Blagdan Sv. Stjepana Prvomučenika: Od jaslica do kamenovanja

Budući da je Božić najradosniji kršćanski blagdan, blagdan obiteljskog zajedništva i darivanja – kako to volimo kazati – uspomene na radosne i vesele Božiće našeg djetinjstva nosimo pohranjene negdje duboko u sebi. Gotovo svi se rado prisjećamo kako smo kao djeca za Božić bili bezbrižni i razdragani, kako smo iščekivali polnoćku i obiteljski ručak, kako smo primali poklone i bili posebno tetošeni u to vrijeme. Još ako je Božić bio bijeli, odnosno snježni, onda našoj sreći ne bi bivalo kraja: od odlaska na polnoćku po snijegu koji škripi preko skijanja, sanjkanja i grudvanja, pa sve do grijanja promrzlih prstiju oko užarene peći u toploj kući punoj smijeha i radosti.

Kada odrastemo naše iščekivanje i slavljenje Božića se, naravno, promijeni. Ostane vrlo malo toga od dječje bezbrižnosti jer smo zaokupljeni s toliko stvari koje moramo uraditi, s toliko briga i problema za koje kao djeca nismo znali ni da postoje. No, ipak, i kao odrasli nastojimo da nam Božić bude radostan, da s drugima dijelimo radost Božjeg dolaska na zemlju, radost života.

Stoga danas, u vremenu moderne tehnologije, jedni drugima pišemo božićne čestitke ili šaljemo pobožne poruke i sličice preko mobitela i interneta. Ima tu, da budemo posve iskreni, uistinu svega: od jeftinih poruka da nam anđeli donesu malog Isusa u naše nevino srce pa do izlizanih fraza o sveopćem miru i blagostanju koje zapravo uopće više i ne doživljavamo. Ipak se, u prilično velikom broju kiča i crtićke duhovnosti, nađe poneka poruka nad kojom zastanemo, koja nas dirne i natjera na ozbiljnije promišljanje o tajni Božića.

Jednu takvu dobio sam nedavno od jednog bosanskog fratra iz Svete Zemlje. Naime, on je fotografirao dio velikog betonskog zida koji dijeli jedne od drugih, Izraelce i Palestince, a na kojem je netko vrlo domišljato naslikao dva anđela. Jedan anđeo ima na glavi židovsku, a drugi muslimansku kapicu. Oni razmiču, otvaraju dvije velike betonske ploče zida. Oni žele ukloniti zid, ukloniti barijeru između ljudi, između Božje djece.

I mi danas, u našoj domovini Bosni i Hercegovini, sve teže slavimo Božić: dobrim dijelom i zbog naših zidova, objektivnih i subjektivnih. Objektivni zidovi su one poteškoće koje su nam drugi prouzročili, a mi im to dopustili. To su oni zidovi prema narodima s kojima dijelimo istu zemlju, istu državu, istu domovinu. To su, nadalje, oni zidovi koji su drugi, naši, podigli prema nama, koji nam ne dopuštaju da im se približimo: u našem narodu, našoj vjeri, na našem radnom mjestu, u našoj rodbini, a možda i u našoj užoj obitelji.

S druge stranu tu su i zidovi koje smo mi podigli prema drugima. U dubini sebe znamo da smo nužno upućeni na druge, da se bez drugih ne može živjeti, da nismo svi isti i da je dobro što smo takvi, a opet tako lako i jeftino podlegnemo strahu od drugih i podižemo zidove prema njima. Nikako da prestanemo druge doživljavati kao prijetnju i da već jednom doista povjerujemo ono što u vjeri stalno ponavljamo: da su svi ljudi Božja djeca, da je drugi čovjek blagoslov, a ne prokletstvo.

Podižemo, također, i zidove prema osobama s kojima dijelimo svoju svakodnevnicu. Opasujemo se zidovima umišljenosti, samoispravnosti, superiornosti. Čak i u vjeri. I u vjeri se ograđujemo neprobojnim zidovima i živimo u svijesti veličine vlastite vjere, čak u svijesti Božjeg posebnog izabranja i poslanja, pri čemu su, naravno, drugi pred Bogom manje vrijedni i važni.

Najgori zid je, na koncu, zid prezira prema drugima, koji se najčešće očituje u potpunom ignoriranju drugih, napose stranaca i migranata: živimo kao da ih nema, kao da nas se uopće ne tiču, kao, na koncu, da ni pred Bogom, poput Kajina, nemamo ništa sa svojom braćom i sestrama.

U vrijeme Božića – da se vratimo na početak – sve je nekako drugačije, toplije i radosnije. Sve je, riječima jedne pjesme, tajanstveno, tiho i meko. Za Božić se jednostavno sve čini boljim, ljepšim i sretnijim.

No, već danas, na drugi dan Božića, slavimo i prvoga mučenika kršćanstva, svetoga Stjepana. Zašto se odmah nakon radosti sjećamo jednog naoko vrlo žalosnog trenutka? Zašto nam Crkva ne dopusti da više dana razmatramo ljepotu Isusovog dolaska na zemlju, nego nam odmah stavlja za uzora svetog Stjepana? Kako pomiriti raspoloženje radosne betlehemske noći s mučeništvom svetoga Stjepana? Kako pomiriti rađanje novog života, rođenje Bogočovjeka Isusa Krista i mučeničku smrt svetog Stjepana? Kako pomiriti vijest o miru, radosti i ljubavi lica u svemiru s viješću o nasilnom ubojstvu, brutalnom kamenovanju? U najkraćem: kako povezati prvi dan Božića tj. rođenje Isusa Krista i mučeničku smrt sv. Stjepana na drugi dan Božića?

Jedan od tradicionalnih načina čestitanja Božića glasi, Čestit Božić, rođenje Isusovo!, s odgovorom: Čestita ti duša pred Boga došla! Poveznica između rođenja i smrti više je nego očita. Božić nije izmišljena svetkovina za bijeg iz sumorne svakodnevnice, nego svetkovina života: života čiji je sastavni dio smrt. Radost i poruka Božića, Božjeg rođenja na zemlji, ne iscrpljuje se u nekoliko sati ili dana božićne radosti. Božić u biti ne završava kada prođe vrijeme slavlja i kada se vratimo svojim svakodnevnim dužnostima i poslovima. Božić označava rođenje novog života, no Božić također označava cijeli, cjelokupni život. I za Božić i za Uskrs može se reći da su dvije stvarnosti koje se nadopunjavaju. Uskrs je također na neki način novi Božić jer se tako čovjek iznova rađa za jedan novi, vječni život. Jedan pjesnik zgodno reče da će na njegovom spomeniku pisati datumi njegova dva rođendana.

Mora da je lijepo čovjekom biti kada je Bog postao čovjek. Rodio se i umro za nas.

Čestit vam Božić i sv. Stjepan!

Stipo Kljajić, polis.ba