Korizmena meditacija uz Pokorničku molitvu sv. Efrema Sirijskog (I.)

Gospode i Vladaru života mojega! Ukloni od mene duh lijenosti, malodušnosti, vlastoljublja i ispraznih riječi.

A duh čistoće, poniznosti, strpljenja i ljubavi udjeli meni, sluzi svojemu.

 Da, Gospodine moj i Kralju! Daj da radije gledam grijehe svoje nego da osuđujem brata svojega, jer Ti si blagoslovljen u vijeke vjekova. Amen.

Ova molitva, koja se tradicionalno pripisuje sv. Efremu Sirijskom (306-307), u bizantskoj duhovnoj tradiciji karakterizira sve službe Velikoga posta (Korizma). Ponavlja se tri puta, praveći pri tome tri “velike metanije” ili poklona, tako da se svakog puta čelom dotakne zemlja.

Gospode i Vladaru života mojega!

Iako riječ “Gospod” upućuje odmah na nedostižno otajstvo Boga koji izmiče svakom našem govoru, ipak on je Bog koji mi nije dalek: po njegovoj volji postojim, svojim Dahom udahnjuje život zemlji od koje sam stvoren, zove me imenom i očekuje moj odgovor, svojim utjelovljenjem postaje “Gospodar mojega života”. On je Onaj koji daje smisao mojemu životu, pa i onda, ili naročito onda, kada mi taj smisao ostaje skriven. Iako riječ “Gospodar” podsjeća na vlast i veličinu, u njoj se misli na Boga kao brižnog Oca koji me želi posiniti u svom Sinu i neizmjerno poštuje moju slobodu. U svom utjelovljenom Sinu u kojem je u potpunosti prisutan, koji se rađa u štali, kojega pušta da ga mi u svojoj ranjenoj slobodi ubijemo, kojeg uskrsava, i koji se daje vidjeti samo onima koji ga ljube. Taj raspeti Gospodar ostaje Gospodar života. Jedino on može osloboditi našu slobodu, jedino on, svojim životvornim Duhom, može preobraziti mračne strasti naših života.

Veličina ovoga Kralja je u služenju. “Ja sam među vama kao onaj koji služi”.

Moj odnos prema Kristu Vladaru nije služinski, nego odnos povjerenja. On je “Gospodar mojega života” jer je on sam izvor života, i ja neprestano primam život iz njegove ruke. Ja postojim zahvaljujući samo njegovoj poniznoj ljubavi, koja ga čini slugom, da bi oni koji mu žele služiti mogli postati njegovi prijatelji.

Pokora, koja je jedno od glavnih obilježja Korizme, ne može biti uistinu osloboditeljska ako nije odgovor koji dolazi iz vjere, a vjera je prije svega rizik povjerenja. U tebe, Gospodaru života mojega, ja polažem svu svoju nadu. U tvoju Riječ, u tvoje prisustvo. Ti si naše utočište, jedino utočište u kojem naše srce može naći smiraj. “Dođite meni svi vi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti”.

Ukloni od mene duh lijenosti, malodušnosti, vlastoljublja i ispraznih riječi

Postoji put. Ali na tom putu postoje i prepreke, koje u bitnom određuju naše stanje grešnosti, ono, na koje Isus podsjeća ljude koji su htjeli kamenovati ženu preljubnicu.

Lijenost o kojoj ovdje govorimo nije tek bezbrižno ljenčarenje u blagdanska jutra.

Lijenost je zaborav, nesvijest.  Ona je zaborav koji čini čovjeka nesposobnim da se čudi, da se divi, neka vrsta neosjetljivosti za sve ono što izmiče kriteriju koristi, isplativosti. Lijenost je i zaglušujuća buka oko čovjeka i u čovjeku. Za nekoga je to agenda prepuna datuma, za drugog je suviše prazna. Lijenost je ne primjećivati da i onaj drugi ima pravo na svoj unutarnji svijet kao i ja. Lijenost je ne znati više zastati pred ljepotom glazbe, ili cvijeta, ne znati zahvaliti za bezbroj sitnih nježnosti kojima nas drugi obasipaju, kao da nam pripadaju.

Lijenost je zaboraviti da je svaki čovjek tajna koju moram poštivati, utoliko što sam i sebi samom tajna koju moram svaki puta iznova otkrivati, i prihvaćati. Zaboraviti vlastitu smrtnost, i sve ono što ona znači i upustiti se u nervoznu potragu za uživanjem, koje nema ništa zajedničko s istinskom seksualnošću, jer postaje puko sredstvo zaborava.

Gospode i Vladaru života mojega, probudi me.

Ova “lijenost”, ova neosjetljivost čitavoga bića, okorjelost srca, bijeg u neosobnu i pretjeranu seksualnost, dovodi do malodušnosti, to je ono što duhovni oci nazivaju “akedia”, opće gađenje prema životu, očaj, depresija, u nekim slučajevima i neodoljiva privlačnost prema samoubojstvu.

Bježeći od ovakvog stanja, često tražimo utočište u duhu “vlastoljublja” i “ispraznih riječi”. Imamo potrebu za neprijateljima i podložnicima. Imati neprijatelje znači učiniti ih odgovornima za vlastiti neuspjeh i frustraciju.

Mučiti drugoga, jer krivica je uvijek njegova, skrnaviti njegovo tijelo, a možda i dušu, daje osjećaj neke vrste svemoći. U njemu mrzim svoju vlastitu smrtnost, dok ga gazim, gazim vlastitu smrt.

Povijest je upoznala mnoge kraljeve-bogove i divinizirane vlastodršce.

Evo zašto su kršćani u prvim stoljećima odbijali štovati rimske careve, jer samo je Bog Gospod. Mnogi kršćani u našem vremenu odbili su obožavati rasu ili naciju, i zato su platili visoku cijenu.

Podsjećajući ljude da “dadnu caru carevo a Bogu Božje”, Isus je skinuo sa svake vlasti oreol sakralnosti. Kršćani, kroz povijest nisu to uvijek učinili.

Kanonizirali su cara koji je pogubio svoju suprugu i sina, misleći da je car stavio svoju moć Bogu na  službu. Vodila ih je nada da vladanje postaje služenje, nada ponekad zaista ostvarena, ali uglavnom je to bila tek skupo plaćena iluzija.

A i sama Crkva, koliko je zaražena duhom vlastoljublja?

Što se tiče “ispraznih riječi”u njih spada svaka misao ili govor koji izbjegava duboku šutnju, divljenje ili tjeskobu postojanja, koji ne poštuje njegovu tajnu, želeći pod svaku cijenu objasniti neobjašnjivo i neuhvatljivo u sebi.

Danas uvelike živimo u civilizaciji “ispraznih riječi”, ispraznih slika, gdje preuveličane potrebe obmanjuju želju, gdje novac oblikuje snove, gdje reklama zauzima mjesto askeze, koja dobrovoljno kroti potrebe, jer jedina može osloboditi želju.

Osjećamo na sebi težinu Njegove šutnje, unatoč svemu očekujemo Riječ života, Riječ uskrsnuća.

fra Marinko Pejić, polis.ba

---