Isus – mjesto oslobađanja

Uvjerenja se ne stvaraju preko noći. Ona se rađaju u djetinjstvu, oblikuju iskustvima, susretima, istinom koju osjećamo, i nepravdom koju prepoznajemo, iako nam je još nitko nije imenovao.

Moj prvi susret s idejom otpora, s buntom protiv nepravde, nije bio na protestu. Bio je u crkvi.  Tu sam zapravo upoznala prvog ljevičara. Nisam ga prepoznala po obilježjima. Nego po govoru. Govorio je o slobodi. O jednakosti. O dostojanstvu. Bio je to Isus. Njegov simbol je križ – simbol pomirenja. Uspostavljanje dobrih odnosa s ljudima na zemlji kako bi imao dobar odnos sa sobom.

Isus iz Nazareta nije bio poslušni građanin Carstva. On je bio revolucionar. Nije tražio dopuštenje. Nije se povlađivao moćnima. Nije imao ni ured, ni crkvenu hijerarhiju, ni osobne čuvare. Nisu ga nosili kao kraljeve nego je na magarcu navijestio najveću vijest koju je ikad čuo ovaj svijet. Bio je na ulici. Među narodom. Među onima koji pate. Bio je glas onih koje nitko nije slušao.

On je bio uzvanik života. Došao je na svadbu, da slavi s mladencima, s prijateljima i rodbinom. Bio je prisutan u radosti. Kad je ponestalo vina, nije osudio one koji piju. Nije održao propovijed o moralnosti. Nije se distancirao. Pretvorio je vodu u vino. Jer Isus nije bio sudac života – bio je njegov saveznik. On nije htio da čudom zadivi prisutne nego da spasi vjenčanje.

Iako je bio bez pokora, nije nikada odbacio ljudsko. Sve što je bilo ljudsko, u službi života – on je podržao. I zato je bio istinski učitelj oslobođenja.

Bio je sažaljiv. I bio je oštar. Govorio je istinu bez ublažavanja, ali uvijek iz ljubavi. Kad je njegov prijatelj Lazar umro, Isus nije pokazao čudo da impresionira, da ga slave.

Nije tražio aplauz. Nije tražio slavu.

Digao je Lazara iz mrtvih iz jednog jedinog razloga – iz sažaljenja. Zbog onih koji plaču. Zbog prijateljstva. Zbog boli.

Isus nije uvijek govorio. Ponekad je šutio. Ali i tišina mu je govorila.

Nije uvijek govorio, ali je uvijek djelovao.

I zato ne mogu pisati o Isusu, a da ne spomenem ono što stoji na samom početku Ivanova evanđelja: “U početku bijaše Riječ.”

Ta rečenica nije samo teološki uvod – to je činjenica, temelj svih odnosa. Isus je bio prvi koji je utemeljio nenasilnu komunikaciju.

Zašto?

Zato što nije govorio previše. Zato što je slušao – jako mnogo je slušao. Zato što kad je govorio, svaka riječ je bila usmjerena, jasna, jednostavna.

U njegovim rečenicama bilo je sve: pouka, vijest, apel, ali nikad prisila. Nikad nije bilo nasilja u riječi. Nije bilo manipulacije. Nije bilo nametanja.

Nije govorio da bi dominirao.

Govorio je da bi otvorio.

Govorio je da bi ljudi sami došli do istine. I zato mu se vjerovalo. Zato je riječ bila svjetlo.

I to je ono što ga čini uzorom ljevice u najdubljem smislu: nije borba za dominaciju, nego borba za slobodu, jednakost i dostojanstvo svih.

Muškarac bez edukacije o nasilju je bio prvi muški feminist. On je pružio ruku prostitutki – ne da bi je osudio, nego da bi je oslobodio. On je stao ispred rulje nasilnih muškaraca, spremnih da je kamenuju. Rekao im je: “Tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen.” To je bio njegov odgovor na patrijarhat i institucionalizirano nasilje. To je bio čin otpora. I poziv na preispitivanje.

Zanimljivo je da Isus nikada izravno ne govori o muškarcu koji tuče ili siluje svoju ženu, iako nasilje nad ženama zasigurno nije bilo nepoznato ni u njegovo vrijeme. Ipak, priče koje su nam prenesene nose duboku poruku – osobito one u kojima žene zauzimaju središnje mjesto, ne kao objekti osude, već kao bića dostojna poštovanja, suosjećanja i iscjeljenja.

Isus je bio vizionar. Duboko u sebi poznavao je povijest žene – žene kao bića koje je stoljećima bilo podjarmljeno, na kojem se iskaljivala moć patrijarhata, zakona, običaja, muškaraca. Nije mu trebalo govoriti izravno – njegovo ponašanje, njegovi susreti, njegovo uključivanje žena u prostor Božje blizine, bili su čin otpora i iscjeljenja.

Susret s Marijom Magdalenom nije samo čin milosrđa, nego i poziv muškarcima, društvu, religiji  na preispitivanje. Isus ne optužuje, ali razotkriva. Ne napada, ali ogoljuje istinu. I u toj istini čujemo najglasniji poziv: da muškarci stanu pred vlastitu savjest i zapitaju zašto ženu, ona koja ih rodila, i koju je netko rodio, kao sve majke, sestre, supruge itko na ovom svijetu ima pravo zlostavljati.

Njegovi prvi glasnici nisu bili moćnici ni svećenici. Bile su to žene. One su prve čule Radosnu vijest. One su bile prve koje su saznale da revolucija dolazi pobjedom nad sobom, nad moći tijela, a ne ubojitim oružjem. To nije slučajno. Isus je prepoznao ono što društvo sustavno potiskuje – žensku snagu, marginaliziranu i zapostavljanu.

Cariniku – simbolu kolaboracije, korupcije i klasne izdaje, dao je priliku da se promijeni. Ali nije ga štitio. Nije govorio: “Tako to mora biti.” Govorio je: “Počni ispočetka.”

Isus je bio preteča psihologije, prvi koji je rekao: nije bolest u tijelu, bolest je u društvu koje te gura na marginu, truje, omalovažava. “Duh te liječi.” – to nije samo duhovna poruka. To je politička izjava. On je razotkrivao strukture moći koje su ljude činile robovima grijeha, zakona, neljudskih društvenih normi.

Bio je prvi mobilni socijalni radnik. Nije čekao da dođeš k njemu – on je dolazio tebi. Hodao je među ribarima, siromašnima, udovicama, bolesnima, gladnima. Nije im nudio milostinju, nego dostojanstvo.

Isus je bio utemeljitelj nenasilnog otpora.

Nije vikao, nije pozivao na osvetu. Ali se nije ni povlačio. Njegov otpor nije bio tišina – bio je hrabrost bez oružja. Bio je bunt bez mržnje. Gandi je bio njegov glas. I uvijek kad su dolazili oni koji su se borili za jednakost, protiv nasilja i nepravde, oni su bili njegovi glasnici.

Kad su ga došli uhititi s mačevima i štitovima, rekao je: “Tko se mača lati, od mača će poginuti.” A svom učeniku je naredio da spusti oružje. To nije bila pasivnost. To je bila poruka: “Moje oružje je istina.”

Isus nije srušio hram nasiljem, srušio ga je istinom. Nije srušio Rimsku imperiju silom, srušio ju je snagom ideje koja se nije mogla ubiti ni na križu.

Njegov otpor bio je duboko aktivan, ali nenasilan.

Bio je otpor koji liječi, a ne ranjava.

Otpor koji grli, a ne isključuje.

Otpor koji mijenja – iz korijena.

Zato kada danas govorimo o nenasilnom otporu protiv rata, protiv represije, protiv patrijarhata, protiv nejednakosti, trebali bi znati da je On odavno prokrčio taj put.

Govoriti o antirasizmu, diskriminaciji, a ne spomenuti Isusa je nepravedno. Za njega možemo reći da je bio prvi antirasist. On je rekao: “Budite kao djeca.” – ne jer su djeca naivna, nego jer su slobodna. Jer još nisu zatrovana sistemima podjela, kontrole, rasizmom i mržnjom.

Ljudski gledano, Isus je bio ispred svog vremena. Prije Martina Luthera Kinga, on je dizao glas protiv nepravde i sustava koji tlače. Prije Gandhija, hodao je putem nenasilja, ne kao pasivnog trpljenja, već kao snažnog otpora koje ne vraća zlo na zlo, već raskida lance zla.

Njegovo nenasilje nije bilo bijeg, nego svjesno biranje ljubavi u svijetu mržnje. Njegova pravda nije bila kazna, nego ozdravljenje. U svijetu podjele, on je sjedio s onima koje nitko nije htio vidjeti. U kulturi moći, on je kleknuo pred učenike i prao im noge. To nije bila slabost. To je bila revolucija, tiha, duboka i vječna koja samo milosrđem i poniznošću može promijeniti povijest cijelog ljudskog roda koji ide putem suicida.

Isus nije zaboravio nikoga. Starce, bolesne, zatvorenike, žene, siromašne. Njegova ruka je bila ispružena prema svima koje društvo odbacuje. Bio je s njima, ne iznad njih. S njima je blagovao, veselio se i slavio.

I zato, kad kažem da sam ljevičarka, ne govorim o ideologiji. Govorim o izboru da stanem uz one koje društvo ne treba, ne želi. Govorim o duhovnom nasljeđu koje me oblikovalo i koje me opominje da ustajem, govorim, organiziram i borim se.

Jer biti ljevičar danas znači raditi ono što je Isus radio tada:
razbijati lance,
rušiti zidove,
govoriti istinu u lice moći, pružiti ruku onima koji nemaju više ništa osim vlastite snage.

Biti ljevičarka i ljevičar ne smije biti slogan nego izbor da idemo putem nenasilja, istine i suosjećanja.

Isus nije bio mit. Bio je pokret, prvi revolucionar. Moj prvi učitelj.

I bio je prvo mjesto moga oslobađanja.

---

Ružica Miličević, polis.ba

---