Katolički socijalni nauk i političke podjele

---

Papa Benedikt XVI. u enciklici „Caritas in veritate“ (2009.) kaže:

„Iz dinamike primljene i darovane ljubavi izvire socijalni nauk Crkve. On je ljubav u istini u društvenima pitanjima (caritas in veritate in re sociali): navještaj Kristove istine u ljubavi u društvu. Taj je nauk služenje ljubavi, ali u istini“.

Sveti papa Ivan XXIII. u enciklici „Mater et magistra“ (1961.) upozorava:

„Ponovno snažno uvjeravamo da je kršćanski socijalni nauk neodvojivi dio kršćanskog načina života …“

Sveti papa Ivan Pavao II. u apostolskom pismu „Nadolaskom trećeg tisućljeća” (1994.) pita se misleći na vjernike:

„Koliki među njima temeljito poznaju i dosljedno prakticiraju upute socijalnog nauka Crkve?”

Papa Franjo u „Evangelii gaudium“ (2013.) ističe:

„Ponekad, pod izgovorom da smo duboko uronjeni u teologiju, dogmatske ili moralne rasprave, te da je to važnije, čuje se da se socijalni nauk Crkve promatra kao nešto sporedno, kao nešto manje važno, kao nešto što je namijenjeno samo stručnjacima. No, socijalni nauk je sastavni dio kršćanskoga propovijedanja… Apsolutno nitko ne može tvrditi da je to nešto opcionalno, jer je to središte same poruke Evanđelja.“

Papa Lav XIV. u susretu s kardinalima 10. svibnja 2025. je rekao:

„U naše vrijeme Crkva svima nudi riznicu svojega socijalnog nauka kao odgovor na novu industrijsku revoluciju i na razvoj na području umjetne inteligencije, koji donosi nove izazove za obranu ljudskog dostojanstva, pravednosti i rada.“

---

Unatoč bogatoj tradiciji i jasnim moralnim smjernicama katoličkog socijalnog nauka, sve je prisutnije distanciranje, izravno ili neizravno, mnogih katolika od ovih načela. To se može objasniti kombinacijom kulturnih, političkih i ideoloških faktora, ali i temeljnim nesporazumom u vezi sa svrhom i prirodom samog socijalnog nauka. Jedan od glavnih razloga distanciranja jest pogrješna percepcija socijalnog nauka kao „ljevičarskog” ili politički pristranog. Pojedini katolici, osobito oni skloni konzervativnijim političkim stavovima, nažalost, vide naglasak na solidarnosti, redistribuciji resursa i zaštiti ranjivih kao oblik ideološke politike koja navodno favorizira ljevicu. Takva interpretacija, međutim, počiva na temeljnoj zabuni. Zanemaruje ključnu dimenziju nauka: njegova moralna i etička osnova nadilazi političke podjele i temelji se na univerzalnim vrijednostima – dostojanstvu svake osobe, zajedničkoj odgovornosti i općeg dobru. Ova načela nisu proizvod političke ideologije, već proizlaze iz dvotisućljetne teološke i filozofske refleksije o ljudskoj prirodi i društvenom uređenju.

Drugi razlog je udaljavanje od socijalnog nauka zbog kulturnih promjena i prevlasti tržišnih vrijednosti. Globalizacija, individualizam i neoliberalna kultura guraju ideju da su osobni uspjeh i privatno vlasništvo važniji od kolektivne odgovornosti. Neoliberalni kapitalizam u praksi se brani gorljivije nego dostojanstvo radnika, a tržišna „sloboda“ dobiva status moralne norme. U takvom okviru socijalni nauk Crkve nužno izgleda subverzivno – jer razotkriva da ekonomija nije autonomno područje oslobođeno etičkog suda.

U takvom okruženju katoličke poruke o društvenoj solidarnosti, skrbi za slabije i ograničavanju tržišnih pretjerivanja često se vide kao zastarjele ili nepraktične, pa ljudi postaju pasivni ili se kritički udaljavaju.

Treći razlog je manjak institucionalnog i obrazovnog prijenosa znanja o socijalnom nauku Crkve. Mnogi katolici nisu dovoljno upoznati s enciklikama i dokumentima poput „Rerum novarum“, „Quadragesimo anno“, „Laborem exercens“, „Caritas in veritate“, „Laudato si’“i slično. Bez razumijevanja povijesnog konteksta i moralnog cilja, načela poput cjelovitog ljudskog razvoja, supsidijarnosti i univerzalne namjene dobara lako se pogrješno shvate kao politički program ili ideološka konstrukcija.

Neoliberalni kapitalizam u praksi se brani gorljivije nego dostojanstvo radnika, a tržišna „sloboda“ dobiva status moralne norme. U takvom okviru socijalni nauk Crkve nužno izgleda subverzivno – jer razotkriva da ekonomija nije autonomno područje oslobođeno etičkog suda.

Socijalni nauk Crkve nije statičan skup pravila niti zbirka dogmi za puko memoriranje. On je živi izvor moralnog i društvenog usmjerenja, sposoban odgovoriti na nove povijesne okolnosti, tehnološke izazove i promjene društvenih struktura, a u njegovom središtu uvijek ostaje čovjek – njegova vrijednost, dostojanstvo i poziv na zajedništvo. Nažalost, u javnom i političkom diskursu socijalni nauk često se pogrješno svodi na ideološku oznaku – ‘lijevi’ ili ‘desni – dok se zanemaruje njegova stvarna dimenzija: koherentan moralni i filozofski okvir koji nadilazi uobičajene političke podjele i temelji se na univerzalnim načelima, kao što su ljudsko dostojanstvo, solidarnost, supsidijarnost i opće dobro. U društvima u kojima dominiraju isključivo ekonomski, tržišni ili politički kriteriji, etička i antropološka dimenzija tog učenja često bude marginalizirana ili potpuno zanemarena. U toj perspektivi Crkva zauzima posebnu ulogu: ona može djelovati kao znak prkosa i neslaganja prema dominantnim političkim opcijama, bez obzira na to dolaze li one s desnog ili lijevog spektra. Njena proročka funkcija nije u tome da nameće ideologiju, nego da podsjeća na etičke i moralne granice svake politike, ekonomskog sustava ili društvenog projekta. Socijalni nauk Crkve, dakle, djeluje kao korektiv, pozivajući na društvenu odgovornost, uključivost i promišljenu distribuciju dobara, istovremeno naglašavajući da su ekonomski i politički sustavi tek instrumenti u službi čovjeka, a ne obrnuto.

Socijalni nauk Crkve često se nalazi u samom središtu političkih rasprava i ideoloških sukoba, upravo zato što zadire u temeljna pitanja društvene moći, pravednosti i raspodjele dobara. Dok ga jedni olako odbacuju kao „ljevičarski manifest“, drugi ga prepoznaju kao normativni smjerokaz koji nadilazi stranačke i ideološke podjele te nudi univerzalne kriterije za izgradnju pravednog društva. Takva napetost nije znak slabosti socijalnog nauka, nego potvrda njegove proročke naravi: on uznemiruje postojeće poretke jer odbija pristati na jednostavne ideološke okvire. S jedne strane, postoji stvarna i povijesno utemeljena bliskost u naglasku na socijalnoj pravdi, solidarnosti, zaštiti radnika, siromašnih i društveno isključenih te kritici ekonomskih struktura koje proizvode nejednakost. Ta bliskost često dovodi do percepcije da Crkva „prirodno“ pripada lijevom spektru, osobito kada se snažno zalaže za prava marginaliziranih ili proziva idolizaciju tržišta.

Socijalni nauk Crkve nije sporedna tema niti stvar samo za stručnjake; on je temelj kršćanskog života i društvenog djelovanja. Od pape Ivana XXIII. do pape Lava XIV., Crkva stalno naglašava da se ljubav u istini mora pokazati kroz konkretna djela, a briga za siromašne i ranjive dio je same srži kršćanskog poziva. Socijalni nauk prilagođava se i suvremenim izazovima – tehnološkom napretku, globalizaciji i društvenim promjenama. Živjeti kršćanstvo znači ne samo vjerovati, nego i postupati prema principima pravednosti, solidarnosti i poštovanja dostojanstva svake osobe.

Unatoč tome, oni koji se zalažu za te vrijednosti često bivaju nazvani „ljevičarima“. Takva ideološka etika može zasjeniti osnovne moralne i društvene principe crkvenog socijalnog nauka. Umjesto prosuđivanja ljudi prema pripisanim etiketama, bolje je pitati doprinosi li njihovo djelovanje ljubavi prema bližnjemu i izgradnji pravednijeg društva. Papu Franju neki mediji i političari visokog ranga, posebno u SAD-u unutar današnjih MAGA krugova, nazvali su ‘ljevičarem’ pa čak ‘marksistom’ zbog njegovih stavova o socijalnoj pravdi, ekonomskim nejednakostima, migrantima i brizi za okoliš. Takve etikete zanemaruju ključnu činjenicu: njegove društvene i ekonomske kritike proizlaze iz kršćanskog socijalnog nauka, a ne iz političke ideologije.

Proročka funkcija Crkve nije u tome da nameće ideologiju, nego da podsjeća na etičke i moralne granice svake politike, ekonomskog sustava ili društvenog projekta. Socijalni nauk Crkve, dakle, djeluje kao korektiv, pozivajući na društvenu odgovornost, uključivost i promišljenu distribuciju dobara, istovremeno naglašavajući da su ekonomski i politički sustavi tek instrumenti u službi čovjeka, a ne obrnuto.

Redukcija ljevičarskog identiteta na ideološke krajnosti zanemaruje njegovu temeljnu etičku dimenziju. Iz perspektive kršćanske etike, ideje koje promiču socijalnu pravdu, solidarnost i zaštitu ranjivih mogu biti u potpunosti usklađene s evanđeoskim načelima. Isusovo poslanje, neodvojivo od brige za društveno isključene, bolesne, siromašne i marginalizirane, to jasno ilustrira: „Duh Gospodnji na meni je, jer me pomaza … da donesem Radosnu vijest siromasima“ (Lk 4,18). Teolozi oslobođenja, poput Gustava Gutiérreza, naglašavaju da se u toj brizi očituje preferencijalna opcija za siromašne, koja nije ideološka konstrukcija, nego srž kršćanske poruke i poziv na konkretnu ljubav.

Mnogi konzervativni katolici povezuju ljevicu s pitanjima poput pobačaja, eutanazije i rodne ideologije, a istodobno u njihovoj percepciji katolički socijalni nauk nosi pečat marksizma i ljevičarstva. Zbog toga se socijalne inicijative ljevice – primjerice briga za siromašne, migrante i okoliš – često marginaliziraju, premda su u skladu s katoličkim socijalnim naukom. Enciklika pape Franje „Fratelli tutti“ ističe važnost brige za migrante i ekološke odgovornosti, no konzervativni krugovi, primjerice u SAD-u, to često interpretiraju kao političko pitanje. U Europi, osobito u Italiji i Poljskoj, katoličke lijeve organizacije nastoje potaknuti socijalne politike usmjerene na smanjenje siromaštva i nejednakosti, ali njihov glas često ostaje u sjeni dominantnih konzervativnih narativa.

Mnogi katolici spremni su priznati autoritet Crkve samo onda kada on potvrđuje njihove već formirane političke i ekonomske stavove. Dok god crkveno učiteljstvo ne dovodi u pitanje dominantne tržišne dogme, interese kapitala ili ideološke sigurnosti, prihvaća se bez većih poteškoća. No onoga trenutka kada papinsko učenje postane neugodno – kada prozove nejednakosti, strukturalne nepravde ili idolizaciju tržišta – ono se dočekuje s otporom, odbacivanjem ili „kreativnim“ tumačenjima koja mu oduzimaju stvarnu snagu. Takav selektivni odnos prema socijalnom nauku Crkve ne predstavlja razlučivanje, nego njegovo pripitomljavanje. Evanđelje prestaje biti mjerilo društva, a društveni poredak postaje mjerilo Evanđelja. Proročka oštrica poruke time se otupljuje, a zahtjev za obraćenjem svodi na puku retoriku bez posljedica. U pozadini tog otpora često stoji prešutna zamjena teološke vjernosti ekonomskom ortodoksijom. Kada se tržišni interesi, privatni profit ili ideologija „nevidljive ruke“ brane gorljivije nego dostojanstvo radnika, siromašnih i isključenih, tada je jasno da se ne radi samo o političkom neslaganju. Riječ je o suvremenom obliku štovanja mamona, prikrivenog religijskim jezikom i deklarativnom odanošću Crkvi.

Kršćanstvo nije religija ‘statusa quo’. To je radikalni poziv da se preokrene društveni poredak i stvori ‘kraljevstvo Božje’ na Zemlji – društvo u kojem posljednji postaje prvi, a moćni gube svoje privilegije. Kad se ta vizija pretoči u politički angažman, prirodno vodi prema stavovima koje se često povezuje s ljevicom: ekonomiji koja služi ljudima i društvu koje stavlja najslabije članove na prvo mjesto. Kršćani ne samo da mogu biti ljevičari, nego imaju snažne etičke i teološke razloge za takav angažman.

Dok god crkveno učiteljstvo ne dovodi u pitanje dominantne tržišne dogme, interese kapitala ili ideološke sigurnosti, prihvaća se bez većih poteškoća. No onoga trenutka kada papinsko učenje postane neugodno – kada prozove nejednakosti, strukturalne nepravde ili idolizaciju tržišta – ono se dočekuje s otporom, odbacivanjem ili „kreativnim“ tumačenjima koja mu oduzimaju stvarnu snagu.

Teološka perspektiva socijalnog nauka Crkve pruža etički kriterij za prosudbu politika: služe li one dostojanstvu ljudske osobe i općem dobru. Kada se ljevičarski principi promatraju i primjenjuju kroz ovu prizmu, prestaju biti ideološki problem i postaju legitiman način ostvarivanja Evanđelja u društvenom i političkom životu.

U kontekstu globalizacije i rastuće društvene fragmentacije, desni populizam sve češće postaje značajan politički akter u državama s većinskim kršćanskim stanovništvom. Crkva pritom promiče svoj socijalni nauk kao univerzalni okvir za oblikovanje pravednog društva. Detaljnija analiza ukazuje na postojanje izražene, a ponekad i nepriznate, napetosti između ideoloških uporišta desnog populizma i cjelovitosti katoličkog socijalnog nauka. Ova se činjenica često prešućuje ili ignorira, svojevrsnim ‘nojevskim ponašanjem’. Populistički diskurs, sviđalo se to nekome ili ne, nerijetko je u sukobu s temeljnim postavkama Crkvenog nauka, čime se stvara pritajeni konflikt koji oblikuje suvremenu političku ulogu Crkve. Pokušaji rješavanja društvenih problema populističkim sredstvima često stvaraju još veće izazove, ugrožavajući temeljne vrijednosti katoličkog socijalnog nauka. Premda tradicija i obitelj opravdano ostaju iznimno važne kategorije unutar katoličkog nauka, temeljna se kršćanska snaga ipak mjeri spremnošću na zaštitu i afirmaciju najslabijih članova društva. U tom kontekstu, dok populističke strategije često potiču isključivost i društvenu polarizaciju, socijalni nauk Crkve uporno zagovara solidarnost, supsidijarnost i zajedničko dobro kao nenadomjestive orijentire za izgradnju pravednog društva.

Zaključno, ljevičarstvo samo po sebi nije ni dobro ni loše – isto vrijedi i za desnicu ili bilo koju drugu političku orijentaciju. Pravi problem je zanemarivanje siromašnih i ranjivih, bez obzira s koje strane dolazi. Kršćani bi trebali promatrati politiku i društvene ideje kroz jednostavan, ali zahtjevan etički kriterij: služi li čovjeku i zajedničkom dobru? Kad služi, ljevičarski principi – kao i principi iz drugih izvora – postaju legitiman alat za ostvarivanje Evanđelja u svakodnevnom životu. Vjernici imaju odgovornost graditi društvo koje omogućuje dostojan život svima, a put do tog cilja može ići kroz različite političke pristupe, pod uvjetom da se ostane vjeran temeljnom evanđeoskom pozivu na ljubav i pravednost.

Dok populističke strategije često potiču isključivost i društvenu polarizaciju, socijalni nauk Crkve uporno zagovara solidarnost, supsidijarnost i zajedničko dobro kao nenadomjestive orijentire za izgradnju pravednog društva.

Pitanje nije: „Koja strana je dobra?”, već „koje politike promiču ljudsko dostojanstvo?”. Umjesto ideološke lojalnosti ljevici ili desnici, kršćani su pozvani prosuditi svaku politiku po njezinim konkretnim učincima, a ne po parolama i frazama: štiti li najranjivije, promiče li zajedničko dobro, poštuje li ljudsko dostojanstvo od začeća do prirodne smrti i grade li se mostovi ili zidovi? Dogmatski ljevičari i dogmatski desničari dijele istu grešku: vjeruju da njihova ideologija ima sve odgovore. Kršćanska mudrost prepoznaje da istina često leži u napetosti između legitimnih vrijednosti koje obje strane zastupaju. Stoga: ni ljevica nije negativna, ni desnica pozitivna – obje su političke perspektive s potencijalom za dobro i zlo.

Socijalni nauk Crkve ostaje proročki korektiv obiju strana. On ne dopušta jednostrane interpretacije, nego traži integraciju svih dimenzija ljudskog dostojanstva. Za kršćane, to znači političku zrelost koja nadilazi ideologije i usmjerava djelovanje prema jedinom legitimnom kriteriju: služi li određena politika dostojanstvu svake osobe i općem dobru. Kršćanstvo, međutim, nije ukras postojećeg poretka. Ono je trajni izazov svakom sustavu koji čovjeka svodi na sredstvo, trošak ili kolateralnu štetu. Prihvatiti Crkvu samo ondje gdje ne ugrožava vlastite interese znači prihvatiti umanjeno, bezopasno Evanđelje – ono koje ne traži obraćenje, nego potvrdu. A upravo je to Evanđelje kojemu je oduzeta snaga da mijenja svijet.

Isusovo poslanje nije bilo neutralno prema društvenim strukturama. Njegova blizina siromašnima, njegova kritika bogatih i moćnih te njegova solidarnost s isključenima imaju jasne društvene i političke implikacije. Preferencijalna opcija za siromašne nije „lijeva agenda“, nego evanđeoski imperativ. Ignorirati je znači isprazniti kršćanstvo od njegove radikalnosti. Stoga se nameće sljedeće pitanje: ignoriraju li ili odbacuju neki katolici socijalni nauk Crkve zato što je „ljevičarski“ – ili zato što je previše evanđeoski?

---

Krešimir Cerovac, polis.ba

---