Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
I. korizmena nedjelja | POČETAK NOVE STVARNOSTI
„Bog nas vodi kroz pustinju do slobode!“ (papa Franjo)
Korizma je iznimno značajno razdoblje u Crkvenoj godini, obogaćeno dubokim sadržajem i simbolima. Ona nije samo ritual, prolazno liturgijsko razdoblje; ona predstavlja cijeli čovjekov život čekanja, u očekivanju i nadi, na tjelesnu smrt i duhovno uskrsnuće u oprostu njegovih grijeha. Korizma simbolizira čovjekov kršteni život kao borbu protiv iskušenja. Njezina simbolika duboko je ukorijenjena u broju 40, pri čemu korizmenih četrdeset dana poziva kršćane na razmišljanje o Isusovim četrdeset dana i četrdeset noći posta te molitve u pustinji (Mt, 4:2). Tijekom tog vremena Isus se pripremao za svoje poslanje, odnosno za muku koja ga je čekala i dan kad će na križu biti uzdignut sa zemlje da bi nakon toga ljude primio k sebi (Iv, 12:32).
Ovih četrdeset dana korizme također podsjećaju vjernike na židovske korijene kršćanske vjere. Mojsije je postio četrdeset dana na brdu Horeb (Sinaj) (Izl, 34:28), dok je židovski narod lutao pustinjom isto toliko godina, izražavajući svoju nezahvalnost prije nego što mu je bilo dopušteno ući u obećanu zemlju. Četrdeset je dana trajao i veliki potop kao posljedica Božje ljutnje. Prorok Elizej, koji je uz Mojsija jedini izravni svjedok Božje pojavnosti, hodao je 40 dana i 40 noći na planini Horeb (1Kr, 19:8).
Razdoblje od četrdeset dana korizme uvedeno je već na samom početku kršćanstva kao priprema Crkve za dostojnu proslavu Uskrsa, vrhunca Crkvene godine. Značajke korizme obuhvaćaju post, pokoru, razmišljanje i molitvu, pri čemu naglasak nije isključivo na strogo asketskom ponašanju, već se ističe molitva i razmišljanje. Kako je netko slikovito opisao, korizma nije poput odlaska u rekreacijsku dvoranu s ciljem stjecanja zadovoljavajuće fizičke kondicije izgubljene tijekom godine, iako mnogi korizmu tako shvaćaju. Kada se govori o korizmi, važno je razumjeti stajalište svetog Benedikta: „Duhovni bi život trebao biti trajna korizma. Ono što kršćani trebaju činiti cijelo vrijeme treba tijekom korizme biti činjeno samo s većom brigom i predanošću.
Često se zaboravlja i zanemaruje da je korizma i vrijeme dubljeg razmišljanja. Svaki vjernik bi trebao ozbiljno razmotriti jesu li njegova vjerovanja usklađena s istinama koje propovijeda Crkva, te bi se trebao pitati kako svjedoči svoju vjeru u svakodnevnom životu. nažalost: „Postoje kršćani čiji životi izgledaju kao korizma bez Uskrsa“ („Radost evanđelja“!). Važno je razumjeti da korizma nije samo vrijeme unutarnjeg obraćenja pojedinca, već je i prilika za rast cijele Crkve. U ranim danima kršćanstva korizma nije bila usmjerena samo prema osobnom duhovnom rastu, već je bila vrijeme želje za rastom cijele Crkve. Takvog pristupa danas nema dovoljno. U vrijeme starokršćanskih otaca cijela je Crkva postila, molila i davala milostinju, no, ponajprije zbog drugih a manje zbog same sebe. „Vrijeme je za djelovanje, a u korizmi djelovati znači također zastati. Zastati u molitvi kako bi se primilo Božju riječ i zastalo poput Samarijanca pred svojim ranjenim bratom. Ljubav prema Bogu i bližnjemu jedna su i ista ljubav“, podsjeća papa Franjo u svojoj poruci za korizmu 2024.
Postojale su dvije posebne skupine ljudi kojima je starokršćanska zajednica posvećivala posebnu pozornost: prvo, novi članovi Crkve, koji su se pripremali za krštenje na Uskrs, i drugo, osobe, koje su iz različitih razloga napustile Crkvu. Nažalost, suvremeno društvo premalo razmišlja o onima koji su se udaljili od Crkve. Poznati francuski teolog i kardinal Henri de Lubac jednom je snažno ukazao na važnost tih osoba:
Dogodi se da je ova sveta Crkva ostavljena od onih, koji su tako mnogo od nje primili, a sada su postali slijepi prema tim darovima. Dogodi se, a sadašnjost to potvrđuje, da je izrugivana od onih koje ona ne prestaje hraniti. Vjetar žalosne, opće i nerazumske kritike kadikad poremeti glave, pokvari srca. To je vjetar koji suši, čini neplodnim, vjetar koji razara – protivan dašku Duha.
Uskrs se ne svodi samo na praznik, koji je pokrenuo novu stvarnost za prve Isusove sljedbenike i za sve kršćane. To je početak nove stvarnosti, a ne kraj povijesti. Isus je pobijedio grijeh i smrt, ali ta pobjeda ne poziva na ravnodušnost i pasivnost, što je nažalost značajka velikog broja katolika laika. Transformacija čovječanstva, koju je pokrenuo Isus, proces je, a ne samo događaj. Taj proces traje sve do danas. Nakon Uskrsnuća kršćani su pozvani biti hodajući paradoks. Parabole iz Evanđelja slikovito to prikazuju: Otac koji s radošću dočekuje izgubljenog sina, prezreni Samaritanac koji pokazuje sažaljenje, udovica koja daje svoj zadnji novčić, gospodar koji svima daje jednaku plaću, pa čak i onima kojim su se kasnije pridružili. Nedvojbeno je, da svijet još uvijek treba spasonosnu Isusovu ljubav, a oni, koji tvrde da ga ljube, pozvani su širiti tu ljubav na djelatan način.
Bog je trijumfirao u Isusovoj smrti i trijumfirat će u svim svakodnevnim smrtima svojih vjernih. „Prema čudesnom Božjem planu spasenja Krist otkupljuje i sa sobom zaručuje dušu istim sredstvima po kojima je ljudska narav bila pokvarena i upropaštena. Kao što je, naime, u raju uživanjem zabranjenog voća ljudska narav bila razorena i predana propasti, tako se pod stablom Križa po njemu otkupljuje i vraća u prvotno stanje“,
poručuje sveta Edith Stein u „Znanosti križa“.
Na žalost, primjećuje se nekontrolirani gubitak vitalne važnosti i značenja Uskrsa, jedinstvenog povijesnog događaja, koji jasno postavlja kršćansku vjeru u odnosu na sve druge religije. Svaki se čovjek često suočava s pustinjom u životu, koja se pojavljuje u različitim oblicima. Kada je voljena osoba bolesna ili preminula, čovjek je već u pustinji. Gubitak posla, također predstavlja također ulazak u pustinju. Pustinja simbolizira osamu, ali važno je napomenuti da čovjek ipak nije sam. Isus je tamo bio i pokazao je kako se pomoću vjere bez straha može proći kroz pustinju. „Pustinja je prostor u kojem naša sloboda može sazrjeti u osobnu odluku da ne padnemo ponovno u ropstvo. U korizmi pronalazimo nove kriterije prosuđivanja i zajednicu s kojom možemo krenuti na put kojim nikad prije nismo išli“, poručuje papa Franjo.
Glavno pitanje, koje bi si Isusovi sljedbenici trebali postavljati u razdoblju koje slijedi nakon Isusova uskrsnuća, jest: Što činimo? Što znači da je Isus uskrsnuo od mrtvih? Je li Njegova misija završena? Čekamo li jednostavno da budemo (iz)dignuti na nebo? Što danas uopće znači slijediti Isusa? Isus svojim sljedbenicima nalaže da u njegovo ime nastave njegovu misiju ljubavi, sažaljenja, velikodušnosti i gostoljubivosti. Kršćanin mora duboko povezati svoju vjeru i svoje djelovanje na svijet; vjera, nada i ljubav zahtijevaju od njega da se posveti zadatku unaprjeđenja svijeta i uvjeta ljudskog života u službi općeg bratstva. Napor za dobro čovječanstva za kršćanina znači ostvarivanje i izražavanje njegova jedinstva s Kristom, kako to poručuje Drugi vatikanski sabor u konstituciji „Radost i nada“. „Ovaj korizmeni hod bit će konkretan ako […] priznamo da smo još uvijek pod vlašću faraona. To je vlast koja nas čini iscrpljenima i neosjetljivima. To je model rasta koji nas dijeli i otima nam budućnost. Zagađuje zemlju, zrak i vodu, ali onečišćuje i duše. Iako je naše oslobođenje započelo krštenjem, u nama ostaje neobjašnjiva čežnja za ropstvom, kao svojevrsna privlačnost prema sigurnosti poznatih stvari, nauštrb slobode“, upozorava papa Franjo u ovogodišnjoj korizmenoj poruci.
Svaki vjernik je pozvan da odgovori na pitanje koje je Isus uputio Petru: Voliš li me? Čovjekova ljubav prema Kristu, ako je izvorna, sadržava ljubav i službu prema ljudima, jer se čovjek ne ostvaruje samo u osobnom i izravnom odnosu s Bogom, već se mora dovršiti i izraziti kroz svoje odnose s drugim ljudima i svijetom.
Katolici imaju dobre vijesti i za hrvatsko društvo, ali gdje su? Kako su mogli dopustiti da Hrvatska danas bude suočena moralnom situacijom u kojoj dominiraju politička i ekonomska korupcija? Čini se da se ponašaju slično kao Marija Magdalena, koja promatra prazni grob i ne shvaća što vidi. Ona poziva i druge da dođu. Svi oni vide da Isus nije u grobu, ali još uvijek ne razumiju da je Isus trebao ustati od mrtvih. U mnogočemu, čini se, da su vjernici danas poput prvih Isusovih sljedbenika: svjesni da Isus nije ostao u grobu, ali još uvijek ne shvaćajući posljedice Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Kad bi u potpunosti shvatili da je Isus umro za grijehe ljudi, živjeli bi drugačije. Drugim riječima: ne razmišlja se o tome, pa stoga niti ne razumije u potpunosti stvarnost Uskrsnuća.
„Isus nas čeka u pustinji: ne ostavljajmo ga samog tijekom korizme!“, poručio je kapucin otac Raniero Cantalamessa tijekom jedne korizmene duhovne obnove na kojoj je sudjelovao i papa Franjo.
“Korizma nam dolazi providonosno, da nas razbudi, da nas uzdrma iz letargije“, upozorava papa Franjo.
Predragi Nebeski Oče,
Hvala ti što si poslao svojega Isusa Krista na zemlju da otkupi grijehe te svojom ljubavlju i milošću pobijedi smrt. Uskrsnućem pobijedio si mržnju, zlo, odriješio nas od grijeha i priveo nas u život vječni. Pomozi nam Bože da i mi nadživimo svoje grijehe i propuste i ne dopusti da nam zla iskustva i strah zatamne pogled na tvoje vječno svjetlo. Uskrsni Gospodine u srcima onih koji više nemaju vjeru u Te, koji nemaju snagu ljubavi i prijateljstva, pobudi u njima vjeru i jakost. Bože, svima koji su dopustili da im srce nagrize zavist i mržnja pruži im utjehu i snagu da spoznaju tvoje utjelovljenje i dobrotu. Svake nedjelje slavimo Tvoje uskrsnuće, novo postojanje u nadi da ćemo i mi jednog dana sjediti tebi s desna i živjeti u vječnoj ljubavi tvojoj.
Po Kristu, Sinu Tvome
Amen!
Petra Katavić (16 godina)
Krešimir Cerovac, polis.ba