Intervju s bivšom redovnicom, žrtvom zlostavljanja o. Marka Rupnika

Na javnoj izložbi Marka Rupnika u Mariboru, u Sloveniji, bila je također izložena i jedna slika koja je predstavljala oskudno odjevenu ženu, u držanju koje je izgledalo puteno. U meni je to izazvalo određeno zaprepaštenje jer se znalo da mu je jedna od nas poslužila kao model, a to je u zajednici izgledalo kao normalna stvar, priča Roberta (izmišljeno ime), koja ima 54 godine i koja je bila članica Zajednice Loyola u Sloveniji od 1990. do 2000. godine. Njezino je svjedočanstvo bio početak neprekidne i čvrste polemike o poznatom isusovačkom svećeniku, bliskom Papi Franji, koji je na perfidan način zavodio mlade časne sestre. Roberta potvrđuje, poput dviju već intervjuiranih sestara za list Domani, poniženja kojima su bile podvrgnute žene koje su mu se suprotstavile. Sama je zajednica za Rupnika bila poput rezervata za lov. Mnoge sestre koje su napustile prisjećaju se pritisaka ovog isusovca da uđu u „njegovu“ kongregaciju. Seksualno zlostavljanje samo je jedan aspekt Rupnikovih manipulativnih sklonosti, jer bi se to onda širilo na sve aspekte života njegovih žrtava. Roberta je uspjela izmaknuti njegovoj želji da je seksualno zlostavlja, ali se suočila s psihičkim i duhovnim nasiljem.

____________________________________

Kako ste susreli Marka Rupnika?

Dok sam godine 1990. studirala umjetnost na sveučilištu, jedna me kolegica pozvala u Goriciju, na izložbu ovog isusovca. Otišla sam onamo i upoznala ga tom prilikom, bila sam u potrazi za duhovnim uporištem i te slike su mi se činile znakovitima. On me je primijetio i obasuo me hrpom komplimenta. Imao je izvjesnu karizmu, a ja sam bila nesigurna. Prihvatila sam njegov poziv na ignacijanske duhovne vježbe. U svega nekoliko mjeseci, iskazujući prema meni platonsku strast, uspio je izmanipulirati moj duhovni poziv do te mjere da me je prisilio da uđem u Zajednicu Loyola, za koju nikad ranije nisam čula. Bila sam prije svega usmjerena prema nekom tradicionalnom redu, poput franjevki ili uršulinki. Rupnik je, međutim, govorio da to nije za mene, da sam predodređena za nešto drugo. Na jednoj misi u Zvijezdi Jutarnjoj, koja je onda bila isusovačka rezidencija u Goriciji, ući ću u Zajednicu Loyola polažući prisegu pred Bogom. Bio je to zavjet koji je za mene imao vrijednost vječno neraskidivog zavjeta; podvrgla sam mu se i prihvatila ga, i od tog trenutka započet će deset mojih godina u zajednici, bolnih i apsurdnih – beskorisne, sterilne i besplodne žrtve.

Kako se Rupnik odnosio prema sestrama?

Bio je otvoreno dvosmislen. Pogledi koje je upućivao i komentari koje je izgovarao nisu bili za očekivati od jednog svećenika. Jednog dana, dok sam još bila novakinja, stavio mi je ruku na stražnjicu, komentirajući kako mu se sviđa njezin oblik. Shvatila sam da je to pogrešno, ali me je on zbunio jer je sve umotavao u duhovnu auru i opravdavao je svoj otvoreni interes za ženske oblike činjenicom da je umjetnička duša i, još više, da je umjetnik u službi slave Božje. Uvijek je ponavljao priču o duhovnoj vrijednosti ženskosti koju je on veličao u estetskim aspektima. Sjećam se primjerice jednog njegovog ‘predavanja’ o važnosti bijele boje za donje žensko rublje i njegova poziva da se oblače bijele košulje malčice providne kako bi se mogao vidjeti grudnjak, kao uzvišeni znak duhovne čistoće i ljepote. Iako su situacije kada je tražio seks bile dok bismo bili sami, njegovo općenito dvosmisleno držanje bilo je bjelodano i bilo je normalno iskustvo u zajednici, kao vjerojatno posvuda.

Rupnik nije dakle djelovao skriveno?

Njegov zavodnički i manipulativni stil bio je svima pred očima. Sjećam se zgode kada smo nazočili otvaranju njegove izložbe u Mariboru, u Sloveniji, na kojoj su, osim velikih Kristovih lica, bile mnoge slike s tematikom žena. Jedna je na poseban način predstavljala ženu oskudno odjevenu, u držanju koje je izgledalo puteno. U meni je to izazvalo izvjesno zaprepaštenje, ali je to u zajednici ostalo nezamijećeno. Znalo se pak i koja mu je od nas bila model. Je li predstojnica Ivanka na to uputila ikakav prigovor, nikada nisam saznala. U tom periodu mi je bilo jasno da nešto nije u redu, ali sam samoj sebi govorila da, ako svi to smatraju normalnom stvari, ja moram biti ona koja griješi. Takav je bio kontekst u kojem smo živjele. Rupnik se mogao kretati nesmetano, jer je sad vidljivo da ga godinama nitko nije zaustavljao.

Je li Rupnik pokušao imati seksualni odnos s Vama?

Jedanput. Budući da se nisam uspjela uklopiti u zajednicu, u određenom trenutku su me poslali u Rim na „liječenje“ [cura] kod Rupnika. U tom periodu on je imao običaj zvati me na telefon svaki dan. Sramila sam se toga jer je on u tim telefonskim razgovorima tvrdio kako sam za njega jako važna, ali to zacijelo nije bila istina. Osim toga morala sam povremeno otići do njegovog studija u Centru Aletti gdje me je podvrgavao određenoj vrsti psihološke terapije: pokazivao mi je određene fotografije a ja sam morala reći što mi padne na um kad ih vidim. On je to komentirao na takav način da me je to ranjavalo i da sam plakala. U sebi sam mislila da je ovo bila jedna njegova improvizacija, i da nije bio kvalificiran za takve stvari. Ali ga je svatko u našem okruženju držao za genija, proroka i iscjelitelja, pa sam te sumnje držala za sebe. Na drugom ili trećem susretu te navodne terapije, htio me je poljubiti u usta, govoreći da je to „poljubac ozdravljenja Gospodinova“. Reagirala sam kazavši da više ne želim nastaviti „liječenje“ zato što nisam bila sigurna da bi se on uspio zaustaviti.

Što se poslije dogodilo?

Nisam o tome nikom pričala, ali se on naljutio zbog mojeg odbijanja i ušla sam u razdoblje osude od strane njega i zajednice, jer sam sada službeno, osim što sam „malo duhovna“, bila ona koja nije mogla privesti kraju preuzete dužnosti i koja stvari ostavlja na pola urađene. Iako nisam pretrpjela Rupnikova seksualna zlostavljanja, iskusila sam teške oblike psihičkog i duhovnog zlostavljanja od njega i od zajednice, jer su se umiješali u moj odnos s Bogom, izokrećući ga i uništavajući u meni svako povjerenje. Ova rana još uvijek je otvorena, jer je moj duhovni poziv bio iskren.

Jeste li znali da je zlostavljao neke vaše susestre?

Ne, uopće nisam sumnjala da bi situacija bila tako teška. I nakon njegovog udaljavanja iz zajednice, ne sjećam se nijedne istrage niti razjašnjenja od strane Ivanke ili njoj odanih. Rečeno nam je da je bilo pitanje obrane karizme. Kružili su glasovi da se dogodilo nešto između „Ane“ i oca Marka, ali se u zajednici to tumačilo kao da je zbog nekih njezinih krivica. Jedina koja je bila ukorena bila je „Ana“, javno žigosana od predstojnice kao „nevjerna“ i za kaznu je morala cijelog života biti kuharica u kući u Mengešu, u Sloveniji. Na njoj se vidjelo da mnogo pati. Kada je uspjela pobjeći iz zajednice i kada je postalo jasno da je nema, jedna od sestara, koja je kasnije postala jedan od stupova Centra Aletti, poslala nas je da je tražimo posvuda, „i ispod kreveta“, ostavljajući pretpostavku da je možemo naći i beživotnu, kao da je bila predvidiva hipoteza da bi ona mogla počiniti samoubojstvo, kao da je nešto takvo bilo razumski prihvatljivo. To sam doživjela kao nečuvenu okrutnost. Napuštanje zajednice smatrano je apsolutnim zlom, gorim od smrti.

Zašto ste odlučili otići?

Poslije deset godina u zajednici sam tjelesno oboljela, psihički uništena i u duhu ranjena. Moje sumnje Ivanka je žigosala kao suprotstavljanje Bogu i oko sebe sam osjećala prijekore i osudu. Živjeli smo u atmosferi terora, u kojoj se nije kontroliralo samo ono što se radi nego i ono što se misli. Bilo je dovoljno dobro ne pospremiti krevet da ti predstojnica kaže da ti duša nije čista. Bila sam podvrgnuta stalnim osudama lišenim dobronamjernosti i prezir koja sam osjećala prema sebi shvaćala sam kao Božji prezir prema meni. Na koncu sam pobjegla i vratila se svojoj obitelji i zahvaljujući brizi majke uspjela sam se pridignuti i započeti život iznova. No, to nipošto nije bila nimalo očekivana stvar, jer je zajednica bila rigorozna i usmjerena da prekine vezu s rođenom obitelji a u mom slučaju to je učinila posebno teško. Danas sam udana žena, imam posao, ali put oporavka bio je spor i bolan.

Jeste li pokušali prijaviti psihičko nasilje koje ste pretrpjeli?

Nakon što sam se vratila kući, s majkom sam otišla osobi odgovornoj za redovničke kongregacije u mome gradu da bih mu ispričala ono što se dogodilo u Zajednici Loyola. S isprikom da to nije u nadležnosti njegove biskupije, nije nas htio ni saslušati.

---

Izvor: Domani, 7. siječnja 2023. Prijevod s talijanskog: Jozo Š., polis.ba

---

Povezano: ● Opasni dušobrižnici;● Podcijenjena opasnost s teškim posljedicama

---