www.polis.ba

Došašće: vrijeme nade

Ako kršćani iz nepovjerenja prema ovozemaljskoj budućnosti svoje ufanje u Boga usmjeruju samo prema vječnosti, onda se ne smiju čuditi da drugi preuzimaju budućnost svijeta bez Boga

Temeljni duhovni stav Došašća prije svega je nada koja donosi radost. Tijekom tog razdoblja prisjećamo se da je Isus došao među nas kako bi nam darovao nadu vječnog života i iščekujemo njegov ponovni dolazak u slavi kako bi sudio živima i mrtvima, okončao svu nepravdu i donio puninu Božjeg kraljevstva. Ako Bog nedostaje u našim životima, nedostaje nada, a ako nada nedostaje, nedostaje radost. „„Nada“ je, ustvari, ključna riječ u biblijskoj vjeri – toliko da se u nekoliko odlomaka riječ „vjera“ i „nada“ čine zamjenljivima“, poručuje Papa Benedikt XVI. godine 2007. u enciklici „Spe Salvi“ („Nadom spašeni“), napisanoj kao poticaj za vjerničko razmišljanje u iščekivanju Božića i koja obogaćuje adventsku perspektivu dajući teološki okvir za razumijevanje nade. „Bog je temelj nade: ne bilo koji bog, već Bog koji ima ljudsko lice i koji nas je ljubio do kraja, svakog od nas te čovječanstvo u cjelini. Njegovo Kraljevstvo nije nekakvi imaginaran i budući svijet, u budućnosti koja nikad neće doći; Njegovo Kraljevstvo je nazočno svagdje gdje je voljen i kad god nas dostiže Njegova ljubav“.

Samo kršćansko shvaćanje nade može spasiti svijet od uništavajuće moći ideologija i od nemogućih mesijanskih očekivanja od politike. „Onaj koji ima nadu živi drukčije: dan mu je novi život.“ Dakle, temelj kršćanskog života čini božanska nada. A današnja kriza vjere, upozorava Papa, „prije svega kriza je kršćanske nade.“, poručuje papa Benedikt XVI. u enciklici „Spe salvi“ („U nadi spašeni“). Svi su kršćani pozvani da budu „poslanici nade i za druge“, pa ih papa Benedikt XVI. poziva da razmišljaju o nadi kao o nečemu što nije samo osobno već ima i širi domašaj: „Nada u kršćanskom smislu uvijek je i nada za druge.“ Nažalost, uočava se promjena u shvaćanju kršćanske vjere i nade. S tim u vezi Papa postavlja upozoravajuće pitanje: „Kako je došlo do toga da je Isusova poruka postala usko individualistička i usmjerena samo na pojedinca. Kako smo došli do toga da se »spasenje duše« tumači kao bijeg od odgovornosti za svijet oko sebe …?“

Kršćanska vjera ne smije ostati u «tornju od bjelokosti», zatvorena u sebe, daleko od stvarnog života današnjeg čovjeka. Naprotiv, ona mora doživjeti detaljnu primjenu na sve stvarne i konkretne ljudske probleme.

Došaće se vrijeme da svaki vjernik razmisli: „Je li kršćanska vjera i za nas danas nada koja preobražava i ima glavnu riječ u našem životu?“ Kršćanska nada ne smije se pretvoriti u puku utjehu za boljim životom u vječnosti, niti u bijeg od problema i odgovornosti za ovozemaljski život. Kršćanska nada ne odustaje od zauzimanja za bolji svijet, bolje društvo. Ako kršćani iz nepovjerenja prema ovozemaljskoj budućnosti svoje ufanje u Boga usmjeruju samo prema vječnosti, onda se ne smiju čuditi da drugi preuzimaju budućnost svijeta bez Boga. A to se događa i u svijetu i u Hrvatskoj! Nadati se znači živjeti svjesno i hotimično u napetosti između dviju krajnosti: između sadašnjosti koju živimo i spasenja u koje vjerujemo.

Prvo i osnovno mjesto učenja nade je molitva. Kada me nitko više ne sluša, Bog me i dalje sluša. Kada više ne mogu  naći nikoga da mi pomogne … on mi može pomoći. …Očajan čovjek više ne moli jer se više ne nada; čovjek siguran u sebe i svoju moć također ne moli jer se oslanja jedino na sama sebe. Tko moli, nada se dobroti i moći koja nadilazi njegovu vlastitu moćnost. Molitva je nada na djelu.“ Međutim „moliti ne znači sići s pozornice povijesti i povući se u privatni kutak sreće Gospodnja molitva je izlaganje nade.

Postavlja se pitanje: Ima li kršćanske nade u hrvatskih katolika? Papa Benedikt XVI. daje upozorenje i odgovor: „Ako se ne možemo nadati ničemu višem od onoga što se može u ovom ili onom povijesnom trenutku postići i što nam nude i obećavaju vlastodršci (!) i krojači ekonomskih prilika, u našem će se životu ugasiti svaka nada. Važno je znati da se uvijek mogu nastaviti nadati, čak i onda kada se čini da u mome osobnom životu ili u danom povijesnom trenutku nema mjesta nadi.“ Zalog je čovjekove nade i budućnosti Krist Gospodin, koji ga ispunja svojom milošću i istinom. Dobro je to u jednom svojem tekstu naznačio dominikanac Frane Prcela: „Budući život nije splet sudbina nego dar (!), onda mi je kao kršćaninu biti upravo nepopravljivim optimistom po pitanju čovjeka i svijeta.“

Spajanje Adventa i „Spe Salvi” sažima suštinu kršćanske vjere – vjere koja se vraća sa zahvalnošću, živi u sadašnjosti s nadom i s nestrpljenjem gleda prema ispunjenju Božjih obećanja.

Došašće je vrijeme za razmišljanje potaknuto mislima enciklike „Spe salvi“. Kršćanska vjera ne smije ostati u «tornju od bjelokosti», zatvorena u sebe, daleko od stvarnog života današnjeg čovjeka. Naprotiv, ona mora doživjeti detaljnu primjenu na sve stvarne i konkretne ljudske probleme. Taj poziv i zahtjev mnogima danas može biti neugodan, zahtjevan ili čak stran. Čini se da to baš i nije svima jasno. „Vjera, nada i ljubav idu zajedno. Nada se odjelotvoruje po kreposti strpljivosti, koja ne jenjava u dobru čak i pred prividnim neuspjehom, i poniznosti, koja prihvaća Božje otajstvo i uzda se u njega i kada tama zavlada posvud“, poručuje papa Benedikt XVI. u enciklici „Deus caritas est“(„Bog je ljubav“).

Dok kršćani diljem svijeta sudjeluju u adventskim tradicijama i promišljaju o poukama iz „Spe Salvi”, pozvani su produbiti svoje razumijevanje nade i njezine preobražavajuće moći. Spajanje Adventa i „Spe Salvi” sažima suštinu kršćanske vjere – vjere koja se vraća sa zahvalnošću, živi u sadašnjosti s nadom i s nestrpljenjem gleda prema ispunjenju Božjih obećanja.

Zaključimo: Isus, koji je umro na Križu, donio je nešto sasvim drugo: susret s Bogom nad bogovima, susret sa živim Bogom i stoga susret s nadom jačom od ropske patnje, nadom koja je stoga preoblikovala život i svijet iznutra. Recimo to jednostavno: čovjek treba Boga, inače ostaje bez nade.


Krešimir Cerovac, polis.ba