Franjo krenuo u govoru upućenom, putem videoporuke, sudionicima međunarodne konferencije o zaštiti djece i ranjivih odraslih osoba u Crkvama Srednje i Istočne Europe, koji će se održati u Varšavi od 19. do 22. rujna, prenosi radio Vatikan.

Papa Franjo se prisjetio govora od prije dvije godine, te poticaja da se dobrobit žrtava ne stavi na stranu poradi krivo shvaćene brige za ugled Crkve kao institucije. Naprotiv – istaknuo je Papa u videoporuci – jedino suočavanjem s istinom o tim okrutnim ponašanjima, i poniznim traženjem oprosta od žrtava i preživjelih, Crkva će moći pronaći svoj put kako bi ju ponovno s pouzdanjem smatrali mjestom prihvata i sigurnosti za one koji su u potrebi.

U videoporuci Papa je primijetio kako je sigurno da se priznavanjem naših pogrešaka i neuspjeha možemo osjetiti ranjivi i slabi. Ali, to može također biti i vrijeme sjajne milosti, vrijeme pražnjenja koje otvara nove obzore ljubavi i uzajamnoga služenja. Ako priznamo svoje pogreške, nećemo se imati čega bojati, jer će nas sâm Gospodin dovesti do toga.

  1. rujnaUlcinjski Afrikanci

Za vrijeme Osmanskog Carstva do 1880. godine u Ulcinju je živjelo oko sto domaćinstava s više od petsto žitelja crne puti, koji su u taj grad došli kao robovi na lađama ulcinjskih gusara.

„Afroulcinjska zajednica dolazi iz Afrike, uglavnom iz Sudana, Čada, Etiopije. Kupovani su od ulcinjskih pomoraca po raznim mjestima, kao što je Aleksandrija, Port Said, Tripoli i druga mjesta“, kaže novinar Gazmed Ҫitaku za Aljazeeru. Kako je vrijeme odmicalo postali su ravnopravni članovi zajednice, a neki su bili i vlasnici tadašnjih kavana i brodova. Jedan od najpoznatijih bio je Rizo Šurla, rođen u Ulcinju s još sedmero braće i sestara, a čiji je otac s dvanaest godina doveden iz Tripolija.

„Rizo je ovdje rastao sa svojom familijom koju je tu imao. Kao dijete vodili su ga u Dubrovnik, gdje je bio maskota u gradskoj kavani. Imate ga na slikama, s desetak godina otvarao je vrata gradske kavane“, govori novinar Mustafa Canka.

Rizo se nakon kratkog boravka u Beogradu, u kojem je izučio fotografski zanat, vraća u Ulcinj gdje otvara prvi fotografski studio, koji je dugo vremena bio jedini u gradu. Pamte ga i kao glumca u filmovima tadašnje jugoslavenske kinematografije. Umro je 11. veljače 2003. godine u rodnom Ulcinju. Bio je jedan od posljednjih pripadnika crnačkih obitelji. Zajednica crnaca u Ulcinju prepolovila se još kad je taj grad pripojen Crnoj Gori 1880. godine. Tada su napustili grad i pošli za Skadar, Istambul ili Drač. Afroulcinjani su predstavljali jedinstvenu zajednicu koja je integrirala u lokalno društvo. Svi su bili islamske vjeroispovijesti i pričali albanski jezik. Danas je ta zajednica, nažalost, nestala.

  1. rujnaDječaci iz Afganistana: „Ne idemo u školu bez naših sestara“

Mnogo se pisalo u zadnje vrijeme oko odlaska američkih snaga iz Afganistana i dolaska Talibana na vlast u toj zemlji. Međutim, kako vrijeme prolazi glasovi su sve tiši, a bojazan da će Talibani urediti zemlju po strogo šerijatskom zakonu, koji uvelike ograničava ljudska prava, sve je izvjesniji. Tu bojazan ovih dana javno iznose mnogi Afganistanci i Afganistanke na društvenim mrežama ukazujući na odluku talibanske vlade prema kojoj se djevojčicama, učenicama srednjih škola zabranjuje odlazak u školu.

Milijuni dječaka i djevojčica nadali su se da će se vratiti u razred, a umjesto toga stigla je najstrašnija vijest: samo će se dječaci moći vratiti u školu, djevojčice će ostati kod kuće. „Moje kćeri cijelu noć nisu oči sklopile“, kaže majka, a prenosi talijanska Repubblica, „obećala sam im dopustiti da diplomiraju, ali kako?“

S obzirom na situaciju, mnoga djeca u Kabulu napuštaju školu iz solidarnosti sa školskim prijateljima: „Ne idemo u školu bez naših sestara“, jedna je od bolnih ispovijesti na društvenim mrežama. „Nisam danas išao u školu kako bih pokazao svoje neslaganje s Talibanima i protestirao zbog zabrane djevojčicama da idu u školu“, rekao je za Wall Street Journal 18-godišnji učenik. To pokazuje da se Talibani nisu promijenili.

  1. rujna „Mir je kad su sva djeca sretna i imaju bombona“

Rečenicu iz naslova izgovorila je četverogodišnja Maja danas kada svijet obilježava Međunarodni dana mira. Ovaj dan posvećen je očuvanju mira u svijetu, a u sklopu njegova obilježavanja svake godine održavaju se brojni paneli na kojima se zagovara prestanak ratova i ugovaranje primirja na području ratnih operacija kako bi se omogućio rad humanitarnih organizacija.

Pojam mira za svakoga ima drugačije značenje, a zanimljivo je bilo pročitati u medijima što djeci znači mir. Ovdje ćemo izdvojiti nekoliko odgovora.

– Mir je kad se s nekim posvađaš i onda kažeš mir da se pomiriš. -Tena (6)

To je kada mama da tati da gleda utakmicu. -Josip (7)

Mir je kad se svi smijemo i nema tužnih ljudi. -Stjepan (5)

Mir bude onda kada nema rata i nitko ne puca. -Marko (6)

Mir znači dobro. -Lora (4)

  1. rujna Dokumentarna serija „NDH“

Na HRT-u počelo je prikazivanja dugo očekivane dokumentarne serije „NDH“ redatelja i povjesničara Hrvoja Klasića. Serija govori o povijesnoj temi nastanka, propasti i ostavštine NDH, koja opterećuje današnja društva i još izaziva velike kontroverze. Ovako novinar Boris Pavelić na portalu Aljazeera piše o seriji, ali i o ustaškom pokretu, koji je obilježio ovu državu.

No već se iz prve epizode, neizrečeno ali razgovijetno, razabire i ključna odrednica ustaštva, od njegova prvog do posljednjeg dana: da je to bio pokret stvoren i stasao iz nepatvorene mržnje; ako njegov početni impuls i jest bio tek politički animozitet prema režimu u Beogradu, on se vrlo brzo, ako ne već od prvog dana, pretopio u šovinističku mržnju prema svim Srbima.

Pripovjedni niz te prve epizode ilustriran je iznimno bogatim, dosad nepoznatim arhivskim snimcima – najveći dio epizode i jest načinjen od arhivskog materijala – pa se ne čini tek marketinškim trikom najava autora da će serija prvi put prikazati mnoge dosad neviđene arhivske snimke iz povijesti ustaškog pokreta, ali i ondašnjega života na području Hrvatske i bivše Jugoslavije.

U ostalih jedanaest epizoda, kako su najavili s HTV-a, serija će objasniti razloge nastanka ustaškog pokreta, vojno-političke okolnosti koje su dovele do stvaranja Nezavisne države Hrvatske, najvažnije događaje i osobe koje su obilježile njezino postojanje, kao i vojno-političke okolnosti njezina poraza i nestanka. Prikazan je predratni razvoj ustaštva, osnivanje NDH i život u toj ratnoj tvorevini, naravno i teror prema Srbima, Židovima i Romima.

Ova serija, iako će vjerujem zbog same teme izazvati mnoge i pozitivne i negativne reakcije, govori kako je društvo u Hrvatskoj ipak spremnije od ostatka regije da se suoči sa strašnim zločinima prema Srbima, Židovima, Romima i Hrvatima koji nisu podržavali ustaški režim za vrijeme Drugog svjetskog rata. Iako je serija dugo čekala u „bunkeru“ HRT-a, očito da su neki pokušali spriječiti njezino emitiranje, ona je ugledala svjetlo dana i vjerujem da će, iznoseći obilnu arhivsku građu u javnost, pridonijeti boljem razumijevanju značenja NDH.

  1. rujna Simpozij o enciklici „Fratelli tutti“

U Zagrebu se danas u organizaciji Centra za promicanje socijalnog nauka crkve Hrvatske biskupske konferencije održao simpozij „Fratelli tutti. Poziv na socijalno prijateljstvo i sveopće bratstvo“. (Prvi simpozij o enciklici Fratelli tutti održan je u organizaciji KBF-a u Đakovu u travnju 2021.) Simpozij je okupio velik broj teologa koji su promišljali o najnovijoj Papinoj enciklici. Među njima bio je i dr. sc. Tomislav Kovač s predavanjem „Kršćanska vizija sveopćeg bratstva“.

Između ostalog predavač je, kako prenosi IKA, rekao da je bratstvo prije svega stav. Nije temeljno pitanje: „Tko je moj brat?“, nego: „Što mogu učiniti za bližnjega?“ – to je osnovni kriterij bratstva.

Isus stalno pomiče granice vjerskoga zakona i pomiče ideju bratstva. U Govoru na gori pokazuje da i neprijatelj može biti brat. U zlatnom pravilu također pokazuje da je osnovni kršćanski stav ići prema drugomu. Zapovijeđu: „Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio“, Isus pokazuje način kako to činiti. Ljubav prema bližnjemu nadilazi kategorije naroda, religije i krvnog sredstva. Bogu je najbliži onaj koji vrši njegovu volju. Za njih Isus kaže da su mu i brat i sestra i majka. To su također mirotvorci – sinovi Božji, što znači da su međusobno braća i sestre. U prispodobi o Posljednjem sudu Isus se poistovjećuje s potlačenima, što znači da je kriterij spasenja milosrđe prema čovjeku u potrebi, a ne u nekoj ograničenoj pripadnosti religiji ili narodu. Stoga su crkveni oci govorili o Sakramentu Brata – Isusu koji je prisutan u najmanjima, kazao je.

Prof. Kovač naglasio je da se, iz te perspektive, ključan tekst o bratstvu nalazi se u deklaraciji Nostra aetate koji je posvećen sveopćem bratstvu. U njemu se navodi da bratstvo isključuje svaku diskriminaciju. „Ne možemo, naime, zajedno zazivati Boga, Oca sviju, ako otklanjamo bratski se ponašati prema drugim ljudima stvorenima na sliku Božju“, citirao je deklaraciju.

Na kraju je kazao da kršćansko poimanje bratstva uključuje tri dimenzije: bratstvo po čovještvu, bratstvo u Bogu i bratstvo u Kristu. „Možemo dodati i kozmičko ili ekološko bratstvo koje proizlazi iz naše pripadnosti majci zemlji i naše povezanosti sa svim stvorovima.“ Ustvrdio je da „bratstvo u Kristu ne ukida bratstvo po čovještvu i bratstvo po Bogu, naprotiv.“ Kršćanin je pozvan u pripadniku svake religije vidjeti svoga brata, jer je i za njega Krist postao čovjekom i dao svoj život, dodao je.

  1. rujnaBanjalučka Sirijka Hilda

Hilda Hrekes je dvadesetdevetogodišnja Sirijka rođena u Alepu. Rodnu zemlju je napustila 2011. godine, kada je otišla na studij u Zagreb. Dvije godine kasnije preselila se u Banju Luku gdje je počela da pjeva u crkvenim korovima i da se bavi crkvenim „pojanjem“. U međuvremenu se priključila etno grupi Dar, studira farmaciju, a Banja Luka joj je postala dom.

Za Radio Slobodnu Europu kaže: „Mnogo dublje to doživljavam nego kad pjevam nešto drugo. Pogotovo kad razmišljam o suštini pojanja. Jer šta je pojanje u Crkvi? Pojanje je da tu ja ne postojim kao ja, nego sam tu da pomognem da ljudi koji slušaju da se mole, samim tim to je nama velika odgovornost.“

U Sirijskoj pravoslavnoj crkvi koja je među najstarijima na svijetu, djecu se od malena uči religiji i crkvenom pjevanju. Jedina razlika u vršenju službe je u jeziku, jer se u Siriji koristi arapski. Prijateljicama iz etno grupe Dar Hilda pokušava prenijeti znanje bizantijskog pjevanja i arapskog jezika.

Kaže da je zbog rata u Siriji odlučila ostati u Banjoj Luci. Često se sjeti rodnog Alepa i Sirije. Na nekadašnji dom najviše je podsjeća Hercegovina. „Prvi put sam probala smokve u Trebinju i to je bilo kao da sam u Siriji i to je ostavilo velik utisak na mene. I onda svake godine kada bude sezona, moji prijatelji iz Trebinja mi pošalju smokve da se podsjetim na kuću“, zaključuje Hilda. A kući je bila posljednji put prije dvije godine kada je uspjela posjetiti roditelje.

U ratu u Siriji od 2011. godine, prema podacima UN-a, poginulo je najmanje 350 209 ljudi, od toga svaka 13. žrtva bila je žena ili dijete. Rat koji je u Siriji nastao zbog pobune protiv vladavine predsjednika Bašara al-Assada izazvao je najveću izbjegličku krizu na svijetu. Susjedne države primile su 5,6 miliona izbjeglica, dok su evropske zemlje primile više od milion izbjeglica iz Sirije.


Polis.ba, Ivan T.