www.polis.ba

II. korizmena nedjelja | Božja geografija

Ali, valja nam se s tom ljepotom u bijeli svijet vratiti, u podnožje, braći i sestrama. U blato svakodnevnoga života. I čekati, da On, Bog ponovo propati. I vjerovati, iako smo nesretni. Vjerovati iako smo bijedni, i sitničavi, sebični i posesivni. Vjerovati i pustiti Boga iz svoje privatne, sigurne kućice, iz svog svetohraništa

Mk 9,2-10: U ono vrijeme: Uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana i povede ih na goru visoku, u osamu, same, i preobrazi se pred njima. I haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma – nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti. I ukaza im se Ilija s Mojsijem te razgovarahu s Isusom. A Petar prihvati i reče Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice: tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.« Doista nije znao što da kaže jer bijahu prestrašeni. I pojavi se oblak i zasjeni ih, a iz oblaka se začu glas: »Ovo je Sin moj ljubljeni! Slušajte ga!« I odjednom, obazrevši se uokolo, nikoga uza se ne vidješe doli Isusa sama.

Dok su silazili s gore, naloži im da nikomu ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane. Oni održaše tu riječ, ali se među sobom pitahu što znači to njegovo »od mrtvih ustati«.


Druga je korizmena nedjelja, polako hodamo prema Uskrsu. Prošle smo pratili Isusa u pustinju, a ove, uspinjemo se na goru visoku. Tu su i Petar, Jakov i Ivan. Opet idemo u osamu. Čuli smo već mnoge riječi, naslušali se velikih propovjedi, i ništa, ništa, nam nije nepoznanica. Neke su nam riječi toliko poznate, toliko su iznošene, izblijedile, isprane. Toliko da su postale poznate do dosade, do uljuljkanosti u komociju i sveznalost. Nema više sjaja ni svježine u njima. I zato tragamo, hodamo, tražimo nova i dublja značenja. Tražimo da nas preobraze, da nas uvuku u tu novost, u dobrost, u sjaj i raskoš tragača Božjeg među ljudima. I tu smo, pogled s gore visoke luta nam po poznatim predjelima. Bog širi vidike, eno Abrahama i Izaka, tamo gdje je pošteđen sin čovječji. Pošteđen žrtve, jer ljudi se ne žrtvuju ni ovim ni onim bogovima, ni na oltaru domovine ni svog naroda. Bog ne traži besmislena žrtvovanja. On blagoslivlja, rasipa se zvijezdama.

U toj Božjoj geografiji Pavao nam dolazi. Nosi darove: Bog nam se u svom Sinu darovao. I s njim nam sve drugo darovao. Sve oko nas njegovo je, mi smo posve Njegovi. I braća ona dolje u podnožju što za suncem gladuju i za kišom žeđaju, i oni su Njegovi. Njima na dnu prvima se darovao. Dok pogled šara po brežuljcima i visovima, neka ga tuga svladava, ona se ne da ljepotom ublažiti. Poput fibule je što spaja Božja brda, šume i oblake. Ona je glas iz Psalama: „Ja vjerujem i kada kažem, Nesretan sam veoma“. Jer ima tu, sve dokle pogled seže, i smrti, i prezira i odbacivanja. Jer Onaj koji se daruje, on neprestano umire. Neprekinuta je bol pred očima, bol i pored Uskrsa, i tuga rastanka pored pobjede nad smrću. Sve je to Božje davanje. Oku vjernika ništa tu ne izmiče. Ništavilo, i bolesti, pogrde i uvrede. On umire. Sve to pogled mora podnijeti. Izdržati. I kada je nesretan, vjerovati. Da vjeruje i kad kaže: Bože moj, zašto si me ostavio.

Usred tog Božjeg vrta, gore Njegove, usred te opojne ljepote, Isus se zabijeli pred našim očima. Gledamo ga, i zadržali bi tu ljepotu za sebe, za cijelu jednu vječnost, za cijeli jedan krhak vijek nepostojana ljudskog trajanja. U toj vječnosti, svaka će bol uminuti. Stavili bi Ga u svetohranište srca, i pred Njim se klanjali sigurni da ćemo u tom blaženstvu zanavijek mirovati. Sve su nam riječi poprimile novo značenje i sve ima boju raskoši. Nikad nas sunce nije milije grlilo. U toj bi ljepoti ostali.

Ali, valja nam se s tom ljepotom u bijeli svijet vratiti, u podnožje, braći i sestrama. U blato svakodnevnoga života. I čekati, da On, Bog ponovo propati. I vjerovati, iako smo nesretni. Vjerovati iako smo bijedni, i sitničavi, sebični i posesivni. Vjerovati i pustiti Boga iz svoje privatne, sigurne kućice, iz svog svetohraništa. Stvarno se s Njim nahraniti. Druge oko sebe hraniti. Jer ako smo toliko blagoslovljeni da budemo dionici Njegove svete Tajne, ako smo na visokoj gori obasjani suncem Njegova prisustva, ne možemo sunce koje sve jednako obasjava drugima uskraćivati. Naša su sunca, u odnosu na Božja uvijek škrtija. Pa tako postoje ljudi i predjeli koje držimo u tami. A Božje davanje nema mjere. Posvjedočili su nam to učenici. Nisu li sišli s gore, pa su zakazivali, bježali, zatajivali, sve po ljudski. A kad je nadošlo njihovo vrijeme, nisu li nam sve prenijeli, sve što su vidjeli, čuli, primili. S kim je On sjedio, pio i gostio se, za kim je plakao, kome je na žulj stao, zbog kojih i zbog čega. Zbog onih koje bi mi danas s malog nokta otresli. A ako za njih nema mjesta u našim svetohraništima onda još ništa čuli i vidjeli nismo. Hodali smo s povezom na očima. Na nas još uvijek čeka Božja geografija.


Roberta Nikšić