Massimo Recalcati: Donald Trump – novo antidemokratsko liderstvo

Naše vrijeme rađa čudovišta koja dovode u pitanje čak i najutvrđenije kategorije tradicionalne politike. Jedno od najuznemirujućih je ono koje utjelovljuje Donald Trump. Njegovo antidemokratsko liderstvo ne sliči onima koja već, nažalost, poznajemo – bilo despota koji nameće red terorom, bilo nemilosrdnog revolucionara koji u ime Cilja eliminira sve protivnike. Radi se, prije, o uznemirujućem hibridu koji spaja autoritarno kontrolirano upravljanje i radikalnu netrpeljivost prema institucionalnim pravilima, miješajući u otrovni koktel centralizaciju moći i neoliberalnu retoriku potpune deregulacije.

Hibrid između tiranina i anarhista, između propovjednika i trgovca. S jedne strane, ovo novo vodstvo, utjelovljujući starog totalitarnog vladara, zahtijevalo bi apsolutnu poslušnost, odsutnost neslaganja. Otuda svakodnevni napadi na medije, erozija institucionalne kulture, protekcionistički snovi, nasilna carinska politika, trgovinski ratovi, zidovi i deportacije. S druge strane, ono se predstavlja kao izraz populističke pobune koja izaziva “sistem”, razotkrivajući nemoćno i melankolično lice demokracije, čiji je posljednji, patetični glumac bio Biden.

Nestajanje politike koje se dogodilo posljednjih desetljeća ostavilo je kulturnu pustoš koju sada ispunjava karizmatična i hiperaktivna dimenzija novog liderstva, koje se ne temelji na političkom programu, već na nacionalističkom obećanju obnove izgubljene slave. U ovoj se točki Trump susreće s Putinom. Ali Trump, za razliku od ruskog diktatora, želi utjeloviti to obećanje ne kao čovjek sustava, već kao buntovnik koji izaziva elite, autsajder koji se ponosno bori protiv sistema, beskrupulozni poduzetnik koji djeluje bez ograničenja i s neposrednom učinkovitošću, dok se demokracija gubi u svojim sterilnim mislima.

Ipak, njegova “anarhija” je samo prividna jer je za njega jedini pravi zakon onaj tržišta i novca – pohlepni nagon predatorskog kapitalizma koji bi želio biti konačno oslobođen tereta demokracije. Otuda dolazi delegitimizacija svih institucionalnih protuteža, demonizacija nesposobne i korumpirane politike, retorička proklamacija “moći naroda”. Mediji se diskreditiraju i svode na fake news čim izraze pravo na kritiku, suci su nepouzdani ako sprječavaju njegove inicijative, a Kongres je kriv ako pokrene istrage koje mu narušavaju vjerodostojnost.

Novi lider ne traži poslušnost, već nudi antiideološke modele identifikacije. Zavaravajuća nada u obnovu postaje sredstvo otkupa upućeno društvenim slojevima najviše pogođenima ekonomskom krizom, dakle – najranjivijima, koje je demokratska kultura tragično zaboravila. U tom kontekstu valja promatrati i ciničnu upotrebu religije – instrumentalizaciju Boga kao reklamnog paravana koji skriva njegov temeljni etički vakuum.

“Make America Great Again” nije politički program, već hipnotička mantra koji miješa nacionalizam i tele-evangelizam [praksa propovijedanja vjere putem masovnih medija, u ovom slučaju korištenje religije u neke druge svrhe, op prev.]. Učestala pozivanja na Boga u njegovoj populističkoj retorici nemaju cilj očuvati tradicionalne vrijednosti, već legitimirati moć koja – poput teokratske – želi biti oslobođena demokratskih ograničenja. Trump ne zaziva Boga kao jamca moralnog reda, već kao oružje protiv svojih neprijatelja i sredstvo za slavljenje vlastitog megalomanskog ega. Biblija u njegovim rukama nije simbol vjere, već propagandni trik, kao i kod našeg Salvinia [Matteo Salvini, talijanski političar, op. prev.].

Trumpov Bog je Bog stvoren po njegovoj vlastitoj slici i prilici. Nije onaj koji prihvaća posljednje i oprašta, već onaj koji nagrađuje pobjednike i strogo kažnjava gubitnike. To je teološki temelj njegovog neoliberalizma koji radikalno izvrće evanđeoske principe: gospodarstvo spasenja u kojem su bogati izabrani, a siromašni grešnici. U tom svjetlu njegova očita osobna nemoralnost nije nedostatak koji ga kažnjava, već snažan faktor zavodljivosti za birače.

To je točka u kojoj je blizak berlusconizmu [po talijanskom političaru Silviju Berlusconiju, op. prev.]. Trumpov Bog ne traži žrtvu, već nudi iluziju privilegija. To je Bog koji ne opominje zloupotrebu moći, već slavi individualističku zloupotrebu “self-made man-a”, pobjednika koji trijumfalno gazi slabije. Njegova je teologija izvrnuta: dobro se poistovjećuje s vlastitim interesom, a zlo sa svime što mu stoji na putu.

U tom kontekstu, digitalni populizam postaje savršeno kazalište. Lideru više nije potrebna armirana građa ideologije, već sustavno krivotvorenje istine. Pa ipak, nije to razlog zbog kojeg je stekao podršku. Naprotiv, osim što nemilosrdno pokazuje melankoličnu slabost demokratske kulture nesposobne za obnovu i kontakt s narodom, izabran je za predsjednika SAD-a upravo zbog onoga što predstavlja: pojačanje kulta individualne slobode i njezina predatorskog nagona koji se otvoreno ruga zakonima i društvenim obvezama.

U tom smislu, on na svoj način utjelovljuje američki san. On je perverzna jezgra svakog populizma koji u Zakonu i političkim institucijama vidi samo prepreku i nepravedno ograničenje spontanom ostvarivanju života – apsolutnom pravu da neograničeno njeguje vlastito uživanje.

Autor: Massimo Recalcati; izvor: La Repubblica, 26. ožujka 2025.; prijevod: J.Š., polis.ba