Amin Maalouf: Kada ti se ljudi učine skučena duha, ne oklijevaj otići daleko, preko svih granica, svih domovina, svih vjerovanja

Posljednje riječi ispisane na posljednjoj stranici, a preda mnom je već afrička obala.

Bijele munare Gamarta, plemeniti obrisi ruševina Kartage. U njihovoj sjeni me vreba zaborav, k njima me nakon toliko brodoloma vraća život. Pustošenje Rima nakon kairske kazne, požar u Timbuktuu nakon pada Granade: priziva li to nesreća mene ili ja prizivam nju.

I evo me opet, sine moj, na ovom moru, svjedoku svih mojih lutanja, a koje sada tebe odvodi u prvo izgnanstvo. U Rimu si bio „sin Afrikanca“, u Africi ćeš biti „sin kaurke“. Gdje god se obreo neko će postavljati pitanja o boji tvoje kože i o tvojoj vjeri. Ne ugađaj njihovim nagonima, sine, nemoj se sagibati pred mnoštvom! Musliman, Židov ili Kršćanin, svi te oni moraju prihvatiti takvog kakav jesi, ili će te izgubiti. Kada ti se ljudi učine skučena duha, reci sebi da je Božja zemlja široka, i široke su ruke Njegove i srce Njegovo. Nikada ne oklijevaj otići daleko, preko svih mora, preko svih granica, svih domovina, svih vjerovanja.

Znaš, ja sam stigao do kraja svoga putovanja. Četrdeset godina svakojakih pustolovina otežalo mi je korak i disanje. Nemam druge želje do da među svojim bližnjima proživim još malo u miru. I da budem, od svih koje volim, prvi koji odlazi ka onom posljednjem Utočištu gdje nitko nije stranac pred pogledom Tvorca.

Iz romana Amina Maaloufa, Leon Afrikanac, Šahinpašić, Sarajevo 2002, str. 342.