VI. nedjelja kroz godinu | Isus čisti a ne isključuje

Mk 1,40-45

Svatko od nas našao se u situaciji nedobrodošlice i negostoljubivosti. Mnogi žive s teškim iskustvom, čak traumama iz djetinjstva koje su im prouzročili neki vršnjaci ili stariji odgoneći ih od sebe, ne dopuštajući im da se igraju s njima ili da budu dio «izabrane», «povlaštene» skupine. Ali ne samo djeca, nego i mi stariji ne želimo neke ljude blizu, izbjegavamo ih, marginaliziramo, ignoriramo. Stvaramo svoje klike i socijalne utvrde. Ili se dvolično ponašamo, izvanjski namješteno uljudno, a unutarnje s prezirom.

U svakom slučaju nije lagano nositi stigmu «crne ovce», nekoga koga se treba kloniti. No, mora se biti i samokritičan, jer, nažalost, ni mi nismo ništa različitiji od većine. I mi proizvodimo nemoralnu i bezbožnu društvenu selekciju. Imamo i mi ljudi koje rado susrećemo, ali imamo i onih, čini se da ih kod nekih od nas uopće nije malen broj, čak i pripadnika čitavih naroda, koje ni spomenuti nećemo, a kamoli da ih želimo sresti.

Polaritet prihvaćanja i neprihvaćanja sastavni je dio ljudskog ponašanja. U tom kontekstu valja razumjeti i ulomak iz današnjeg Markova evanđelja o Isusovom ozdravljenju gubavca negdje u Galileji. Gubavci su bili osuđeni na izbjegavanje i izolaciju. Morali su živjeti izvan naselja i podalje od ljudi; morali su nositi zvonce ili se nekako drukčije oglašavati da bi upozorili druge da im od njih prijeti opasnost i da im se ne primiču.

Jedan takav gubavac dolazi k Isusu, krši pravnu zabranu reguliranu zakonom, pokleknu pred njim i moli ga da ga očisti. Važno je zapaziti da gubavac Isusa moli za očišćenje, a ne za ozdravljenje (A. Maggi). Ne mislimo da su to jezične sitnice i zanovijetanja. Marku Evanđelistu nije nevažna razlika riječi. Više od ozdravljenja, gubavac traži od Isusa očišćenje. Čovjeku je dodijalo biti izoliran, osjeća teškim prokletstvom svoj udes da se ljudi od njega uklanjaju, kao i da se on mora sklanjati od ljudi. Klečeći moli Isusa da ga vrati u zajednicu, među ljude.

I Isus krši propis o nekontaktu s nečistima. Uspostavlja odnos s izoliranim, s onim s kojim je zabranjeno imati odnos, vraća ga u normalnu ljudsku komunikaciju. Uslišava mu molitvu: dotiče ga se, dodirom ga čisti. Evanđelist nastavlja da se Isus nešto i «otresa» na njega. Ne znamo čini li to zato što mu je gubavac postavio pitanje Ako hoćeš, možeš me očistiti, pa se Isus ljuti što sumnja u njega, ili se otresao na njega jer je ovaj u svom ushitu počeo vikati, a što Isus, kao i inače nikakvu religioznu senzaciju ni mahanje čudima, nije podnosio. Napomenimo usput da se u Bosni još ponegdje zadržao običaj «otresanja haljina». Naime, poslije mise dolaze nevoljni, bolesni, trudnice, ili se donose bolesni, djeca i odrasli, da na njih svećenik «otrese» svete haljine u kojima je slavio Kristovu žrtvu. Vratimo se evanđelju. Isus je od očišćenoga gubavca zatražio šutnju, nikakvo bučanje ni razglašavanje čuda, nego da ode u hram prinijeti žrtvu zahvalnicu za svoje očišćenje i da se pokaže svećenicima, koji su – sve po Zakonu – bili jedini ovlašteni proglašavati nečistima i čistima, dakle oni koji su određivali tko je zarazno bolestan, koga treba izbjegavati, tko pripada a tko ne pripada zajednici. Za Isusa je daleko veće čudo, ili punina čuda na zemlji bilo to da odbačeni od ljudi posvjedoči pred svima svoje jednako dostojanstvo pred Bogom i bude prihvaćen među ljude.

U svako vrijeme, i u ovo naše vrijeme pandemije imamo iskustvo opasnosti od zaraze, iskustvo izbjegavanja ljudi, izolacije. Imamo i bolno iskustvo umiranja u samoći, bez blizine svojih dragih. Na velikom je ispitu naša vjera, prvo i zadnje pouzdanje u Boga, kao i naša solidarnost, humanost, jer i u nevolji i bolesti neki ljudi, ponajprije moćni i bogati, nepravedno su privilegirani, dok su siromašni i «stranci» odbačeni. Vrijedi učiniti sve da ne dovodeći u opasnost ni druge ni sebe, budemo od pomoći svojim bližnjima u nevolji.

Evanđelje nas spomenutim razlikovanjem očišćenja i ozdravljenja, također, potiče na razmišljanje i promjenu ponašanja kako u pitanjima fizičke bolesti tako i u pitanjima duhovnih i socijalnih bolesti, društvene nečistoće i isključivosti. Treba razlikovati bolest od grijeha (zla), bolesnika od grešnika (zločinca). Za Isusa je uvijek daleko sudbonosnije biti grešan od biti bolestan. Kad je, pak, o tome riječ, onda znamo da u našima zajednicama, narodu i Crkvi postoje strašni nemoralni i nevjernički postupci kojima se ono što je grešno i zločinačko, što kvari duh, prihvaća kao normalno i zdravo, a ono što je duhovno i društveno spasonosno i korisno, odbacuje se kao štetno i opasno.

Osim mogućnosti tjelesne zaraze treba se još više čuvati društveno nepravedno nametnutih zabrana i izolacija. I među nama postoje ljudi koji imaju teško iskustvo isključenosti u obitelji, školi, u susjedstvu, na poslu. Ima među nama toliko sličnih gubavcu iz današnjega evanđelja koji se prostiru pred nas, stvarno ili simbolično, i mole da s njima barem izmijenimo pozdrav, koju riječ. Ima i onih koji žarko mole Boga da ih oslobodi nesnošljivoga društvenog marginaliziranja i progona, da skine s njih zvono nečistoće, «nevjere», «necrkvenosti» ili «nacionalne izdaje» koje su na njih natovarili bestidni i bešćutni moćnici.

Možda smo mi oni ljudi koji šire glasine i klevete da pojedine ljude ili čitave skupine treba izbjegavati kao da su šugavi. Možda u našim obiteljima, instituciji, Crkvi, narodu zauzimamo pozicije neupitnih «svećenika», sveodreditelja, koji po svom hiru, po sviđanju i sebičnoj koristi određujemo tko je kultno ili moralno podoban i koristan, a tko štetan član zajednice, tko je vjernik a tko nevjernik, koga treba favorizirati a koga izolirati. Kako god, uvijek je bolje biti isključen, izoliran, nego isključivati i izolirati druge.

A kad nam se dogodi da nas izbjegavaju, da budemo označeni «nečistima», ne ustežimo se kleknuti pred Isusa da nas oslobodi nametnute nečistoće. Njegovo očišćenje, ne uvijek i ozdravljenje, neće izostati. Iz toga molitvenog stava pred Gospodinom, iz toga utješnog susreta i pouzdanja u Isusa moći ćemo – s povraćenim dostojanstvom i samopoštovanjem – prelaziti društvene prepreke i zabrane, moći ćemo biti od pomoći slično odbačenima; moći ćemo iz tog odnosa s Isusom, uzdignuta čela, stati pred ljude, i pred one koji okreću lice od nas, koji su prisvojili pravo da određuju tko je prikladan a tko neprikladan za zajednicu. Ne mora se postati čistim, niti od drugih tražiti potvrdu o čistoći da bi se došlo k Isusu, nego se dolaskom k Isusu postaje čist. On nas čisti od svih naših nečistoća, i pere od svih naših krivica.

Polaritet «čist» (katharos) – «nečist» (miaros) pripada svim religijama i kultovima, svim ideologijama i svjetonazorima, svim zajednicama i narodima. Isus obrće poimanje čistoće: čovjeka ne onečišćuje ono što dolazi izvana i sa strane, nego iznutra, iz njega samoga. Isus stupa u kontakt s isključenima, «nečistima», dotiče ih, životno dodiruje one koje su ljudi, ponajprije svećenici religioznoga i nacionalnoga, tako bezočno isključili, one koji su izgubili i drugove i prijatelje. Isus ih «čisti», vraća im dostojanstvo, vraća ih u temeljno zajedništvo s Bogom. Iz odnosa s Isusom moguće je graditi nove odnose s ljudima, oslobađati se nepravednog dijeljenja ljudi na čiste i nečiste te slobodno se kretati i među onima koji nas isključuju.

Fra Ivan Šarčević