Serena Noceti: „Došao je čas“ – šezdeset godina poslije

Kritičko čitanje teologinje Serene Noceti “Poruke ženama” koju je papa Pavao VI. uputio na koncu Drugog vatikanskog koncila (8. prosinca 1965.)

PORUKA SVETOGA OCA PAVLA VI. ŽENAMA

1. A sada se obraćamo vama, ženama svih životnih stanja: kćerima, suprugama, majkama i udovicama; također vama, posvećenim djevicama i neudatim ženama: vi ste polovica goleme ljudske obitelji!
2. Crkva je, vi to znate, ponosna što je uzvisila i oslobodila ženu, što je kroz stoljeća, u različitosti karaktera, učinila da zasja njezina bitna jednakost s muškarcem.
3. No dolazi čas, taj čas je stigao, kada se poziv žene ispunja u punini, čas u kojem žena stječe utjecaj, zračenje i moć u društvu koje dosad nikada nije imala.
4. Upravo zato, u ovom trenutku kad čovječanstvo prolazi kroz tako duboku preobrazbu, žene prožete evanđeoskim duhom mogu uvelike pomoći čovječanstvu da ne propadne.
5. Vi, žene, uvijek imate dar čuvanja ognjišta, ljubavi prema počecima, osjećaj za kolijevke. Vi ste prisutne u otajstvu života koji započinje. Vi tješite na smrtnom rastanku. Naša tehnika prijeti da postane neljudska. Pomirite ljude sa životom. I prije svega bdijte, preklinjemo vas, nad budućnošću naše vrste. Zaustavite ruku muškarcu koji bi u trenutku ludila pokušao uništiti ljudsku civilizaciju.
6. Supruge, majke obitelji, prve odgojiteljice ljudskoga roda u skrovitosti kućnih ognjišta: prenosite svojoj djeci tradicije svojih otaca, istodobno ih pripremajući za nepredvidivu budućnost. Uvijek se sjećajte da kroz svoju djecu majka pripada budućnosti koju možda sama neće vidjeti.
7. I vi, neudate žene, znajte da možete ostvariti cijeli svoj poziv posvećenosti. Društvo vas poziva sa svih strana. A i same obitelji ne mogu živjeti bez pomoći onih koje nemaju vlastitu obitelj.
8. A povrh svega vi, posvećene djevice, u svijetu u kojem bi sebičnost i potraga za užitkom htjele ozakoniti, budite čuvarice čistoće, nesebičnosti i pobožnosti. Isus, koji je bračnoj ljubavi dodijelio svu njezinu puninu, uzvisio je također i odricanje od te ljudske ljubavi ako se čini za beskrajnu Ljubav i za služenje svima.
9. Žene u kušnji, vi koje stojite pod križem slično Mariji, vi koje ste tako često u povijesti davale muškarcima snagu da se bore do kraja, da svjedoče sve do mučeništva, pomozite im ponovno pronaći smjelost velikih pothvata zajedno sa strpljivošću i osjećajem za ponizne početke.
10. O vi žene, koje znate učiniti istinu blagom, nježnom i pristupačnom, obvežite se da duh ovoga Sabora prodre u institucije, škole, domove i svakodnevni život.
11. Žene cijeloga svijeta, kršćanke i one koje ne vjerujete, kojima je u ovom tako teškom trenutku povijesti povjeren život, na vama je da sačuvate mir u svijetu!

8. prosinca 1965.

***

Dana 8. prosinca 1965., na Trgu svetoga Petra, na završetku svečane mise zatvaranja Drugoga vatikanskog koncila, učinjen je jednostavan, ali krajnje značajan čin: pročitano je i uručeno sedam poruka upućenih različitim skupinama ljudi s kojima je Koncil želio uspostaviti ili produbiti dijalog u novome postkoncilskom razdoblju koje se otvaralo. Uz poruke namijenjene državnicima, znanstvenicima i intelektualcima, umjetnicima, radnicima, bolesnicima i mladima, nalazila se i poruka upućena ženama te predana trima ženama kao predstavnicama „polovice goleme ljudske obitelji“.

Prošlo je šezdeset godina od toga javnog čitanja, koje je u nekim aspektima predstavljalo tumačenje onoga što je Koncil već izrekao, a danas se nameće nova potreba da se preispita smisao te geste i sadržaj te Poruke.

Simbolično uručenje poruka

Svaku od sedam poruka na francuskom je jeziku pročitao jedan kardinal, uz kojega su stajala još dvojica koncilskih otaca, nakon čega je tekst predan predstavniku ili predstavnici skupine kojoj je bio namijenjen, također u pratnji dvoje izaslanika. U slučaju Poruke ženama posebno su značajne osobe koje su sudjelovale u tom činu.

Tekst je pročitao kardinal Léon-Étienne Duval, nadbiskup Alžira, čovjek dijaloga snažno zauzet za proces pomirenja nakon borbe za alžirsku neovisnost. Uz njega su bila dvojica velikih protagonista Koncila: nadbiskup Münchena Julius Döpfner (jedan od četvorice moderatora Sabora) i nadbiskup Santiaga u Čileu Raúl Silva Henríquez.

Poruka je uručena Lauri Carta Segni, supruzi Antonia Segnija, tada već bivšeg predsjednika Republike Italije, brižnoj supruzi i majci koja je ostala uz muža i u vrijeme njegove teške bolesti zbog koje je morao prijevremeno odstupiti s dužnosti, ženi društveno zauzetoj u služenju siromašnima kao Dama di Carità u Sassariju i u katoličkim ženskih udrugama.

Mnoge od idealnih osobina kršćanske žene navedenih u poruci utjelovila je upravo Laura Segni. S njom su bile dvije od dvadeset i tri žene koje su bile slušateljice na Koncilu: Francuskinja Marie-Louise Monnet i Meksikanka Luzía Álvarez Icaza. Monnet je bila uključena u «pastorale d’ambiente» [cjeloviti/integralni pastoral] i u promicanje sudjelovanja laika te je bila prva žena koja je ušla u koncilsku dvoranu. Álvarez Icaza sudjelovala je na Koncilu zajedno s mužem kao koordinatorica obiteljskog pastorala, tada majka jedanaestero djece, te je dala važan i inovativan doprinos izradi poglavlja o braku i obitelji u dokumentu Gaudium et spes.

Zanimljivo je da su kao predstavnice izabrane laikinje. Među prisutnima bilo je i deset redovnica. Nijedna od njih nije sudjelovala u uručenju poruke, iako Poruka izravno spominje „posvećene djevice“.

Tradicionalno čitanje

Poruka nabraja različite životne položaje žena – kćeri, supruge, majke, udovice, posvećene djevice i žene koje žive same – i već na prvi pogled je očito da je primarno, gotovo isključivo, polazište obiteljsko stanje kao vlastiti prostor žene. Naglašava se ženska sposobnost u brizi za život i umijeće izgradnje odnosa mira, dok se zasjenjuju druge kreativne mogućnosti javnog djelovanja žena, iako su ih neki dokumenti Koncila, kao primjerice Gaudium et spes, već počeli otvarati, a još prije toga Ivan XXIII. ih je u Pacem in terris svečano prepoznao kao „znak vremena“. Perspektiva ostaje stereotipna i tradicionalna: ženama pripada kuća, uloga brige, potpora muškarcu; muškarcima pripada u prvom planu javno djelovanje.

Ocjena suvremenoga svijeta vrlo je stroga (daleko od perspektive koju daje Gaudium et spes). Svijet je mjesto konflikta, rizika propadanja i proklamiranog relativizma, obilježen je egoizmom i muškom autodestruktivnom voljom. Njemu se suprotstavlja preuveličavanje moći žene kao supruge i majke. Izostaje, međutim, svaka samokritika Crkve koja je stoljećima isključivala, marginalizirala i ušutkavala žene. Štoviše, tvrdi se kako je Crkva u svojoj povijesti uvijek priznavala jednakost i promovirala oslobođenje žene. Poruka ženama još uvijek ne uspijeva u potpunosti prihvatiti velika nadahnuća obnove i reforme sazrelih na Drugom vatikanskom koncilu: riječ je o tumačenju obilježenom jednostranošću koje se vraća na siguran teren antropologije komplementarnosti muškarca i žene te u uhodani kontekst stereotipnih društvenih uloga, koje su stoljećima opravdavani religijskim razlozima.

Iz današnje perspektive

Ponovno čitanje ovih riječi danas omogućuje nam da odmah uočimo duboku promjenu koja se već dogodila u Katoličkoj Crkvi. Riječ žena profilirala se u javnosti: riječ stručno kompetentna i, ne manje važno, kompetentna biblijskim i teološkim znanjem; riječ obilježena dosegnutim autoritetom i danas u većini prepoznatim, dok se istodobno lucidno – a ponekad i hrabro – postavlja pitanje uloga autoriteta i vodstva žena u Crkvi. Odista danas možemo s uvjerenjem izgovoriti riječi završne poruke da „dolazi čas, taj čas je stigao, kada se poziv žene ispunja u punini, čas u kojem žena stječe utjecaj, značenje i moć u društvu koje dosad nikada nije imala“.

Danas prepoznajemo nepotpunost antropološke, androcentrične teološke vizije. Priznajemo rane koje patrijarhalna kultura i strukture nanose cijelom crkvenom tijelu, a ne samo ženama. I ponajprije priznajemo snagu promjene koja se dogodila u prihvaćanju vizije Crkve kao naroda Božjega – inkluzivne i univerzalne vizije – kako to u sažetom obliku projektira završni dokument Sinode 2021.–2024. godine. Istodobno priznajemo da se mnogi otpori tom putu sinodalne Crkve žena i muškaraca izražavaju riječima koje su vrlo slične stereotipnim izričajima koncilske Poruke ženama.

Poruka je tražila od žena da se zauzmu kako bi „duh ovoga Koncila prožeo institucije, škole, domove i svakodnevni život“ – i to se nesumnjivo ostvarilo. Žene su, kao „nepredviđena partnerica“ samoga Koncila, prihvatile njegovu ekleziološku viziju i pridonijele tome da ona postane živa i djelotvorna u različitim ambijentima, uključujući i one koji su stoljećima bili pridržani kleru – od teoloških fakulteta do Rimske kurije. Došao je trenutak da se žene više ne promatra kao zakinutu skupinu za koju se tek treba izboriti za veću uključenost: žene i muškarci zajedno jesu Crkva i zajedno čine Crkvu. Došlo je stoga vrijeme da zajednički surađujemo na izgradnji pravedne Crkve – kako na razini jezika i prakse, tako i s obzirom na rodne odnose.

Ovo ponovno čitanje „neaktualnog“ teksta pokazuje nam korake učinjene tijekom ovih šezdeset godina, ali nas ujedno podsjeća – zbog pastoralnog razloga koji ga prožima i načina na koji je bio uručen – na intuitivnu snagu i želju za istinskom obnovom.

---

Serena Noceti je teologinja, profesorica ekleziologije (Istituto superiore di Scienze religiose della Toscana). Tekst je objavljen u L’Osservatore Romano, 6. rujna 2025. Preveo: Ivan Š.

---