Lice

Dok putujem volim promatrati lica ljudi. U njima se ogleda svijet u svom tihom kretanju – radost i tuga, umor i nada, prošlost i budućnost koja se tek nazire.

Lica odraslih nose tragove vremena: ucrtane bore koje govore o pređenim putovima, poglede koji su naučili šutjeti, osmijehe koji su nekad iskreni, nekad cinični i podrugljivi. Na njima se vidi život koji poznaje padove i dizanja.

No, među svim tim licima, najviše me zaustavljaju ona dječja. U dječjim očima ima nešto što uvijek iznova budi divljenje – čistoća koja ne poznaje dvoličnost, svjetlost koja ne zna za tamu. Njihov pogled ne procjenjuje, ne mjeri, ne uspoređuje. On jednostavno jest – otvoren, iskren, živ.

U tim očima svijet je još uvijek moguć, još uvijek dobar. Zar nisu upravo onda dječje oči najsnažniji znak Božje prisutnosti u ovom svijetu? U njima se vidi ono što je u čovjeku najizvornije – sposobnost da vjeruje, da se nada, da voli bez zadrške.

Lice je, od svih dijelova tijela, najotvorenije prema vanjskom svijetu. Ono ne skriva, ne štiti se – ono poziva.

Kroz lice govorimo i kad ne izgovaramo riječi. U njemu se rađa osmijeh, prepoznaju tuga i blagost, otkriva smirenost duše, kroz njega se daju naslutiti namjere, dobre i loše. Ono drugom otkriva koliko i kakvi smo ljudi.

Lice je mjesto susreta – prostor kroz koji čovjek izlazi iz sebe da bi dotaknuo drugoga. Ono je most između mene i tebe, prostor gdje se rađa prepoznavanje.

Zanimljivo je da čovjek ne može izravno vidjeti svoje lice. Da bi ga vidio i doživio, mora se poslužiti ogledalom ili pogledom drugog čovjeka. Možda nas upravo to uči poniznosti – da sebe ne možemo spoznati bez odnosa, bez drugog pogleda koji nas potvrđuje, tješi ili prepoznaje.

Lice je, u svojoj biti, dar drugome. Postoji zato da bi bilo viđeno, da bi govorilo, da bi posvjedočilo: „Tu sam, pred tobom, živ, ranjiv, otvoren.“

U susretu dvaju pogleda događa se nešto što nadilazi riječi. Čovjek čovjeku postaje ogledalo – ne samo fizičko, nego i duhovno.

U tom, makar i kratkom, susretu prepoznajemo vlastitu krhkost i ljepotu života. Lice drugoga nas podsjeća da nismo sami, da smo upućeni jedni na druge, da postojimo kroz odnos i zajedništvo.

Zato lice nije samo fizički oblik, nego prostor objave. U njemu se odražava ono što nadilazi tijelo – prisutnost, duša, trag Božjeg daha u čovjeku.

Lice, kad ga pogledamo s pažnjom, postaje prozor prema nutrini – mjesto gdje se susreću čovjek i Bog. Kad promatram lica oko sebe, osobito ona dječja, osjećam da svako od njih nosi tihu i duboku poruku: svijet još uvijek ima smisla, još uvijek ima svjetla.

Josip Andrić, polis.ba