Malo, a sve!

Za sreću je potrebno malo, govorimo jedni drugima. I žalimo se na nepotrebne trke i zbrke, na tolike jurnjave da postignem još ovo, na toliko glupih sukoba oko sitnica, bezbroj nepravdi iz bijesna preobilja. Ako se okrenem oko sebe, vidim silno mnogo nepotrebnih stvari, đinđurija i kinđurija, puno prekomjernoga.

Ako zavirim u sebe, s distance, vidim svega nedovršenog, puno obećanog, prevarenog, neodržanih riječi kojih se i ne stidim, zakazivanja u prijateljstvu, viška ambicija, narcisoidnih sitnoća i zlopamćenja, rana i gorkosti, a tek onih zakompliciranih odnosa i s najbližima, koji troše živce i snagu, godinama. Koliko lomljavine da dokažem da imam pravo, koliko glumatanja da sam bolji nego što misle oni koji mi ometaju sreću. I što više želim umaći od drugih i od onoga što o meni krivo govore, kao da sam tomu bliže, sve se više prepoznajem kao sebi nepoznati, sve dalje od zacrtane sreće.

Vjerujem da svi smatramo da su u životu najvažniji odnosi. Dobri nas odnosi čine sretnima. Nažalost, tragično je da stareći često ne stječemo nego sve više gubimo bliske odnose, prijatelje, što njihovom smrću što raskidima na koje nismo pazili, a neke sigurno nismo htjeli ni uzrokovali. Možemo namaći ili postići mnogo toga, ali ako nemamo nekoga tko nas čini sretnima ili kome mi činimo sreću, ako nemamo prijatelja, teško da smo sretni ljudi. Prijateljâ je uvijek najmanje. Jer oni nisu roba.

Silni je podvig napustiti sebe, svoj nesređeni kaos od želja, izgubiti sebe, kako veli Isus, radi prijatelja, i to bez jamstva da će nam oni odgovoriti onako kako mi to očekujemo. Je li Isus mislio na katastrofu života bez dobrih odnosa kad je govorio o gubitku života i da sreća njegovih učenika leži u prijateljstvu s njime: «Tko hoće život svoj da sačuva, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj zbog mene, naći će ga. Jer što koristi čovjeku, ako dobije sav svijet, a pritom izgubi dušu svoju?» (Mt 16,25-26). Može se imati sve, ali prijateljski odnos s Isusom čini čovjeka sretnim.

Isus je upozorio dobru i gostoljubivu Martu na prekomjernu brigu za mnogo sitnica i pozvao je, ne da ništa ne radi, nego da poput njezine sestre Marije, najprije posveti vrijeme jednome, prijatelju Isusu, slušanju Učitelja. Odnos djeluje malo, ali s njime dolazi sve.

Na drugom mjestu Isus oštro prekorava pismoznance i farizeje zbog njihova religioznog licemjerstva jer traže sitnice, a propuštaju najbitnije u Zakonu: pravednost, milosrđe i vjernost (usp. Mt 23,23-26). Te «slijepe vođe», kaže Isus, «cijede komarca, a gutaju devu». I danas uprazno odzvanjaju ove Isusove riječi religioznim policajcima i gnjavatorima koji su premrežili Crkvu i u šumu zapreka i sitničavih pobožnosti zavode krhke ljude. U njihovom mračnom rječniku nema riječi poput prijateljstvo, pravda, milosrđe, vjernost, nema bitnoga.

Za savršenu sreću Isus traži da se sve proda i razdijeli potrebitima i da se njega slijedi (usp. Mt 19,16-22). Ne uzdati se ni u stvari ni u sebe. Je li to malo? Mala vjera kao zrno gorušice, jednostavan život iz zahvalnosti, stalni rast u dobroti iz onoga što se već jest, što se dobilo na dar. Kad Isus kaže malo je potrebno, to ne znači biti sitničav, uzak i bojažljiv; nipošto ne znači ljenčariti, ništa ne raditi, niti samo moliti Boga. Naprotiv, to znači biti širok do rasipnosti, neumorno stvarati višak dobra, pogotovo produbljivati plemenite odnose i prijateljstva, širiti radost oko sebe.

Od slijepih vođa koji drugima tovare nesnosna bremena, koji propisuju «svoju» vjeru i zapetljavaju ljude u sitničavo pobožnjaštvo, od svih nas Isus traži: pravednost, milosrđe i vjernost. Pravedan najprije treba biti prema svojima, jer smo prema svojima prirodno sebični i pristrani. Milosrdan posebno treba biti prema siromašnima i bolesnima, slabima i grešnima, strancima i neprijateljima, jer smo prema takvima prirodno drski i strogi, agresivni i osvetnici. Vjerni nam uvijek valja biti, posebno prema bliskima, prema Bogu i prijateljima, jer varamo i one koji nas vole, gledamo ih u oči i lažemo da ih ljubimo; tako slasno i pobožno klečimo pred Bogom samo da pokažemo drugima svoju veličinu. Jao nama licemjerima!

Ako smo nesretni i kada imamo mnogo, ako nemanje novca ili gubitak vlasti doživljavamo kao svemirsku katastrofu, ako nas do bijesa izbezumljuje blagost i milosrđe Isusovih učenika, ako zlim okom gledamo na radost, na ljubav i prijateljevanje ljudi, daleko smo od Isusa, daleko od sreće.

Biti pravedan, milosrdan i vjeran. Tako djeluje malo, a sve je!

Ivan Šarčević, Jajački vjesnik, veljača 2024.