Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Bio u Ramnom jedan dumo, dun-Đuro Maslać. Bioe slaba života, a vremena bila voma nesretna. Pravo dati velim, jagase ne śećam uživo, veto neke slike štomi iziđu. Ito nijesu slike štobii čoek rada gledo. Jedna: greb u crkvištu. Odman, nuđek, uzazid, do Jeličinije, prema Predubju. Sae tu kapija za ucrkvište. Bila lijeha zemje iunjoj posađeno cvijeće, garofe, neznam jeli još štogoć. I prvi utoj lijehi dun-Đurin greb. Drugae slika sprovoda, tri sunam ostale. Ljudi nose kapsu, oko nji sila svijeta, osvaklen, samo vele dae bilo više odvaes duma. Najednoj slici se kotkapse vidi imoj ćaća.
Neznam ga, ama opet, smijem rijet daga nekako volim, damie mio. Mora daeto jerboe ot Maslaća iz Rasna. Netrebašmi ništa onjem drugo zborit. Majka moje strine Zlate, Luca, najbolje žene nasvijetu, bilae ot Maslaća. A iona isto golo dobro, ko strina. Dugo sam mislijo dasu svi Maslaći izraja, da unji nema peksinije ljudi. Ama viđećete daimse ni dun-Đuro nije ukro.
Onjeno došo u Ramno ljeti 1942. i odman ga, štose unas kaže, dočekala tvrdina. A vele damue tako bilo odmalena. Majka ga nosila u trbuhu kadmue ćaća Mato Maslać Pedišić otišo u rat 1914. Niega nikat vidio jerje ćaća osto neđe u Karpatima 1915. Završiotie za dume 1939. pred oni nesretni rat, i bio tie malo kapelan u Viru i u Studencima, paga baci u Ramno 1942. Kaže, ponio nešto sirotinje i u društvu svoje dobre majke Ruže izbi u Ravno usred ljeta. Kakomue bilo? Mise iz Ramnog volimo pofalit kakoe svakom dumi najlješve kotnas, đegoć odu. Ma Dumo zbori drugovačnije:
– Poznata ravanjska indolencija mi je saopćena, kuća prazna, glad u narodu, župa razbijena, samo jedna trećina za pastorizaciju. U mjestu nikakve zaštite. Osim Ramnog još su na mjestu samo Češljari, Orahov Do i Čvaljina, a u veljači 1943. stradaju i ta sela od četnika. Biva, zlo se sije na svakom koraku. Nijeti bolje bilo nipolje. Odman 1941. se voda dugo zadržala upolju, pa ništa nije posijano. Zavladala strašna glad, te 1941. a i 1942. ljudisu kopali žile troskota, sušilii, tukli, mjeli i jeli. Biloe čeljadi, izgledoe ko mrtac. Ogladi se mrlo udrugoj polovici 1942. i prvoj polovici 1943. Biloe 1942. nešto žita popolju, ama seto „slabo iskoristilo zbog pljačke koju su vršila okolna srpska sela. Kokat su ioni gladni. Neki su od župljana platili životom pokušavajući obrati što na njivi“, pripovijeda dun-Đuro.
***
Ramno se smatrala ko ustaška utvrda. Organiziraju se hajke u mjesecu junu 1941. na Srbe. S područja ove župe naročito stradaju grkoistočnjaci iz Zavale, Veličana i Strujića. Bez ikakva suda nevini se bacaju u jame. Oni koji su do tada živjeli u lijepim komšinskim odnosima postaju odjedamput neprijatelji jedni drugima. Ta hajka nije nikla u ovoj župi, ona je inspirirana iz vana. Neprijateljima i Hrvata i Srba bilo je u interesu da se tako dogodi. Jame i krv nevinih, odnosno djela jamara nanesoše sramotu hrvatskom narodu, meće dumo sve tako na papir.
Pasu praoslavci „prelazili formalno na katoličku vjeru, da bi sačuvali gole živote“. Znalo se da to čine od straha, zato nisu službeno crkveno ni prevađani. S crkvene strane se mislilo, da će im se tako spasiti život. Ama svi ti prelazi ništa ne pomažu, nastavlja dun-Đuro.
Svi dobronamjerni Hrvati su se zaprepastili znajući da to ne more donijeti sreću, jer nevina krv kliče k Bogu za osvetom. Srbi se prenuše. Počeše se braniti. Stupanjem Rusije u rat dobiše više moralne podrške. Jaz je pukao koji tada postaje rijeka između Istoka i Zapada. Katolici moraju napustiti sela Koteze, Prhinje i Dubljane, većina ih odlazi dalje. Od vremena do vremena dolazi tužna vijest. Taj i taj je poginuo. Rat sije smrt, pustoš, bolest i glad. Sve je to donio u ovu župu.
Ajde, 1943. sve zasijano i dobro ponijelo, niko nikom nije smetao, narod se najeo kruha. Sve ostalo isto. Jȁ, paček, kapitulacija Italija o Maloj Gospi. Istočna Hercegovina ostala brez vojničke zaštite, osim nešto vojske uz prugu. U Ramnom nije bilo vojske, samo, sedam-osam oružnika. Totie država štojoe zinula guzica nacijelu Bosnu i Hercegovinu, da unjoj pokori sve, a nemore ni Hrvate zaštitit. Tibi oružnici stražarili obnoć s domaćom čeljadi nekolika dana, paim dodijalo. Neđe pretkraj devetog te godine, puškaranje, obnoć upali partizani. Galame, pucaju, gore kuće, stogovi, krivise čaljad, hajvan sijeva. Naroda dosta izbjeglo u Bratogošac, mi tako reknemo zanaše brdo.
„Čuju se povici mi smo narodnooslobodilačka vojska. Pao sam razbojnicima u ruke. Skupili nas desetak sa mnom i dva sinjska franjevca“.
Nebī dume nekolika dana. Nesto, niko nezna zanj. Čulose, pritiliga partizani predase, i šnjim odovlen ondelen, otsela dosela.
„U Rupnom Dolu uspostavljaju sud, ima nas dvadesetak. Strijeljani franjevci i neki ljudi iz Ravnog i okoline, drugi su bili oslobođeni. (…) Rečeno mi je da se nisam ogriješio o interese naroda. Mene su još zadržali, kuriri su pošli po okolnim srpskim selima, ispitivajući da se nisam nečim ogriješio o Srbe. To mi se nije moglo ništa prigovoriti, pogotovo, jer sam došao u Ravno poslije 1941. god. kad su prošli prelazi grko-istočnih na Kat. Vjeru, i kad su prošli svi pokolji“, zbori.
Neki tvrde dasuga mišljeli strijeljat, ispitivaliga. Vodiliga pro Čvaljine, na Zavalu, Golubinac, Kijev Do i do Gorogaša. Pušten treći dan, vraćene mu sve stvari i pare. Vratiose u Ramno.
„Kako me je boljelo pri duši kad sam s partizanima prolazio obnoć 24. IX. gledajući gorjeline i plamen iz mnogih kuća, kao i iz župskog stana, tako sam doživio neiskazanu duhovnu utjehu kad sam se ponovo pojavio među svojim stadom (27. IX). Na glas da dolazim, udarila su sva zvona. U susret mi je dotrčala moja draga majka. Ko bi mogao opisati njezinu radost kad me vidjela opet živa. Tko god je mogao doći, okupio se pred crkvu i sa suznim očima i radosnim izrazom lica dočekao svog župnika. Bio je to spontan izraz suosjećanja za svog pastira. Tolike radosti nisam očekivao od onih, koji su tako teško stradali.“
Mrtvi su, kaže, pokopani dan prije, kase svijet povratio izbrda i oporavio ostraha. Jer je bilo toplo vrijeme, svi su mrtvi već zaudarali.
***
Da nezaboravim, pripoviđeću štosam nedavno čuo o tom kasuga gonili na Kijev Do. Pričo doktur Misita na televiziji. Onje s Kijeva Dola, pa se, ko bistar momak, otisno u Beograd na škole, i posto doktur za oči poznat usvijetu, ima i svoju bolnicu. Pa, ko mali išo u Ramno u školu, stao kod Kijefke Grandine, tako mi reknemo za Nikolu Bubicu i ženu mu koja se udala s Kijeva Dola. Višee kijefske đece stálo kotnji kasu išla u školu. Tae mali prvo pogodine išo pješke u školu s Kijeva Dola. A totie ljȅ dvojenes kilometara. Do Zavale e pola, i ot Zavale ima voz, amase ja neśećam dasu đeca ikat išla vozom u školu. Dijete, zar peti razred, pase ti misli.
I veli, jednom Vasilije Misita, osto u neđelju u Ramnom i išo ščeljadi ucrkvu.
I vidioga dun-Đuro i pito Grandu:
-Nikola, kotie ovi mali?
– Onje iz Kijeva Dola, ođe ide uškolu, stoji unas.
-A dolazi li mu nekat majka?
-Dolazi.
– Kat bude dolazila nek svrati kod mene. – prenosi Misita pa veli: Sumnjoe čiji sam. Došla majka u kupovinu i svratila ko dume.
-Jeste li vi ona žena što mie donijela vode kasu me vodili partizani? – Onaga prvo nije poznala, ama se avizala katjoe reko. A dva partizana štosuga vodila pitali te žene daim donese vode, adae ona rekla:
– Oću ako mu odvežete ruke. Sramotae.
– I onda su se (tu u Ramnom) upoznali, e, tako. E, a dumo, kase napio, otišo, osto mu tu crni šešir. Onje godinama visio o gredi, mi ga svi koristili u vršaju, osunca. Tako mu majka rekla, dasmo koristili njegov šešir.
I dun-Đuro, kae mali trebo završit školu, zovno Vasiliju, daomu kutiju slatkiša i nešto u paketu. Mali, kae malo omako, otvori, kat štae, crni šešir.
***
Partizani su došli i pošli, ali su izvršili tešku odmazdu nad Ravnim, računajući ga ustaškom kulom, jer je iz njega bilo dosta mladosti u ustaškim formacijama. Dopustili su da se Ravno potpuno opljačka, u čemu su sudjelovali skoro svi Popovci, muški i ženske, paleći, noseći, robu, suđe, goneći stoku i ubijajući. Mnogi u Ravnom ostadoše bez krova nad glavom. Uz stare izbjeglice, sad su i novi beskućnici. Računa se da je u Ravnom izgorjelo oko 60 krovova (kuća, štala, pojata i salašova), priśećase pa veli kakoe ion posto beskućnik, kao i većina njegovie župljana. Izgorjela mue kuća, matice i arhiva. Zovnoga Jozo Vlahinić, koie otišao u Sarajevo, da stoji kotnjek.
Po onom što dumo meće u knjigu, do kraja suse rata nastavili belaji belajski. „Neprijateljski lovački avioni upališe dva teretna vlaka na ravanjskoj stanici. Bio je strašan prizor. Stotine bačava nafte i benzina lete zrakom. Stradala su dva dječaka koja su se igrala po stanici oko vagona, Pero Matijić, Petrov i Pero Vlahinić, Ivin“.
Godina 1944. izvanredno rodila, salaši puni kukuruza. Svijet se ne boji gladi, ali boji partizana; saveznici napreduju, vidi se krah. Ravno 15. listopada napustiše Talijani i ustaše s mnogo civila. „Tim danom je sva župa oslobođena i došla pod vlast partizana (N.O.V.). Mnogo je svijeta izbjeglo, netko je pobjegao u brda a netko s vojskom. Samo su rijetki imali vezu s partizanima i pomagali ih kao Vidac Vlahinić i Mato Čokljat Mihin. Oni su izišli pred partizane i doveli ih u selo. Tako su sada partizani unišli na mirno. Ja sam se sklonio u Bratogošac i vratio sam se drugi dan jer mi je poručeno da mogu slobodno doći“.
Od onih koji su ostali u selu, nitko nije stradao. Uspostavljena je narodna vlast, a pljačkaši su protjerani. „Ja sam pod mecima taj dan održao misu i krstio dijete Pere Rudinice (Anku) i pobjegao odmah u brdo. U Ravnom je uspostavljen red i mir, vojska se snabdijeva hranom od seljaka. Hranu kupe odbornici. Mnogi koji su izbjegli vraćaju se kući. Neki se župljani zatvaraju i gone u Ljubinje, a neki na smrt osuđuju i strijeljaju. Neki se ostaju skrivati, škripari, neke uhićuju“.
Svršetak rata svečano proslavljen u Ravnom 9.V.1945. Po naređenju narodne vlasti zvona na crkvi neprekidno zvonila od podne do 8 navečer. Početkom sedmog, opet zatvoreni dun-Đuro i dun-Šćepan, prvo u Ljubinju pa u Mostaru, okle suse branili sa slobode, ali nakon desetak dana pušteni kućama.
Neki župljani, koji su bili u izbjeglištvu, neki na austrijskog granici, neki i u samoj Austriji, dopraćeni u Mostar. Vraćeni su natrag u kolonama. Iz Mostara je manji dio pušten odman kući, a većina zadržana da se istraži njihova prošlost. Od tih su neki ubrzo osuđeni i strijeljani, a neki produžili u zatvoru.
Ljudi se vraćaju u sela, najviše 1946. i nalaze paljevine. Vlas pomaže u matrijalu. Dubljani ostali potpuno napuštani. Kakoe župa prošla u ratu, vidi se iz podataka. Imalae 1937. duša 2392 sa 323 doma, a nakon rata 1612 prisutnih osoba u 295 domova. Znači manjak 720 ljudi. Tretina! Blizu 300 osoba poginulo, iz Ravnoga 85. Neki ostali u svijetu.
***
Nijesu dun-Đuru ljute guje šikale samo ot bezbožne vlasti. Biloe tu idrugok što on nije mogo nikako begenisat. Narotje nekako izgubijo volju za svašta, pa izavjeru. Manje dolazi kmisi. Sva muškarija jedino na Božić dođe ucrkvu. Neđeljom pret dun-Đurom velika praznina na muškoj strani crkve. Imai koliko oćeš kojise godinama neispovijedaju. Ima među njima ižena. Najviše u Ramnom. Jedne neđelje, nadvoru se čuje promise, pričaju, smiju se… izišao da vidi… gori se na Igrištu skupila muškarija čeka nakvu konferenciju, kraj vrata ocrkve nekolika mnadića se podbadaju… vratio se dun-Đuro na otar i zaplako ko kiša.
Biloe i nakve divjine u narodu. Moroe 1957, jȁ, 1957, dobro velim, razvađat svatove nekog Benića odozgar… u Orovu Dolu i domaću čeljad. Na sv. Ivana po Božiću došli navjenčanje pa obarali drvarice, jednom čoeku padalo po kupi. Domaćin usto putnji, a svat skoči, jedan drugog zavratove… zatvorio dun-Đuro svatove u crkvu i nijeim dao dokse nijesu svi smirili i ondai otpratio nekolike stotine metara, i sve dobro prošlo…
Ondae kreno i nemoral, naročito pjesme. Užoe čut i „koju blasfemičnu“, ko ovu: „Ravnjani su Boga prevarili, sv. Petru rakiju popili“. Veli daima i pijančevanja poprilično. Onda, iste godine zavlado ples, potpuno, jadan brate. Plešu, veli, i đeca. Sijela se održavaju često. U Hrvatskoj čitaonici igranke traju dokasno.
Nito nije dosta. Počelose uvodit zajedničko kupanje. Tok suse ljeta neke đevojke kupale na Trebišnjici smuškarijom. A kako su ođevene? „Nose kimono i perlon, otkrivaju golotinju i oduzimaju stid. Župnik upozorava, ali ne čuju“. Neki roditelji misle, veli, daće imse „preko golotinje“ „šćer usrećiti“. „Novi duh zalazi i na selo i ubija ono što je najvrijednije“, meće dun-Đuro vas jadan. Računa daeto zbog slaba odgoja ukućama, zbog protuvjerskog duha materijalizma, lošije primjera kod drugije… pa, tue nedostatak vjerske obuke u školama, i vjerske štampe… nabraja žalosni dumo.
Od 1947. dun-Đuro moro prifatit još jednu župu, Trebinju, pet godina. Brez puta, brez konja, brez nafake. Pati zamisli kakoe to izgledalo katima više misa, ko o Božiću? Održo Ponoćku u Ramnom, pa u dva kreno na Trebinju, i oko četiri počeo zornicu, pa otole malo odmori na Zagorac pa u Velju Među i daj jutarnju misu, treću. Izatok bise „skrhan i samo živ vukao pješice uz Prijevor i došao u Ravno“ oko jedanes. Ondae s majkom i obitelji Joze Vlahinića proslavio Božić.
Neki otvas nijesu vješti ovijem putevima. Samo dabolje vidite: ot Ramnog do Trebinje je deset kilometara, dva ipo sata hoda konjskom putakom, još ponoći; o Trebinje do Velje Međe trines kilometara, skoro tri sata, a ot Velje Međe do Ramnog šes kilometara ili sat ipo dobra hoda. Pa razdrla bise mazija, a kamoli dumo slaba zdravja. Pa śutri dan opet na Trebinju, a dan izatok na svetok Ivana u Orovi Do, jedanes-dvanes kilometara. Ajde, tue pola puta vozom. Ama, neda on, kaže nije mu bilo teško, jerboe želio da narod ośeti duhovno veselje.
Spavoe u tuđim kućama s drugiem u prostoriji, jeo šnjima iz istog pjata, u jednoe kući noć proveo na stolu, nijese moglo živjet ot stjenica. Zime bile ladne. Eto, 1956. zima i snijeg od kraja siječnja kroz čitavu veljaču i ožujak. Svijet bio nasto muka sastokom. Śekoe zelenike i koštrike i davao marvi. Nekako predevrijo. Opet tako 1957., zimi nikat kraja, a iza toga kiša pa poplavilo svo polje do Poljičke ćuprije, pase oralo tek udrugoj polovici lipnja. Eto, od 1944. svijet čeka rodnu godinu, sve suša upropasti, žali se dun-Đuro.
Tako jadan, brez kuće, u ladnoj crkvi, povasdan, kumi i moli ljude da završe dumin komin. Dostae nji dalo dnevnica džaba, ama dođi proljeće, kase more radit, majstori moraju narad u Dalmaciju … Kuća tek ujesen 1955. pokrivena, bilo dvadesetak radnika, većinom žena. Uselio, kaže, po Bezgrešnom začeću udvanestom mjesecu. U mokro, u propuh. Sve mueto dalo poživotu. Početkom 1960. dobilo Ramno svjetlo iz agregata, a dumi se umračilo; počeo sve više pobolijevat. Tri zadnja mjeseca te godine kiša skoro nie prestajala. Idućee godine bio po bolnicam, dugo u Zagrebu. Pomaže mu mladomisnik dun-Zvonko Vuletić. Kašnje ćemuga biskup dat za kapelana.
***
Rasto se oduše u maju 1963. Trpijo zadnji mjesec velike bolove, amase nije ižnjek čulo glasa. Dun-Šćepan meće damue, kae imo puštat dušu, reko:
– Prijatelju, evo ti majke. – Njue volio najviše osvega i ona mue bila velika briga. Bilae uzanj cijeli život. Ruža joe bilo ime, bila od Vuletića, s Pećine. I njoe jadnici bila tvrdina u životu. Dvjegodine štose udála, ostala brez čoeka, sdvoe đece. Najpriesu bili ko strica, isto dume Ivana, na Trebinji. Pasuse, kakose on, nesretnik, utopi u rijeci, vratili u Rasno. Ondasu došli š Đurom u Ramno i tu bili dvaes i jednu godinu. Ondae, tako, Dun-Šćepan povedi sasobom. Kodnjek bila sedamnes godina. Umrla u devedesetoj. Na sprovodu joe bilo dvades ipet duma.
„Moja dobra majka, moj Anđeo Čuvar. Bog je počivao i obilno joj naplato za sve što je učinila za mene i pretrpjela za mene“, meće dun-Đuro u knjigu kase vratio od partizana. Spominjee iu tastamentu štogae ostavio. Veli da na prelazu iz ovozemnog u vječni život svima, „a u prvom redu tebi, mučenice i anđele čuvaru moj, draga moja majko, kao sin svećenik“, upućuje „u ime oproštaja i duhovnog testamenta vruću i usrdnu molbu: Ako sam, a sigurno je toga bilo, nekoga od vas, bilo u čemu uvrijedio ili bilo što nekom na žao učinio – radi ljubavi Božje molim ga da mi oprosti. A u isto vrijeme, i isto tako, ja sam sa svoje strane od svega srca oprostio i opraštam, ako mi je možda netko što i nehotice nažao učinio.“ U tom testamentu koie potpiso 17. IV. 1963, kaže dae kroz dvadeset i četiri godine svoga mukotrpnog svećeničkog života govorio u ime Kristovo i dae Krist govorio preko njega.
Priśećajući svega devra kroskoie prošo, kaže dasu to „neki od najburnijih i najžalosnijih dana što ih je doživjela ova župa od postanka“ i dae Božja volja bila da bude župnik utoj župi baš u tom vremenu.
Dun-Šćepan, njegov najbliži drug, koigae bojse najviše poznavo, veli za dun-Đuru da sve štose more o njem rijet, izlazi ižnjegova stava: „priprostost i žrtva“. Bioe, kaže, škrt u sudovima o drugijem, bio odan poglavarima, bez najmanjeg znaka udvaranja. Nikat nie nešto reko da se mora stiđet toga.
Jȁ! Pati samo promisli zakok seto još more riet štoe dun-Šćepan reko za dun-Đuru. Danas zbore za dume dase junače i idu za politikom i dabi šćeli određivat svakom štaće i kakoće. Ni priprostosti ni žrtve.
Četiri godine kašnje, 1967, prenijeli mu kosti u Rasno, u svećenički greb. Trebomu na grobu dun-Pero Maslać zborit, mladi dumo. Razbolise i umri; zajednoi pokopali u isti grobnicu.
Dun-Mirko Maslać, jedan očetiri dume iz kuće, eto ion nedavno umrije, naednom mjestu meće dae dun-Đuro zborijo: „Kad sam imo mladu misu bilo veliko nevrijeme. Veliko me nevrijeme prati cijeli život“. Pa dun-Mirko piso uredniku Crkve na kamȅnu, svegati listu biskupije ukojoj se rodijo, služijo i umro dun-Đuro, dagase śete. Biloeto pret četerestu godišnjicu smrti. I spremijo mu neke dokumente štoe imo kosebe. Ni ogovora ni dokumenata. Nićuš kenče, štoseno veli. Nieim valjo.
Malo tigase ko i kotnas śeća. Više su godine, paono ljudi štoe živjelo tat, sat više zaboravja. Jedna žena kojusam pito, kaže dae bio zatvoren, kabiga ko srijo bioe zamišljen, nije bio veseo, jok. Biva, veli ona, kakoće, kae nesretno vrijeme, puno selo udovica, nema ko pomoć nice more na kok oslonit.
Eto, taj čeok slaba života, niega išćero nina pedeset godina, napravioe štose za malo koga ot današnjie duma more rijet. Kako kaže dun-Šćepan, podigoe cijenu svećeničkog poziva u narodu! „Na mnoge svećenike padne bar sjena sumnje, na njega nije ni pokušao netko nabaciti što slično.“
Pa veli još dun-Šćepan: „Mnogi su ga svećenici nadvisili znanjem i čašću. Mnogi su nosili počasne titule i igrali važnu ulogu u crkvenom životu. Možda bi čovjek nekada zaželio okusiti nešto od te sreće. Ali na času smrti volio bih imati sreću da budem sličan njemu, njemu a ne njima. (…) Iz srca mi sama od sebe navire molba: moli se da i moj život odsad bude sličan tvome, da moja smrt bude kao tvoja.“
Ivo Lučić, polis.ba