Pepelnica | Korizma – vrijeme oživljavanja

Mt 6,1-6.16-18: »Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudima da vas oni vide. Inače nema vam plaće u vašeg Oca koji je na nebesima. Kada dakle dijeliš milostinju, ne trubi pred sobom, kako to po sinagogama i ulicama čine licemjeri da bi ih ljudi hvalili. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kada daješ milostinju — neka ti ne zna ljevica što čini desnica, da tvoja milostinja bude u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti!
Tako i kad molite, ne budite kao licemjeri. Vole moliti stojeći u sinagogama i na raskršćima ulica da se pokažu ljudima. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.
I kad postite, ne budite smrknuti kao licemjeri. Izobličuju lica da pokažu ljudima kako poste. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću.
Ti naprotiv, kad postiš, pomaži glavu i umij lice da ne zapaze ljudi kako postiš, nego Otac tvoj, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.«

„Denes zelje gibanica, zjutra povrtnica, tuomu vam je semu kriva stara Pepelnica“ – kaže jedna od karnevalskih pjesama. No oproštaj od luckastih aktivnosti poklada za kršćane označava i novi početak. Danas, na Pepelnicu, ulazimo u korizmeno razdoblje, vrijeme molitve i priprave za Uskrs. Ovo nije vrijeme tugovanja već ozbiljnosti. Kroz četrdeset dana se pripremamo za Uskrs, središnju istinu vjere i glavnu svetkovinu u crkvenoj godini.

Biblijski model četrdesetodnevne korizme je evanđeoski ulomak o Isusovoj kušnji: 40 dana i noći postio je u pustinji, gdje se morao oduprijeti đavolskim kušnjama (Mt 4,1-11). Tek potom je započeo svoj javni rad. Stoga i vjernici, nasljedujući Isusa, poste pripremajući se za nešto veće.

Ova je srijeda u Crkvi prvih stoljeća označavala početak javne crkvene pokore. Tada su pokornici oblačili pokorničko ruho i posipali se pepelom. Na pričest su opet primani tek na Veliki četvrtak. Odatle dolazi i naziv Pepelnica. Prije liturgijske obnove koja je uslijedila po Drugom vatikanskom koncilu, posipanje pepelom bilo je praćeno sumornim riječima: „Sjeti se da si prah i da ćeš se u prah vratiti“, prema Gospodinovim riječima čovjeku grešniku sadržanima u Knjizi Postanka (3,19). S ovim upozorenjem na pogreb, u kojem potpuno izostaje novost evanđeoskog navještaja, počinjalo je razdoblje pokore i posta, odricanja, žrtve i mrtvljenja, više usmjereno na Veliki Petak nego na Uskrsnu Nedjelju.

Danas je obred pepeljenja popraćen Isusovim pozivom: „Obratite se i vjerujte Evanđelju“ (Mk 1,15). Prve riječi koje je Krist izgovorio, prema Evanđelju po Marku, poziv su na promjenu, u trajnom procesu obnove koji mora biti pokretač vjerničkog života. A vjerovati u evanđelje znači usmjeriti svoje postojanje prema dobru drugoga. Čovjek nije prah i neće se vratiti u prah, već je dijete Božje, i zato ima život takve kvalitete da ga nazivamo vječnim, ne toliko zbog trajanja, neodređenog, već zbog kvalitete, neuništivosti, sposobnosti da pobijedi smrt, kao što je Isus zajamčio: „ako tko očuva moju riječ, neće vidjeti smrti dovijeka; tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će“ (Iv 8,51; 11,25).

Značenje korizme leži u ova dva različita teološka pristupa. „Isus nikada nije pozivao na pokoru, mrtvljenje – tih riječi nema u njegovom učenju –, a još manje na žrtvovanje. Naprotiv, govorio je upravo suprotno: ‘Milosrđe mi je milo, a ne žrtva’ (Mt 9,13; 12,7). Ono što Bog traži nije kult usmjeren prema njemu (žrtva), već ljubav prema drugima (milosrđe). Žrtve i pokore usredotočuju čovjeka na njega samog, na vlastito duhovno savršenstvo, i ništa ne može biti opasnije i ubojitije od ovog prijevarnog ponašanja, koje zavarava osobu da se približava Bogu, dok u stvarnosti služi samo udaljavanju od ljudi. […] Stoga korizma nije vrijeme mrtvljenja, već oživljavanja. Isus ne sječe stablo koje ne donosi plod, već dohranjuje zemlju dajući mu novu snagu (Lk 13,8), jer nije došao slomiti napuknutu trsku ili ugasiti stijenj što tinja (Mt 12,20), nego osloboditi u čovjeku uspavane energije ljubavi i otkriti mu nove, originalne i kreativne oblike opraštanja, velikodušnosti i služenja koji podižu kvalitetu ljubavi kako bi je uskladili s ljubavlju Onoga koji živi i tako doživjeli Uskrs ne samo kao puninu života Uskrsloga, već i kao puninu vlastitog života. Kao što su seljaci krajem zime posipali zemlju pepelom nakupljenim za hladnoga vremena kako bi joj dali novu snagu, tako je i Riječ Gospodnja sposobna uliti ljudima novu energiju“ (Alberto Maggi).

Današnja misna čitanja nas pozivaju na dublje promišljanje o našem odnosu s Bogom i bližnjima. Prorok Joel u prvom čitanju nas podsjeća na važnost obraćenja. Poziva na povratak Gospodinu „svim srcem“, postom, plačem i naricanjem. Uz ovu snažnu sliku, Joel ističe Božju milosrdnu narav. „Bog je pun milosrđa, spor na srdžbu i bogat dobrotom“, kaže prorok. Ovo je snažna poruka nade i ohrabrenja: Bez obzira na naše grijehe, Bog je uvijek spreman primiti nas natrag k sebi.

U Evanđelju po Mateju, Isus nas upozorava na opasnost licemjerstva u vjerskom životu. Govori o činjenju dobrih djela, molitvi i postu, ali ističe važnost činiti ih iskreno, iz srca, a ne radi pokazivanja drugima. Njegove riječi podsjećaju nas na potrebu dubljeg unutarnjeg obraćenja, našeg vlastitog osobnog susreta s Bogom, koji nije vezan za vanjski sjaj ili pokazivanje. Vrijeme korizme je vrijeme intenzivne molitve, razgovora s Bogom. „Kako molimo? Isus nam kaže: ‘Nemojte moliti kao farizeji‘, na javnim mjestima, po trgovima. Kada moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i u tom potpunom mraku. Otac vidi kako moliš. Molitva nije manifestacija pred drugima, nije naše očitovanje vjere u Boga samo zato da nas ljudi vide“ (biskup B. Radoš).

Papa Franjo primjećuje da je i danas „mnogo onih koji tragaju za religioznim sigurnostima prije nego za Bogom živim i istinskim, stavljajući u središte rituale i propise umjesto da čitavim svojim bićem prigrle Boga ljubavi. I to je napast novih fundamentalista, onih koje, izgleda, plaši put kojim im je ići i ne idu naprijed nego natrag, zato što se tako osjećaju sigurnijima: traže sigurnost Boga, a ne Boga sigurnosti […] Oni koji traže sigurnost, malu skupinu, jasne stvari kao u ono vrijeme, udaljuju se od Duha, ne puštaju da sloboda Duha uđe u njih.“ (Kateheza, 27. listopada 2021.). Fundamentalizmi su „najgora forma religije, njena najgora karikatura“ (M. Zuppi), a fanatizam je jedna od najopasnijih bolesti koje slabe, ugrožavaju i nagrizaju društveni suživot. Mnogi pripadnici tih pokreta ne mare što kaže Isus, evanđelje, teolozi ili crkveni pastiri. Pojedinci i skupine koji su nadahnuti duhom fanatizma predstavljaju izravnu i neposrednu prijetnju ne tek demokratskom životu, već i vjerskoj zajednici iz koje potječu.

Kako, dakle, možemo primijeniti poruke današnjeg evanđeoskog odlomka u našem korizmenom putovanju? Evo nekoliko prijedloga: Prvo, iskoristimo ovu korizmu kao priliku za dublji razgovor s Bogom. Neka naše molitve, post i djela ljubavi budu iskreni izrazi našeg srca, našeg istinskog obraćenja. Drugo, budimo svjesni svojih slabosti i grijeha, ali ne dopustimo da nas obeshrabre. Bog je milostiv i spreman nam oprostiti. Treće, okrenimo se prema drugima s ljubavlju i suosjećanjem. Neka naša korizmena praksa bude prilika da se više brinemo za one u potrebi, da budemo otvoreniji prema onima koji su oko nas. Na kraju, neka ova korizma bude vrijeme duhovnog rasta i pripreme za Uskrs, kada slavimo pobjedu Krista nad grijehom i smrću.

Molimo stoga za Božji blagoslov i snagu kako bismo s pouzdanjem kročili ovim korizmenim putem oživljavanja, svjesni Božje ljubavi i milosrđa koje nas uvijek prati.

Branko Jurić