DUHOVI | Na što Duh može poticati crkvu i kršćane?

Iv 14,15-16.23b-26: U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek. Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi, riječi mojih ne čuva. A riječ koju slušate nije moja, nego Oca koji me posla.
To sam vam govorio dok sam boravio s vama. Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh.«

Za svetkovinu Duhova nekad se ponešto moderno kaže da je to rođendan crkve. Prvo nam s time na pamet padaju slavlje i nekakva opuštenija atmosfera. Potom se, malo ozbiljnije, pod tim misli početak koji određuje trajanje i postojanje crkve. Na koncu, sasvim ozbiljno i obvezujuće to znači: crkva nastaje iz duha Isusa Krista i biva pokretana i poticana onom snagom koju se naziva Duh Sveti kojeg Isus obećava svojima. Sve tri ove razine danas susrećemo u životu crkve i životima kršćana i one su često uzajamno isprepletene, ali često i sasvim različito – čak suprotstavljeno – shvaćane i tumačene.

Prije svega Duhovi kao rođendan crkve ipak nisu rođendanski party kako bi se mogao dobiti dojam iz sveprisutnih duhovnjačkih seansi, koje su dobrim dijelom prodrle i u katoličku sredinu uz tipični klerikalni dodatak moraliziranja ali i suvremenog fantaziranja. Tu bi Duh Sveti bio oznaka za razne neobične, nesvakidašnje, čudnovate i nerijetko ekstatične fenomene poput glasovitih govora u jezicima, raznovrsnih ezoteričnih poticaja i gotovih rješenja životnih pitanja. I on bi crkvu činio zajednicom zanesenih ljudi, opijenih duhovnim nabojem, koji mogu činiti neke neobične, pa čak i zanimljive stvari. I u tom smislu sasvim bi dobro nalijegao na suvremenu kulturu spektakla i industrije zabave. Tu ipak valja reći da obećani Tješitelj i Branitelj nije stvar umišljanja niti fantaziranja, nego on pripada realnosti života, njegovoj dubini i njegovoj slojevitosti. Duh branitelj nije instanca konačnih trijumfalnih pobjeda koje od crkve čine osvajačku stvarnost, niti Duh utješitelj od kršćana čini utješene ljude, kojima više ne treba utjehe, odnosno koji ne mogu biti razočarani, nemoćni, ostavljeni pa i ogorčeni. Duh utješitelj dolazi onima koji su siromašni duhom, a ne onima koji se razmeću bogatstvom duha, osobito onoga kojim oni gospodare. Oni – veli Isus jasno – imaju svoju utjehu, i ne treba im Utješitelj.

Duhovi su početak koji određuje trajanje i postojanje crkve. Mogli bismo reći: ono kakvom se crkva tada pokazuje, to bi trebala biti njezina trajna kvaliteta. Ona je prije svega zajednica koja izlazi iz svojih strahova, svoje zatvorenosti, pa – ako baš hoćemo iskreno – i svoje sigurnosti. Iz svega toga staje pred svoje suvremenike, pred ljude skupljene s raznih strana svijeta. I pred njima ne izvodi šou, ne pravi nekakav spektakl niti ih koreći moralizira, nego svjedoči o jednom životu i imenu, o jednom putu kojeg je Bog potvrdio i u kojem je iskazao svoju vjernost. Zajednica svjedoči o Isusu: dobrom a izdanom, snažnom u djelima i riječi a nemoćnom raspetom, ubijenom da se sačuva Bog a živom po Božjoj volji. Život tog Isusa, Božjeg Pomazanika-Krista i Pravednika, za prvu crkvu je vrata u Božji život, lice, volju. To svjedočanstvo ona daje ne svojom snagom i mudrovanjem, nego djelovanjem Duha koji joj otvara oči srca da razumije Pisma i da razumijeva Božju volju. Ta zajednica onda doista može progovoriti univerzalnim kontra-jezikom koji ne veliča silnike, velikane i moćnike, nego Božjeg slugu i pravednika, čovjeka koji je zemljom prošao čineći dobro. Sudbina takvog čovjeka ne može biti u vlasti smrti, to jest ne može netragom nestati i biti izbrisana, kao slova s ploče, nego je upisana u povijest Božjeg života. To je univerzalni jezik vjernosti Božje i – onda – univerzalni jezik radosti zbog Boga koji nije hladni objektivist, nego životno opredijeljen za dobroga, nemoćnoga, pravednoga.

Duhovi su na koncu događaj prisjećanja i autorefleksije. Ne one koja se bavi sobom i samo sobom, koja sve o Duhu zna i o tome ispisuje nebrojene stranice knjiga, a da pri tome ne čini ono na što je Duh potiče. A na što to Duh potiče i – ako smijemo tako reći – na što može poticati crkvu i kršćane? On izlazi iz samog središta Božjeg života ali i iz samog središta Isusova života i odatle podsjeća crkvu Kristovu na ono što je bilo središte, srce, glavna stvar Isusova navještaja, njegova djelovanja i njegove sudbine. To nije, dakle, Duh koji je – negativno rečeno – neosjetljiv za svakodnevni život ljudi i koji se susreće u nevažnim, ekstravagantnim fenomenima namijenjenim za gladne uši i zamagljene oči; ne može biti duh koji potiče na obožavanje zakona i zatvaranje evanđelja u zakonske propise, koliko god oni bili važni za život zajednice; ne može biti duh koji vodi crkvene korake prema divljenju moćnicima, silnicima i njihovim načinima djelovanja; ne može biti duh zgrtanja i mjerenja života mjerilom boga novca suvremenih – pa i crkvenih – menadžera; ne može biti duh straha – pa čak ni hvaljenog straha Božjega – kojeg se utjeruje u ljudska srca s raznih vještih i lukavih razina vladanja ljudima. To mora biti Isusov Duh malenosti, radosti, obraćenja. To je Duh koji crkvu neprestance izvodi iz njezinog zadovoljstva sobom i uznemiruje je zbog nevoljnih. To je Duh koji stvara – ne automatski nego pozivom, poticajem, ohrabrenjem – zajednicu sestara i braće, zajednicu u kojoj se osjeti život, a ne neuvjerljive i naučene fraze i moraliziranja. To je Duh koji poziva na utjehu preko nas, blizinu preko nas, novost preko nas. To je, doista, Duh koji sve čini novo, dublje i ljepše. Takva snaga, takva kreativnost, takav Duh biva obećan onima koji Kristov život uzimaju kao neizmjernu mjeru.

Slaveći danas rođendan crkve pozvani smo progovoriti razumljivim i životnim jezikom Duha Isusova, pozvani smo otvoriti se snazi koja se ne mjeri utjecajima moći i ispraznih prikazivanja, nego blagošću okrepe, blagoslovom utjehe, poniznošću obrane. I služenjem onima koji su siromašni duhom, a kojima se otvara kraljevstvo Božje, kao baština i dar Duha.

Miro Jelečević, polis.ba