Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Romano Guardini: STRPLJIVOST
Živa strpljivost je čitav čovjek u napetosti između onoga što bi htio imati i onoga što ima, između onoga što bi trebao činiti i onoga što uvijek može, između onoga što želi biti i onoga što stvarno jest. Izdržati tu napetost, sabrati se uvijek iznova za mogućnost trenutka, to je strpljivost
U prvoj smo našoj meditaciji nastojali osloboditi pojam kreposti od uskog, moralističkog poimanja koje se na njega nataložilo kroz povijest te shvatiti krepost kao nešto živo, veliko i lijepo. Stoga bi moglo začuditi da naslov sljedećih razmišljanja zahtijeva da strpljivost bude nešto takvo. Zar ona nije nešto sivo, neugledno? Bijeda kojom potlačeni život traži kako opravdati vlastito siromaštvo?
Stoga svoje razmišljanje želimo odmah započeti u visini, kod Gospodina svih kreposti. Velik u strpljenju je, naime, Bog – zbog toga što je On svemoćan i što ljubi.
Jesmo li sebi ikada pojasnili kako je velika tajna da je Bog uopće stvorio svijet? Onaj tko ne vjeruje ne zna ništa o toj tajni, jer on svijet promatra kao «prirodu», to jest kao nešto što naprosto postoji. Ali ni onaj koji vjeruje nije obično toga svjestan, jer Božje stvaralaštvo shvaća samo prirodno, prvim uzrokom u slijedu uzroka koji djeluju u prirodi. On je zacijelo vjernik, ali vjera ne određuje način njegova mišljenja i osjećanja. Način je još uvijek onaj uobičajeni način njegova vremena. Čim, međutim, vjera prodre u jezgru osobnosti, postojanje onog konačnog postaje joj tajanstveno i javlja se pitanje: Zašto je Bog to stvorio?
Kad bismo mogli na to pitanje odgovoriti, doista odgovoriti, tada bismo shvatili mnogo toga. No, na zemlji taj odgovor nije moguć, jer to bi pretpostavljalo da možemo misliti poput Boga, a to će nam biti darovano tek u vječnosti. Ovdje, na zemlji, ostaje stalno otvorenim pitanje: Zašto On, koji je ipak sve, sve može, koji je blaženi gospodar svega bogatstva – zašto je On stvorio «svijet»? Svijet koji je zacijelo ogroman, neizmjerljiv našemu duhu, ali ipak uvijek i posve konačan? Ta on mu ipak ne treba! Koja mu korist od njega? Što radi s njim? Možda u ovakvim razmišljanjima naslućujemo nešto kao korijene božanske strpljivosti.
Jer Bog nije samo stvorio svijet, nego ga uzdržava i nosi. Nije mu dosadio. Postoji mit koji nam može otvoriti oči, jer mitovi to doista mogu. U njima ima mnogo istine, koja je doduše postala dvoznačnom, tako da tko je čuje uvijek je u opasnosti ili da je podcijeni ili da joj podlegne. Dakle, jedan indijski mit priča o Šivi, oblikovatelju svega: on je stvorio svijet u naletu zanosa, a onda mu svijet postane dosadan, mrvi ga pa stvara novi. S tim se novim događa isto, pa se stvaranje i uništenje neprestance nastavljaju. Kako je uvjerljiva slika tog božanstva nestrpljivosti! Ona nam posvješćuje kako se pravi Bog drukčije odnosi prema svijetu.
U ovom svijetu postoji biće koje ima svijest, unutarnji život, duh i srce: čovjek. Njemu je Bog povjerio svoj svijet da on ne samo postoji, nego da bude doživljen. Čovjek treba nastaviti Božje djelo time što to djelo shvaća, osjeća, ljubi. Treba upravljati prvim svijetom i oblikovati ga u istini i pravednosti; na taj način treba nastati drugi, tek pravi svijet – onaj koji je Bog naumio
On stvara svijet – zašto, ostaje neprotumačivo. Usprkos mnoštvu sila i oblika svijeta koje nijedan ljudski duh ne može izmisliti, taj svijet je konačan, izmjeren i posve omeđen. On dakle samome Bogu nije «dostatan», ne može nikada udovoljiti njegovom vječnom zahtjevu. Unatoč tomu, nije mu dosadio. To je ta prvotna strpljivost: Bog ne odbacuje svijet, nego ga drži u postojanju, poštuje ga; ostaje mu, ako se tako može kazati, vjeran zauvijek.
U ovom svijetu postoji biće koje ima svijest, unutarnji život, duh i srce: čovjek. Njemu je Bog povjerio svoj svijet da on ne samo postoji, nego da bude doživljen. Čovjek treba nastaviti Božje djelo time što to djelo shvaća, osjeća, ljubi. Treba upravljati prvim svijetom i oblikovati ga u istini i pravednosti; na taj način treba nastati drugi, tek pravi svijet – onaj koji je Bog naumio.
Kako se, međutim, čovjek odnosi prema Božjem djelu? Tko ima imalo bogatije iskustvo i k tome je bolje sagledao povijest, ne dopustivši da ga zaslijepi praznovjerje u napredak, taj s užasom mora osjećati kolika je pomutnja u svijetu. Toliko zablude i ludosti, toliko pohlepe, nasilja i laži, toliko zločina! I sve to usprkos znanosti, tehnici, blagostanju, štoviše istodobno sa svim tim, pomiješani jedno s drugim i jedno po drugome. Također i na religioznom području, u mišljenju o božanskom, u ophođenju s njime, u borbi za njega. Moderni čovjek je sklon jednostavno prihvatiti sve što se događa. Reda stvari jednu uz drugu, izvodi jednu iz druge, svaku proglašava nužnom, i sve to skupa naziva «poviješću». Tko je međutim naučio razlikovati, istinu nazvati istinom a laž lažju, pravo pravim a krivo krivim, taj to više ne može činiti i mora se užasnuti nad čovjekovim odnosom prema svijetu.
Bog ipak ne odbacuje tako mnogostruko izopačeno stvorenje niti namjesto njega stvara neko novo. Kako se zastrašujuća prijetnja naslućuje u izvještaju o općem potopu, ako ga pomnije osluhnemo: taj nalet mogućnosti uništenja svijeta u riječima: «Bog se pokaja i u svom srcu ražalosti što je načinio čovjeka na zemlji…» (Post 6,6). Ali ono «da», ako se tako može reći, u Bogu je jače od «ne» i On nosi, «podnosi» svijet kroz vrijeme i vječnost.
Taj Božji odnos prema svijetu prvotna je strpljivost, strpljenje naprosto. I moguće je samo zato što je On svemoćan. Jer On koji nema slabosti istinski je gospodar koga nitko ne ugrožava; Vječni koji nema ni straha ni žurbe. Prisjetimo se Isusove usporedbe o njivi i njezinu urodu. Vlasnik njive posijao je dobro sjeme pšenice, ali usred njega iznikao je korov. Tada dolaze sluge i pitaju: Zar ga nećemo počupati? On međutim odgovara: Ne, jer ćete s kukoljem iščupati i pšenicu. Ostavite oboje da raste; potom dolazi žetva, i jedno od drugoga biva razlučeno (Mt 13,24ss).
To je strpljivost onoga koji bi mogao upotrijebiti silu, ali on je obziran i milostiv jer je uistinu Gospodin, plemenit i dobrostiv. Ali i čovjek je slika Božja, pa bi stoga trebao biti i strpljiv. Njemu je svijet izručen, svijet stvari, ljudi i vlastiti život. Od toga treba učiniti ono što Bog očekuje, još i sada, kad je korov sve prorastao. Strpljivost je pretpostavka da pšenica može rasti.
Može li životinja biti nestrpljiva? Očito ne, ni nestrpljiva ni strpljiva. Ona je smještena u sklop prirodnih zakonitosti, živi kako živjeti mora i umire kada joj dođe vrijeme. Nestrpljivo može biti samo ono biće koje ima sposobnost uzdići se iznad neposredne stvarnosti i htjeti ono što još nije, dakle samo čovjek. Samo on stoji pred odlukom može li onome što je u nastajanju dopustiti njegovo vrijeme.
I to uvijek iznova, jer u ovom postojanju vremena i konačnosti uvijek se iznova ukazuje napetost između onoga što on jest i onoga što bi mogao biti; između onoga što je već ostvario i onoga što mu je preostalo izvršiti. Strpljivost je ona koja tu napetost nosi.
Prije svega strpljivost s onim što nam je dano i dosuđeno, sa «sudbinom». Okolina u kojoj živimo dodijeljena nam je, u njoj smo rođeni. Događaji povijesti odvijaju se a da u njima ništa bitno ne možemo promijeniti, i svatko osjeća njihove učinke. Dan za danom osobno doživljavamo ono što se upravo događa. Možemo se braniti, možemo ponešto po svojoj volji oblikovati – ali naposljetku moramo prihvatiti ono što dolazi i što je zadano. To shvatiti i prema tome se ponašati je strpljivost. Tko to ne želi, ostaje u trajnom konfliktu s vlastitim postojanjem.
Sjetimo se lika koji se srdi i ustaje protiv svega što je zadato, Goetheova Fausta. Nakon što se odrekao «nade» i «vjere», viče: «i da je prokleta prije svega strpljivost»! On je vječno-neodrasli koji stvarnost nikada ne vidi niti prihvaća onakvom kakva ona jest. Uvijek je nadlijeće u svojoj fantaziji. Uvijek je u pobuni protivi sudbine, dok zrelost čovjeka zacijelo počinje time da ono što jest također i prihvaća. Odatle mu tek dolazi snaga da to mijenja i oblikuje.
Može postati vrlo teško biti povezan s nekim čovjekom koga se s vremenom posve upozna, o kojem se zna kako govori, misli, kako se prema svemu postavlja. Htjelo bi ga se odbaciti i naći nekoga drugoga. Vjernost je ovdje prije svega strpljivost, s time da je on takav kakav jest i da se ponaša kako se ponaša. Gdje se strpljivost ne vježba, sve se raspada i proigrava se mogućnost koja leži u tom odnosu
Moramo imati strpljivosti i s ljudima s kojima smo povezani. Jesu li to roditelji ili bračni partner ili dijete, prijatelj ili radni kolega ili bilo tko drugi, zreo, odgovoran život počinje tako što čovjeka prihvaćamo kakav on jest. Može postati vrlo teško biti povezan s nekim čovjekom koga se s vremenom posve upozna, o kojem se zna kako govori, misli, kako se prema svemu postavlja. Htjelo bi ga se odbaciti i naći nekoga drugoga. Vjernost je ovdje prije svega strpljivost, s time da je on takav kakav jest i da se ponaša kako se ponaša. Gdje se strpljivost ne vježba, sve se raspada i proigrava se mogućnost koja leži u tom odnosu.
Strpljivost, međutim, trebamo imati i sami sa sobom. Otprilike znamo: u obliku više ili manje jasne želje, kakvi bismo htjeli biti. Rado bismo se htjeli osloboditi neke osobine, a imati drugu, i iznenada se suočavamo s time da smo ipak onakvi kakvi upravo jesmo. Teško je morati ostati onakav kakav jesam, ponižavajuće je morati osjećati uvijek iste pogreške, slabosti, kukavnost.
Zasićenje sobom, kako je često spopadalo upravo i najveće duhove. Tu se opet mora početi sa strpljivošću: sebe prihvatiti i izdržati. Ne odobravati na sebi ono što nije dobro, niti postati zadovoljan sa sobom – to bi bio neki filistar. Nezadovoljstvo vlastitim pogreškama i nedostacima mora ostati prisutno, inače će se izgubiti onu samokritičnost koja je pretpostavka svakog moralnog rasta. Ali ne tako da se od sebe ode u fantaziju, nego svaka zdrava kritika mora početi od postojećega i odatle dalje djelovati – i znajući da će to ići sporo, vrlo sporo. Ali upravo ta sporost jamči da se promjena ne ostvaruje u fantaziji nego u stvarnosti.
Kako stvari stoje s moralnom promjenom?
Tu je čovjek možda uvidio: Nedostaje mi samosvladavanja. Moram se bolje kontrolirati, biti mirniji u govoru, promišljeniji u djelovanju. To je spoznato i potvrđeno, ali zasada postoji samo u predodžbi, u mišljenju i planu. Treba se izvršiti u stvarnosti, a stvarnost pruža otpor. Čovjek može sanjati o nekoj kreposti, i koliki se pusti snovi sastoje od fantaziranih kreposti! A snovi se rasplinu i sve je opet kao prije. Ne, postalo je gore, jer se u fantaziranju troši moralna energija, a da ne govorimo o neistinitosti koja je u njemu. Kako se često pod dojmom nekog uzvišenog trenutka ili nove odluke pomisli: Sad sam uspio! U sljedećoj prilici, međutim, uočava se da se vlastita stvarnost, za koju se činilo da je prihvatila pečat novoga kao ispravno spoznatoga, opet vraća na staro i sve je kako je bilo.
Istinsko moralno postajanje ovdje se ostvaruje tako da budnija postaju djela sabranosti i odmjerenosti kao i svijest o tome što može prirediti vlastita naglost; da se ne dadne tako lako ovladati navalom osjećaja; da se ostane slobodniji, da se istodobno u neku ruku uzdigne iznad unutarnjeg događanja. To ne bi bile nikakve fantazije, nego stvarni procesi unutar nas; promjene među različitim djelovanjima; oblikovanje njihova karaktera. A takvo nešto događa se samo polagano, vrlo sporo.
Stoga je strpljivost, koja uvijek iznova započinje, pretpostavka da se nešto stvarno dogodi. U djelu «Nasljeduj Krista» stoje riječi: semper incipe! – jedna od onih jasnih i sažetih izreka koje uspijevaju latinskom jeziku: «Uvijek započinji!» Na prvu to je paradoks jer po sebi početak se nalazi upravo na početku, i potom se ide dalje. To međutim vrijedi samo u području mehaničkoga. Na području živoga započinjanje je element koji stalno mora biti djelotvoran. Ništa ne ide dalje, ako istodobno ne «započinje».
Tko želi napredovati, mora dakle stalno iznova počinjati. Uvijek iznova zaroniti u unutarnje vrelo onog živoga i odatle se izdići u novoj slobodi, u «inicijativi», «početnoj snazi» da se ostvari ono prethodno razmišljano: promišljenost, odmjerenost, samosvladavanje, i što god bi se htjelo da tu postoji.
Strpljivost sa samim sobom, naravno ne nehajnost ili popustljivost, nego osjećaj za stvarnost, osnova je svakog nastojanja.
Goetheov Faust koji je nekada bio idol buržoazije, posve je nestrpljiv; on je fantast koji nikada neće odrasti. On se prepušta magiji, što pokazuje da ne zna kako upravo prihvaćanje stvarnosti, podnošenje i ustrajavanje u onome što jest, čini osnovu svakoga postajanja i djelovanja. Umjesto toga on drži govore, sve oko njega se raspada, i na koncu se događa «izbavljenje» u koje nitko tko je razumio što ta riječ znači, ne vjeruje.
Dok smo razmišljali o pojmu kreposti, zamijetili smo da ne postoji nijedna krepost koja bi, ako dopustimo nesvakidašnji izraz, bila kemijski čista. Kao što u prirodi ne postoji čisti ton ni čista boja, nego uvijek samo preljevi, akordi, tako ne postoji ni držanje koje bi bilo samo strpljivost, nego tome moraju pridoći i neki drugi elementi.
Tako na primjer nije moguća nikakva strpljivost bez uvida; bez znanja kako se život živi. Strpljivost je mudrost; razumijevanje što znači: ja imam ovo, a ne drugo; ja sam ovakav, a ne drukčiji; čovjek s kojim sam povezan ovakav je a ne kao onaj drugi. Volio bih zacijelo da je to drukčije; moći ću ustrajnim naporom nešto i promijeniti, ali prije svega stvari su takve kakve jesu i moram ih prihvatiti. Mudrost je uvid u to kako se nešto ostvaruje: kako se neka misao iz predodžbe ostvaruje u supstanci postojanja; kako je spor taj proces i kako je mnogovrsno ugrožen; kako se čovjek lako obmanjuje i gubi kontrolu nad sobom.
Strpljivosti pripada snaga – mnogo snage. Najveća strpljivost počiva na svemoći. Budući da je Bog svemoguć, on može biti strpljiv sa svijetom. Samo snažan čovjek može prakticirati živu strpljivost: uvijek iznova prihvaćati ono što jest, uvijek iznova počinjati. Strpljivost bez snage puka je pasivnost, površno prihvaćanje, prilagođavanje na postojanje poput stvari
Strpljivosti pripada snaga – mnogo snage. Najveća strpljivost počiva na svemoći. Budući da je Bog svemoguć, on može biti strpljiv sa svijetom. Samo snažan čovjek može prakticirati živu strpljivost: uvijek iznova prihvaćati ono što jest, uvijek iznova počinjati. Strpljivost bez snage puka je pasivnost, površno prihvaćanje, prilagođavanje na postojanje poput stvari.
I ljubav pripada istinskoj strpljivosti, ljubav za životom. Jer ono životno raste polagano, ima svoj čas, ide svakojakim putovima i zaobilaznicama. Stoga traži povjerenje, a samo ljubav ima povjerenja. Tko ne ljubi život, s njime nema strpljenja. Tada nastaju naglosti i kratki spojevi; ima rana i lomova.
Još bi se ponešto imalo reći.
Živa strpljivost je čitav čovjek u napetosti između onoga što bi htio imati i onoga što ima, između onoga što bi trebao činiti i onoga što uvijek može, između onoga što želi biti i onoga što stvarno jest. Izdržati tu napetost, sabrati se uvijek iznova za mogućnost trenutka, to je strpljivost. Može se stoga reći da je strpljivost čovjek u nastajanju koji sebe ispravno shvaća. Samo u rukama strpljivosti uspijeva čovjek koji se nekomu povjerio. Otac, majka, koji u tom smislu nemaju strpljivosti, samo će štetiti svojoj djeci. Odgojitelji koji nemaju strpljivosti s onima koji su im povjereni, plašit će ih i lišiti iskrenosti. Gdje god nam je povjeren život, rad će na njemu uspjeti sam ako ga činimo s tom dubokom, tihom snagom. Ona ima sličnosti s načinom rasta samog života. Kao djeca raspolagali smo možda nekim malim vrtom ili tek nekim loncem za cvijeće na prozoru i stavljali smo u njega sjemenje – zar nije bilo teško naviknuti se kako se odvija rast u zemlji? Nismo li po njoj kopkali da vidimo napreduje li išta i je li klica propala? Nije li za nas bilo previše sporo dok se nije pojavilo to isprva tako nevidljivo? A kad su se pojavili pupoljci, nismo li ih stiskali da se otvore? Umjesto toga pocrnjeli su i uvenuli. Strpljivost je snaga pod čijom se zaštitom može razvijati povjereni život.
Želimo se uvijek iznova obraćati strpljivosti Moćnoga, živoga Boga, pod čijom zaštitom smijemo rasti. Strašno bi bilo kad bi On bio kao Šiva, nestrpljiv i sumanut! Kad ne bi imao veliku i mudru volju da ovaj svijet koji mu ne treba, ali koga ljubi, u tihoj pomnji uzdržava i daje da sazrijeva!
Uvijek iznova želimo mu se obratiti: «Gospodine, imaj strpljivosti sa mnom, i podari mi strpljivost da u kratkom vijeku moga života, tih par godina, izraste i donose plod ono što je dodijeljeno mojim mogućnostima!»
Iz knjige: Romano Guardini, «Geduld», u: Tugenden. Meditationen über Gestalten sittlichen Lebens, Grünewald-Schöningh, Mainz-Paderborn, 62004., 40-48. S njemačkog preveo Ivan Šarčević.
Povezano: O biti kreposti, Istinoljubivost, Prihvaćanje