www.polis.ba

Hermann Häring: Joseph Ratzinger – tragičnost preopterećene karijere

Stoga smrt ovog neuspjelog teologa i crkvenog vođe ostaje i za nas pitanje: Koliko smo još uvijek s njim rodbinski povezani, koliko smo se doista oslobodili crkvenog autoritarnog režima?

Završio je jedan istaknuti i zahtjevni, radom ispunjeni i dinamični život. Prikladno je, naravno, preporučiti Božjoj bezuvjetnoj dobroti umirovljenog papu kao i sve druge koji nas napuste. Neka ga anđeli, kako se moli u katoličkoj liturgiji, povedu u raj i neka istina njegova života iziđe na vidjelo onako kako je za njom težio u svojim najboljim nakanama. Dante Alighieri i mnogi srednjovjekovni prikazi sudnjeg dana uzeli su si za pravo odlučivati o spasenju i osudi poznatih ličnosti. To više nije stil 21. stoljeća. Ni ja ne želim da me se na smrtnom času nemilosrdno prikiva za moje pogreške. Bezuvjetna je želja da Joseph Ratzinger počiva u miru. Neka ga dalje ne opterećuje nikakvo biskupsko, kardinalsko niti papinsko dostojanstvo niti ikakva nadljudska služba ključeva, čak ni tako neobična egzistencija umirovljenog pape.

Razumjeti Ratzingera

Bilo bi međutim pogrešno u ovom času ignorirati sudbinu svih onih koji su bili pogođeni njegovim djelovanjem: tjelesno i duhovno zlostavljanih, čije je zlostavljače poštedio, isključenih iz sakramenata zbog kršenja crkvenog zakonodavstva, mnogih koji su disciplinirani u pastoralu i teologiji i koji su trpjeli zbog odredbi njegova režima. Da, neka Bog udjeli mir duši njegovoj, ali tim je važnije donijeti pravi sud o njegovu zemaljskom životu i djelovanju. Kako pak postići tu pravednost, a da ne izgubimo kritičnost prema sebi? Kako opet djelovanje ove crkvene javne osobe mjeriti drukčijim načelima osim kršćanskim, koja su na svoj način beskompromisna?

S obzirom na aktualni rastanak, to je dvostruko teško, jer će nas sljedećih dana, poput cunamija, preplaviti suprotstavljena mišljenja. Čut će se crkveno-politički i društveno-politički interesi kao i glasovi očajnih, klerikalnih i crkveno-političkih žrtava. Njemački mediji će se opet poistovjetiti s imenom “umirovljenog” pape ili će se distancirati od njega, polarizirati se i sporiti oko pitanja: Je li ovaj život kroz svoja desetljeća išao smislenom i blistavom stazom ili je iz razdoblja u razdoblje nizao neuspjehe? Kakvu je ulogu imao ovaj zahtjevni teolog i glavni katolički kontrolor vjere koji je desetljećima djelovao iza vatikanskih zidina i što je ostvario crkveni političar i kasniji predvodnik autokratskog crkvenog sustava? Koji se razlozi nalaze iza njegovih osuda kritičkog izlaganja Pisma, teologije oslobođenja i obnovljene liturgije, unutarcrkvene transparentnosti, ređenja žena i humanijeg seksualnog morala? Što ga je potaknulo na neshvatljivo pošteđivanje seksualnih zlostavljača iz njegovih kleričkih redova? Iz kojih su se izvora hranili njegova programatska riječ o “diktaturi relativizma”, njegov prigovor Muhamedu zbog nasilja i njegove molbe za prosvjetljenje Židova? Iz kojih je motiva u 70-im godinama izjavio da je Küngova historijska slika Isusa “podložna truleži”? Što ga je navelo da 2000. godine tvrdi da se svi nekršćani nalaze objektivno u vrlo deficitarnoj situaciji?

Hermann Häring (1937), ugledni katolički teolog foto: Katholische Kirche im Kanton Zürich

Barem sada želimo pokušati primjereno i bez prekidanja shvatiti Ratzingera. Koji su mu motivi omogućili da čiste savjesti ide svojim putem? To neće biti jednostavno, jer pred profiliranim pozicijama, koje je Ratzingerovo djelovanje zauzelo na vrhuncu njegove crkvene moći, teško se možemo osloniti na uravnotežujuće “isto tako”. Povijest djelovanja posljednjeg Koncila s njegovim enormnim polarizacijama pokazuje kako je katastrofalno umanjivati nespojive suprotnosti radi očuvanja mira. Sudbina je sadašnje Rimske crkve da preko 50 godina trpi proturječja nategnute ideologije kompromisa. To neće moći riješiti ni prema budućnosti usmjereni nasljednik pape Franje. Tu nažalost, usprkos svojih 1150 stranica, ne pomaže ni opsežna i informacijama preobilna Ratzingerova biografija, koju je napisao Peter Seewald. I nehotično samo pojačava potmulu sumnju da se Ratzingerovo djelovanje i samopredstavljanje obuhvatno objašnjava kao reakcija na “spremnu” kritiku pape, da ga se dakle treba shvatiti kao reakcionara, u temeljnom značenju riječi. Seewaldova zadihana obrana ne pomaže miru u Crkvi.

Dok je kardinal Ratzinger kao pročelnik Kongregacije za nauk vjere (1981-2005) određivao sudbinu Katoličke crkve iz sjene, papinskom službom (2005-2013) je sam uzeo u ruke sudbinu ove ogromne organizacije. Ranije su snažni teološki afiniteti prikrivali njegov manjkavi organizacijski i upravljački talent, osobito  kad je – umjesto da vrši svoju zadaću upravljanja – previše vremena posvećivao svojim knjigama o Isusu. Možda bi bilo bolje da je ostao teolog, jer su se sada pokazali kao katastrofalni apsolutistička struktura vladanja i razorno izmjenjivanje tajnovitosti i nekontroliranih razotkrivanja; 2011. nastao je pojam Vatileaks. Njegova sklonost konzervativnim, moralno upitnim sekularnim institutima (Integrirana zajednica, Bratstvo sv. Pia, Opus Dei, Legionari Kristovi, Djelo i dr.) sve više je štetila njegovu ugledu. Tim hitnije ostaje pitanje koji su motivi stvarno upravljali fenomenom Raztinger. Spomenut ću dvije natuknice: nereflektirano djetinjstvo i doktrinarni trijumfalizam.

Nereflektirano djetinjstvo

Sam Ratzinger je često govorio da je u svom životu bio snažno određen djetinjstvom i ranom mladosti. S radošću je bio počasni član bavarskih gorskih strijelaca, a prema vlastitim riječima i u poodmakloj dobi je zamišljao nebo kao svoju vlastitu (vrlo pobožnu i crkvenu) obitelj. Raduje se da će opet biti skupa sa svojim roditeljima, bratom i sestrom, prijateljima i zamišlja da će opet biti lijepo kao što je bilo kod njih u kući. Katolička crkva njegove adolescencije prošla je – to je njegovo uvjerenje – kroz vrijeme nacionalsocijalizma bez ijedne mrlje. Potvrdila se kao čvrsta stijena, a moćni kardinal Faulhaber bio je za njega ideal integralnog crkvenog muža. Utvrđen u ovom spornom temeljnom iskustvu, kritiku Crkve je uvijek doživljavao kao nepravednu.

Stoga smrt ovog neuspjelog teologa i crkvenog vođe ostaje i za nas pitanje: Koliko smo još uvijek s njim rodbinski povezani, koliko smo se doista oslobodili crkvenog autoritarnog režima? Reformske skupine su izjavile da Ratzinger ostavlja tešku baštinu. Doista? Teška je samo dotle dok se s lakoćom od nje ne odvojimo

Bista pape Benedikta XVI. u bavarskom gradu Traunsteinu izvor: it.cathopedia.org

Ostajanje u ovom svijetu iskustva nije za njega bilo ništa posebno, sve dok se odmjeravao prema pretkoncilskoj teologiji i uvjerenjima ondašnjih biskupa i teologa. Samo je morao dosljedno držati dalje od sebe drukčija iskustva; a ni to nije bio problem u ondašnjem klerikalnom obrazovnom sustavu.

Iz te perspektive pokojni Ratzinger ostao je zadnji utjecajni predstavnik pretkoncilske teologije i crkvene prakse, koji se nikad nije približio empirijskim znanostima niti se ikada stvarno izložio kompleksnim izazovima moderne. To grčevitije se držao svog svemira (dječje vjere u najboljem smislu riječi), kad je bolno doživio propast pretkoncilske kulture i tome se strastveno suprotstavljao. Njegovo intenzivno bavljenje Bonaventurom († 1274), teologom i kritičarom vremena, kao i njegovim strahovima od kraja svijeta, dalo mu je dobrodošlu potvrdu. Modernom-antimodernom dijagnostičaru vremena omogućilo je često od svijeta otuđenu, ironično distanciranu, upravo netrpeljivu notu. No, uglavnom je ostajao zatvoren skriveni smisao njegovih često iznenađujućih i privlačnih metafora. Tako se recimo pri nastupu u papinsku službu predstavio kao “jednostavni [!] radnik u vinogradu Gospodnjem”. Time je stvorio ozbiljan nesporazum jer je prešutio da je Bonaventura ove riječi shvaćao kao borbeni slogan protiv prepametne teologije, koje će u nadolazećem svršetku vremena morati propasti i izgubiti svoje poslanje. U ovom smislu je nužan oprez i kod svake blage Ratzingerove riječi.

Doktrinarni trijumfalizam

Ratzingerovo teološko i službeno-crkveno mišljenje se najjasnije otkriva u značajnom dokumentu Dominus Iesus (kolovoz 2000). U bitnome je taj dokument napisao kardinal Ratzinger i potpisao ga, a njegovo je objavljivanje naredio tadašnji papa. Kao u posljednjem, uzdignutom prkosu zapisao je svoju bitnu poruku novom stoljeću. U autoritarnom stilu zakleo se na tradicionalnu rimsku ekleziologiju, katoličku ekskluzivnost i njezin zahtjev na jedinu istinu i posredovanje spasenja. Duboko je uvjeren u “deficitarni karakter” svih nesakramentalnih crkava i nekršćanskih religija. U obranu ovog dokumenta moglo bi se barem dodati: ovakva uvjerenja tada je još zastupala većina rimokatoličkih biskupa i kršćana. Tako se on mogao još jednom profilirati kao “branitelj vjere”, a da ne osjeti pravi problem: nalazio se pred dramatično ubrzanim gubitkom skupina otvorenih, biblijski i kontekstualno usmjerenih teologinja i teologa kao i angažiranih članova Crkve. Barem aktualni unutarcrkveni konflikti svjedoče o tom izvanrednom stanju, za koje se nadao da će ih zaustaviti.

U ključnim momentima njegova života određivao ga je strah i uzmicanje umjesto hrabrost za obnovu

U tome je Ratzingerova tragičnost. Usprkos svojoj velikoj inteligenciji nije prepoznao znakove vremena, u krajnjem slučaju ih je osporavao kao “duh vremena” (Zeitgeist). Usprkos svom privlačnom umijeću formuliranja stvari – sjetimo se “slatkorječivog” Ambrozija – njegovi su tekstovi, iako neprimjetno, često prožeti netrpeljivim i ogorčenim osudama kao i znakovima dogmatizma. On je doduše odlično poznavao klasičnu i tradicionalnu katoličku teologiju (i lako ju je mogao pre-formulirati), ali je kod njega ostao zatvoren svaki pristup za drukčija, recimo autentično biblijska, reformatorska i emancipacijska polazišta. U ključnim momentima njegova života određivao ga je strah i uzmicanje umjesto hrabrost za obnovu. Sjetimo se reakcija tijekom 1968. godine, koje neki smatraju upravo prekretnicom njegove teologije. Možemo si predočiti njegove strahove od obnovljene liturgije, njegovu paniku pred teologijom oslobođenja kao i duboku unutarnju prisilu s kojom je htio zaštititi instituciju Crkve od svake moralne sjene, a upravo joj je time naštetio. Njegova nesposobnost da ozbiljno shvati razaranje dječjih duša i da ga zaustavi, spada u najcrnje mrlje njegova djelovanja, koje ne može očekivati više nikakvu ljudsku uviđavnost. Zločine zlostavljanja je upravo narcistički doživljavao samo kao svetogrđe sakramentalne svećeničke službe – posljedica beznadno preuzvišene slike Crkve, koja je izgubila ljudske osjećaje, ako ih čak nije zabranila.

Pitanje za nas

Bilo bi lako na kraju ovog nekrologa još osuditi pokojnika. To ne želim činiti. Umjesto toga postavljam pitanje zašto se rimokatolička crkvena zajednica i na njemačkom govornom području tako dugo vremena podlagala režimu koji je bio obilježen ovim duhom i čiju je nepravdu desetljećima trpjela. Od vremena Drugog vatikanskog koncila i revolucionarnih teoloških nacrta iz 70-ih godina prošlog stoljeća moglo se steći više znanja i uvida. No, čini se da se tek odnedavno probija djelotvorniji otpor, a i on je još uvijek preblag, nedovoljno radikalan. Ta zadaća još stoji i pred reformskim skupinama. Jedva da se itko usuđuje dirnuti u eurocentričnu, helenističko-dogmatsku osnovu ekleziologije, koja je Ratzingeru bila toliko važna. Tek kada se iznutra oslobodimo od mreže ovog autoritarnog mišljenja, zadobit ćemo snagu unutarnje slobode za suočavanje s režimom koji je pokojnik predstavljao.

Stoga smrt ovog neuspjelog teologa i crkvenog vođe ostaje i za nas pitanje: Koliko smo još uvijek s njim rodbinski povezani, koliko smo se doista oslobodili crkvenog autoritarnog režima? Reformske skupine su izjavile da Ratzinger ostavlja tešku baštinu. Doista? Teška je samo dotle dok se s lakoćom od nje ne odvojimo. Sad kad je otišao, to bi nam trebalo biti moguće. I ne htijući ovaj nas je teolog i crkveni vođa natjerao da razjasnimo svoju vlastitu situaciju.


S njemačkog preveo Miro Jelečević; izvor: hjhaering.de