KARL RAHNER: BOG U SVIJETU

Karl Rahner je za mnoge jedan od najznačajnijih teologa i svjedoka povijesti katoličke teologije u 20. stoljeću. Njegovi su teološki radovi obilježili vjeru našeg doba – sve do izjava Drugoga vatikanskog koncila. Rođen je 5. travnja 1904., u Freiburgu im Breisgau. Nakon gimnazije, ulazi u Družbu Isusovu. Godine 1932. zaređen za svećenika, specijalizira filozofiju (slušao je nekoliko semestara i predavanja Martina Heideggera u Freiburgu), a 1936. je promoviran za doktora teologije i započinje predavati dogmatiku u Beču, te poslije kao profesor djeluje u Innsbrucku, Münchenu, Münsteru. Preminuo je 30. travnja 1984. u Innsbrucku.

Posjedovao je izuzetnu radnu energiju. Neumorno je diskutirao sa studentima, učiteljima, redovnicima, liječnicima, psihijatrima, izlagao je pred punim salama ali i pred malim skupinama slušatelja, na stotine puta strpljivo davao intervjue. U programatskim knjigama, u brojnim člancima i predavanjima, u svojim „Teološkim spisima“, te kao izdavač velikih teoloških enciklopedija (u svemu gotovo 4000 objavljenih jedinica), može se reći da je utemeljio novu teološku školu.

Bijaše duboko uvjeren da kršćanska vjera mora dopustiti da je um što pita dovede u sumnju, te u intelektualnom poštenju bude opravdana. Smatrao je kako kritična pitanja ne mogu uništiti vjeru nego je pročistiti i produbiti. U konačnici ipak ne postoji za njega neki filozofski argument ili izuzetna misaona operacija koja bi dovela čovjeka do vjere, nego osobni odnos prema Isusu Kristu. U Njemu Bog sebe priopćuje, u Njemu uzima konkretno ljudsko lice, u Njemu se utemeljuje naša životna nada i smisao.

Kada u svojim spisima govori o tajni vlastitoga bitka ili o ljudskoj egzistenciji, on misli na čovjekovo temeljno iskustvo da smo mi sami sebi zadani.  

Uz njegovo ime redovito se spominje tzv. antropološki zaokret u katoličkoj teologiji. Pripadao je onim rijetkim katoličkim teolozima koji su uvidjeli hitnost izgradnje jedne nove teološke antropologije. Na početku Rahnerova mišljenja stoji današnji čovjek u svom samorazumijevanju. Bog se ne nalazi samo u Bibliji, nego i u iskustvenom svijetu modernog čovjeka. A to znači: valja poći od iskustva i čežnji ljudi, kada se želi govoriti o stvarnosti Božjoj.

Čovjek je pitalačko biće. Što je istina i može li se spoznati, kako stoji s ljudskom slobodom i odgovornošću, postoji li Bog, što znači ljubav, vjernost, nada i sl. – naspram tih pitanja čovjek nije ravnodušan. Prema Rahneru, naš ljudski bitak je tajna. Kada u svojim spisima govori o tajni vlastitoga bitka ili o ljudskoj egzistenciji, on misli na čovjekovo temeljno iskustvo da smo mi sami sebi zadani.

Nadalje, čovjekova egzistencija i neshvatljiva tajna Boga ne isključuju jedna drugu, nego sasvim suprotno: čovjekova tajna i Božja tajna su neposredno u odnosu jedna prema drugoj.  Rahner opisuje niz životnih situacija u kojima se može naslutiti nešto o toj tajni vlastitoga bitka i Božjoj tajni: iskustva koja su nas dovela do pitanja i divljenja, do klicanja ili plakanja, iskustva od kojih su nam navirale velike riječi ili smo ostali posve u tišini. To nisu samo neki veliki trenuci u životu, već mnogi svakidašnji smjerokazi koje susrećemo, ako smo otvoreni za njih (usp. Hiledegard Gosebrink, Motriti tajnu, 32.).

Netko se može zapitati zašto je jedan takav vrhunski teolog toliko govorio o čovjeku. Rahner jednom reče kako Bog ne postaje manji time što čovjek postaje veći. Zato u bogoslužju molimo: „Bože, koji si dostojanstvo čovjeka divno sazdao a još divnije obnovio…“ Možda bi nam te riječi trebale ući ne sam u glavu, nego i sići u zahvalno srce.

Njegov teološki rad nije moguće smjestiti unutar uobičajenih etiketa: konzervativan, progresivan, ‘dvorski teolog’, karizmatik, mistik, i slično. Nije volio teološki pozitivizam i ‘pojednostavljivanje’, te se uvijek iznovice udubljivao u goruće probleme svijeta i Crkve kako bi se približio istini. Sam nikada nije prestao pitati se, sabirući različita iskustva i probleme ljudi svoga vremena. Bijaše sličan čovjeku koji iskapa bunar tražeći u dubinama vodu uvjeren kako ispod stoljetnih naslaga kršćanske tradicije teče živa voda. Zato je njegova životna želja bila omogućiti susret između Crkve i njezine duhovne baštine, te naših skeptičnih suvremenika s njihovim pitanjima i čežnjama.

Neke njegove nezaobilazne teološke teme koje su i danas aktualne: inzistiranje na Bogu kao Tajni i Otajstvu, te njegovo razmišljanje o Presvetom Trojstvu koje jasno želi izbjeći triteizam. Valja spomenuti i njegova razmišljanja o Kristovoj ontološkoj konstituciji i o Isusovoj  ljudskoj samosvijesti.

U svojim razmišljanjima o Crkvi i njezinoj budućnosti često je bio vrlo oštar i kritičan (usp. Strukturwandel in der Kirche als Aufgabe und Chance). I kada kritizira, Rahner to čini iz ljubavi ili ljutnje zbog toga što Crkva djeluje tako umorno i bez sjaja. Opominjao je na opasnost da Crkva opet zatvori širom otvorena vrata za vrijeme Drugoga vatikanskog koncila, te više ne ide ususret ljudima našega vremena spremna na dijalog. Pri kraju života s nadom je gledao na mlade crkve u Trećem svijetu, kao i na tzv. bazične zajednice u Europi. Upitan u razgovoru kakvu Crkvu u budućnosti očekuje, bez oklijevanja odgovara kako želi da to bude Crkva „izvanredno snažne duhovnosti, jače pobožnosti, Crkva molitve, Crkva koja iskazuje Bogu čast i ne misli kako je Bogu tu radi nje“ (usp. Karl Rahner, Erinnerungen. Im Gespräch mit M. Krauss, str. 107).

Razmišljajući o situaciji kršćanske vjere u Zapadnoj Europi, upozoravao je na mentalitet malograđanštine, kukavičluka, komotnosti i lijenog prilagođavanja koji se nerijetko skriva iza ‘uvjerljivih’ teoloških razloga. O kršćanskoj istini, smatrao je, mora se radikalnije govoriti i živjeti. Kršćaninovo mjesto nije među samodostatnima i ‘samopravednima’, nego na rubovima društva, na mjestima ljudskog očajanja, obespravljenosti i slabosti, ondje gdje bi bio i njihov Učitelj. Zbog toga je profesor Rahner često znao pohoditi Caritasovu kuću mladih u Beču, doći ondje među osobe koje iza sebe imaju razne životne traume kao što su iskustvo zatvora, alkoholizma, droge, rastave i slično. Boraveći neko vrijeme s njima, slušajući njihove životne priče, često zadivljen hrabrošću kojom nose svoju sudbinu, spoznavao je kako su ti ljudi kroz ograničenja, neuspjehe, gubitke, bolesti ili bol u kojem god obliku se pojavila, dosegli dubinu, poniznost i sućutnost.

Nijedan se citat nije čuo tako često kao rečenica Karla Rahnera, prema kojoj će „sutrašnji pobožnik biti ‘mistik’, netko tko je nešto ‘iskusio’, ili ga više neće biti.“ U prvi mah tvrdnja zvuči pomalo zaoštreno, ali je u biti ispravna. On je bio duboko svjestan vjerske krize nadolazećih naraštaja. Društvo više ne nosi automatski vjeru. Kršćanski Bog nije više nešto neupitno i po sebi razumljivo. Vjerski osjećaj koji prevladava kod mnogih nazivao je često indoktrinacijom. To je osjećaj izvana indoktriniran, priučen i napamet naučen, a da se ne zna što sve to za život i u životu znači. Samo ondje gdje vanjsku poruku kršćanstva bude pratilo unutarnje iskustvo vjernika, moći će kršćanstvo opstati u jednom pluralističkom i dekristijaniziranom društvu.

I Karl Rahner bijaše dijete svoga vremena. Što dakle ostaje od Rahnera? Nije nam moguće ovdje nabrojiti mnoštvo poticaja i teoloških pomaka na svim područjima teologije koji proizlaze iz njegove teološke ostavštine (usp. Magnus Striet, Was bleibt von Karl Rahner, Herder Korrspodenz 11/2004.). Ipak, spomenimo neke njegove nezaobilazne teološke teme koje su i danas aktualne: inzistiranje na Bogu kao Tajni i Otajstvu, te njegovo razmišljanje o Presvetom Trojstvu koje jasno želi izbjeći triteizam. Valja spomenuti i njegova razmišljanja o Kristovoj ontološkoj konstituciji i o Isusovoj  ljudskoj samosvijesti. U sakramentalnoj teologiji izbjegava magijska, često bez razmišljanja dana tumačenja sakramenata, nastojeći povezati riječ i sakrament.  Po njemu, sakrament je koncentracija riječi i oblik navještaja. Nezaboravna su i njegova razmišljanja o smrti, o nadahnuću Pisma, kao i shvaćanje crkvenih službi koje je olakšalo ekumensko zbližavanje. Neka budu spomenuti i proročki tekstovi o dinamičkom elementu u Crkvi, o slobodi i mjestu laika u Crkvi, naglašavanju fundamentalne opcije u govoru o grijehu. Rahner je ostavio mnogo spisa iz praktične ekleziologije i pastoralne teologije (usp. Handbuch der Pastoraltheologie). Značajan je njegov doprinos i teologiji religija (pojam ‘anonimni kršćani’). No srce Rahnerove teologije čine razmišljanja o iskustvu milosti, te odnosu naravi i milosti. Božja milost prožima čitav ljudski život i povijest. Bog je stalno prisutan nuđenjem samoga sebe.

Istaknimo još jednom osnovnu nit vodilju njegove teologije: iskustvo Boga danas. Crkva ima zadaću djelovati mistagoški, to jest otkrivati Boga u svemu. Osobito treba pridonositi tome da svaki čovjek postane vlastiti mistagog, da postane sposoban za iskustva neshvatljivoga i ujedno bliskoga Boga u vlastitom životu. To je poziv na ‘mistiku svakidašnjice’, na nalaženje Boga u svim stvarima, na trijeznu opijenost Duhom, na zatečenost postojanjem kao tragom transcendentne Tajne.

---

Anđelko Domazet, polis.ba

---