Pismo o događaju iz 2020. godine

U prvim danima 2021. razmijenio sam nekoliko e-mail poruka/pisama s prijateljem. On živi u gradu koji se desetljećima nalazi u pasivnom ili otvorenom ratnom sukobu sa susjedima. Oni žive s druge strane granice/zida, koji dijeli dvije sukobljene strane i drži grad u nekoj vrsti blokade. Kao i cijeli svijet, grad je prošle godine bio pogođen globalnom pandemijom i posljedičnom ekonomskom krizom. Pitao sam prijatelja postoji li nešto na njegovoj osobnoj razini što će ponijeti iz 2020. dalje u život. Tri dana nakon pitanja, od njega sam dobio ovaj e-mail.

„Bio je sparan ljetni dan, vraćao sam se kući. Ispred ulaza u zgradu vidio sam mladog muškarca naslonjenog na zid. Gledao je prema dijelu ulice odakle sam mu se približavao. Očekivao sam da će mi se obratiti. Nije me ni primijetio. Pozdravio sam ga i pitao kako je. S mukom je okrenu glavu prema meni. Nije odgovorio na pitanje. Tražio je cigaretu. U meni je probudio sažaljenje. Osjetio sam da bi bilo dobro ‘providjeti’ mu cigaretu i zadobiti njegovo povjerenje. Onda bi mi možda mogao lakše ispričati svoju patnju i olakšati dušu. Vratio sam se za nekoliko minuta s kutijom cigaretu. Bio je na istom mjestu.

Ponudio sam mu da uzme cigaretu, a ostatak mu dao da zadrži za sebe. Otkopčao je prsluk da bi u njegov unutrašnji džep stavio kutiju. Primijetio sam da se nešto neobično nalazi ispod majice. Vidjevši da nazirem njegovu tajnu, otkopčao je prsluk do kraja i zadigao majicu. Nosio je na sebi pojas s eksplozivom. Brzo se zakopčao. Pogledom u kojem je bilo nježnosti pomiješane sa strahom, zahvalio mi, izišao na ulicu i skrenuo desno prema grupi vojnika ‘okupatorskog režima’. Stajao sam nepomično, gotovo skamenjen od straha. Vojnici su izdaleka vidjeli kako im se približava. Upozoravali su glasno ga da se zaustavi. On je potrčao prema njima. Kad su počeli pucati, aktivirao je eksploziv koji je njegovo tijelo u sitnim česticama raspršio posvuda. Nakon prve kiše, koja je došla već te noći, ostalo je samo malo udubljenje na asfaltu i uokolo sitni komadići stakla od prozorā sa zgrade.

Nakon nekoliko dana, uspio sam se pribrati od šokantnog prizora. Njegov je pogled ipak ostao živjeti u meni. Želja da pokušam saznati nešto o njegovom životu postala mi je dužnost. Zanimala me je njegova ‘tajna’. Nošen tom unutarnjom potrebom, različitim kanalima sam se uspio približiti njegovim prijateljima i obitelji i saznati važne detalje o njegovom životu. Dobio sam puno informacija, čak i više nego što sam tražio. Na temelju toga ‘istraživanja’, pišem ti kratko i ugrubo skicu o duši ovoga nesretnog mladića, ispuštajući u potpunosti detalje vezane za fizička zlostavljanja koja je podnosio.

U trenutku kada je slučajno ‘bačen u život’, ili pak rođen po Božjoj volji, svijet mu nije pripremio dobrodošlicu. Majka je već odavno imala psihičkih problema, nije mu mogla pokazati ljubav i brigu. Otac nije imao sposobnosti niti želje da prati živote svoje mnogobrojne djece. Bio je zadovoljan da imaju što i ostali. U rijetkim trenucima kada bi navečer sjedio s njima, pričao bi im o narodnim junacima i o slavnoj prošlosti koja će jednom postati budućnost kada neprijatelj bude poražen. Unutrašnji problemi s kojima su se suočavala djeca izgledali su mali u odnosu na veličinu i važnost tema o kojima je otac pričao. Bolest supruge doživljavao je kao sramotu. Starija djeca bi ponekad među sobom pričali kako primjećuju da im se otac stidi majke.

Mladić o kojem ti pišem, dok je bio dijete, spavao je sâm u maloj sobi u potkrovlju. Noć bi mu uvijek donosila muke. Kad bi se ugasilo svjetlo i sve se smirilo, osjećao je da pada u mrkli ponor svakojakih opasnosti i neprijateljstava. Nije bilo ničije prisutnosti ni glasa da ga umire, da mu pokaže kako postoji svijet prihvaćenosti u ljubavi, jači od ponora koji dolazi iz nepoznatog svijeta unutar njega i čini ga tjeskobnim. Otac ga je ponekad ‘hrabrio’ da mora biti jak i da ga strah koji osjeća samo navikava i priprema za susret s okrutnim svijetom. A njemu je bilo nezamislivo da može postojati svijet gori od njegovog unutrašnjeg.

Kada je krenuo u školu, unutarnju želju za susretom i prihvaćanjem, nadjačalo je strah od druge djece. Strah ga je blokirao i sve više izolirao. Dok su djeca vrištala od radosti u igri, on je tada osjećao tjeskobu zbog samoće i nepripadanja. Jedva je čekao da se vrati kući i zatvori u svoju sobu. Otac bi ga nekad pohvalio da je uzoran i da mu nikad ne pravi probleme.

Na prijelazu iz dječaštva u odraslu dob, u adolescenciji, počeo je proživljavati period u kojem je naslućivao novi, drukčiji i bolji svijet. Školska kolegica počela mu je pokazivati pažnju. Željan da bude voljen i željen, ubrzo se u nju zaljubio. U mašti je stvorio novi svijet koji se pred njima otvarao. Sve se manje osjećao strancem u svijetu. Počeo je govoriti da želja za životom dolazi tek kada ljudsko biće osjeća da je voljeno i prihvaćeno. Govorio je jednom poznaniku, kojem se sve to činilo pomalo čudnim, da život ipak nije slučajnost, da se utemeljenje života ne donosi rađanjem, nego da ga drugi daruje u ljubavi, da je svijet bez ljubavi doista neprihvatljiv i grozan… Volio je tih dana biti vani, šetati po gradu. Misao o vječnosti sada mu je postajala prihvatljivom. Vjerovao je da može čak zavoljeti svoju mučnu prošlost i integrirati je u život, misleći da je to možda bila cijena za sreću koju je tada osjećao.

Njegov ‘savez’ sa svijetom nije nažalost trajao dugo. Djevojka koju mu je pokazala pažnju već je imala dečka. Bila je u njemu prepoznala očaj odrastanja kojeg je sama prošla i htjela mu je samo pružiti prijateljsku ruku spasa. To njemu nije bilo dovoljno. Ponovno se povukao u sebe. Bez ljubavi mu je život opet pao u ponor noći. Možda bi se pokušao boriti i tražiti snagu da dođe do svjetla da nisu otac i obitelj u njegovom padu naslutili mogućnost da mu nametnu stara, isprobana i provjerena životna pravila. Njihova savjetovanja i recepti za život bili su mu nepodnošljivi. Osjećao se kao nevini optuženik koji se ne može braniti a sprema mu se užasno ropstvo – da sreću svoga života pokuša naći ispunjavajući egoistične želje svojih bližnjih. Kratko iskustvo osjećanja da je voljen, nije mu dopuštalo da prihvati savjete ‘dušobrižnika’ kao svoj put. Znao je da ako ga odvoje od onoga što on želi, da će mu život učiniti bolesnim i nepodnošljivim. Još gore ga je pogađalo da među tima ‘savršenima’ nije vidio nikoga tko je imao sretan i ispunjen život, što bi mu moglo dati snagu i zapaliti vatru za novim početkom. Bili su mu odbojni ti nesretni i prazni ljudi koji su pričali u umijeću življenja. Užasno mu je bilo slušati odgovore na pitanja na koja je znao da ne postoje odgovori. Osjećao je da se o životu ne može kazati posljednja riječ.

Traži je izlaznu strategiju iz života. U to vrijeme počela ga je više privlačiti misao da žrtvuje svoj život, da učini nešto ‘herojsko’, a istovremeno da sebe spasi od svega. Otac koji je sebe smatrao dijelom niza heroja iz slavne prošlosti, bio je pak bez temeljne sigurnosti, bez osobnog stava i mišljenja. Tih dana u njihovu kuću je došao očev prijatelj. Pričao mu je o ljepotama ‘pravoga puta’. Usput je spomenuo da je uzvišena stvar biti mučenik, dati život za ‘put’ zbog dvostruke dobrobiti: na ovom svijetu ostaje herojsko ime, a na ‘onom’ se zarađuje život u kojemu užitak nikada ne može dosaditi.

Nije povjerovao u ove argumente, znao je da se to ne slaže niti s uvjerenjima koja je baštinila njegova zajednica. Ali mu to sada uopće nije bilo važno. Želio je otići iz svijeta u kojem osjećao strancem toliko da više nije mogao izdržati. Nisu ga zanimale ni trgovina s Bogom niti dobrobiti ‘onoga’ svijeta, samo je tražio način da otiđe a da ne navuče sramotu na obitelj. Pronašao ga je kako sam ti na početku opisao.

Iz mnoštva detalja koje sam uspio istražiti o njegovom životu, izabrao samo ovih nekoliko da pokažem koliko ljudska tragedija može biti duboka i nevidljiva, a tako bliska i svakodnevna. Ono što vani eksplodira, unutra se nakuplja tijekom cijeloga života. Tragedija ovoga mladića bila je, čini mi se, u tome što nije našao način da se osjeća pomirenim sa svijetom. A koliko ih među nama ima takvih? Možda ih nema puno koji će se odlučiti na ovako radikalan korak, ali je naš svijet pun muškaraca i žena koji se osjećaju ‘strancima’ u ovom našem svijetu samo zato što su njihovi vapaji za prihvaćanjem u ljubavi odbijeni! Mogu li oni onda biti krivci što nisu našli put do života u punini, iako su se trudili?“

E-mail sam pročitao više puta. Zahvalio sam prijatelju što je izdvojio vrijeme i što mi je odgovorio na pitanje o njegovom najvažnijem događaju u 2020. godini. Vjerojatno od mene nije tražio odgovore na pitanja koja je postavio. Postoji li uopće odgovor? Ako postoji…

Jozo Šarčević, polis.ba