Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Hrabrost vjere, snaga milosrđa
Spomendan sv. Leona Velikog, pape
Možda nam se peto stoljeće čini veoma udaljenim. Ali pitanja s kojima se suočavao sveti Leon nisu toliko različita od naših. I mi živimo u vremenu nesigurnosti, podjela i nepovjerenja. I danas postoji napast da se sigurnost traži isključivo u moći, utjecaju i materijalnim dobrima. I danas se ljudsko dostojanstvo često mjeri uspjehom, korisnošću ili društvenim položajem
Papa Leon Veliki, živio je u V. stoljeću u vremenu velikih društvenih i političkih previranja, kada se Zapadno Rimsko Carstvo postupno raspadalo, a Crkva suočavala s brojnim unutarnjim podjelama i teološkim sporovima. Bilo je to vrijeme nesigurnosti i straha, vrijeme u kojemu su se urušavale strukture koje su stoljećima ljudima pružale osjećaj sigurnosti.
Upravo u takvim okolnostima sveti Leon postao je rimskim biskupom 440. godine. Njegova veličina nije bila samo u sposobnosti upravljanja Crkvom nego ponajprije u dubokoj vjeri u Isusa Krista i uvjerenju da Crkva svoju sigurnost ne nalazi u zemaljskoj moći, nego u vjernosti Evanđelju. Dobro je razumio da se u vremenu velikih kriza ne smije izgubiti ono što je najvažnije: istina o Bogu i dostojanstvo čovjeka.
Jedan od njegovih najvažnijih doprinosa kršćanskoj vjeri povezan je s pitanjem koje se nama danas možda čini udaljenim, ali koje zapravo stoji u samome središtu kršćanstva: Tko je Isus Krist?
U Leonovo vrijeme vodile su se velike rasprave o Kristovoj božanskoj i ljudskoj naravi. Neki su toliko naglašavali Kristovo božanstvo da je njegova ljudskost gotovo nestajala, dok drugi nisu uspijevali na pravi način razumjeti jedinstvo božanskoga i ljudskoga u njegovoj osobi. U svojem poznatom pismu carigradskom patrijarhu Flavijanu, koje je imalo presudnu važnost na Kalcedonskom saboru 451. godine, jasno ispovijeda da je Isus Krist pravi Bog i pravi čovjek. U njemu su božanska i ljudska narav sjedinjene u jednoj osobi, a da pritom nijedna ne gubi svoju posebnost. Leon to izražava iznimno lijepim riječima:
„Veličanstvo je preuzelo poniznost, snaga slabost, vječnost smrtnost.“
U toj kratkoj rečenici sadržana je gotovo čitava tajna kršćanstva. Bog nije ostao dalek čovjeku. Nije nas promatrao s visine svoje svemoći, nego je u Isusu Kristu ušao u našu ljudsku povijest. Prihvatio je našu slabost, našu krhkost, našu patnju, pa čak i našu smrt.
Bog ne spašava čovjeka tako što ga udaljava od njegove ljudskosti, nego tako što sam prihvaća ljudsku narav. Zato kršćanstvo nije prezir prema ljudskome, prema tijelu, slabosti ili zemaljskom životu. Naprotiv, utjelovljenje Sina Božjega govori nam koliko je čovjek dragocjen u Božjim očima. Iz te istine papa Leon izvodi jednu od svojih najljepših i najpoznatijih poruka. U jednoj božićnoj propovijedi obraća se vjernicima riječima:
„Kršćanine, upoznaj svoje dostojanstvo! Budući da si postao dionikom božanske naravi, ne vraćaj se staroj niskosti nedostojnim načinom života.“
Leon nas podsjeća da kršćanski život ne počinje prvenstveno od zapovijedi i zabrana, nego od otkrića vlastitoga dostojanstva. Prije nego što nas pozove da nešto činimo, Evanđelje nam objavljuje tko smo: ljubljena Božja djeca, ljudi za koje je sam Sin Božji postao čovjekom. A ako je Bog toliko uzvisio ljudsku narav da ju je sam prihvatio, onda ni mi nemamo pravo prezirati čovjeka, ponižavati ga ili ga promatrati samo kroz njegove slabosti i nedostatke. Poštovati čovjeka znači poštovati dostojanstvo koje mu je Bog darovao. Ljubiti bližnjega znači prepoznavati u njemu nekoga tko je Bogu toliko dragocjen da je za njega Krist položio vlastiti život.
Leon Veliki je svoj možda i najvažniji teološki doprinos dao u odnosu s kršćanskim Istokom. U to vrijeme kršćanstvo još nije bilo podijeljeno na Katoličku i Pravoslavnu Crkvu u današnjem smislu, ali su već postojale različite teološke tradicije i određene napetosti između Rima i Carigrada. Leon je bio duboko uvjeren da jedinstvo Crkve mora počivati na zajedničkoj vjeri u Isusa Krista. Njegovo poznato pismo Flavijanu postalo je jednim od temeljnih dokumenata Kalcedonskog sabora, na kojemu su se okupili pretežno biskupi kršćanskoga Istoka. Prema saborskim zapisima, nakon čitanja njegova pisma okupljeni su biskupi uskliknuli: „Petar je progovorio po Leonu!“
Ipak, taj sabor nije uklonio sve razlike. Dio istočnih kršćanskih zajednica nije prihvatio kalcedonsku definiciju, a između Rima i Carigrada nastavile su se razvijati napetosti oko crkvenoga prvenstva i autoriteta. Leon je odlučno zastupao prvenstvo rimskoga biskupa, ali je istodobno nastojao očuvati zajedništvo s istočnim Crkvama.
Ta povijesna iskustva podsjećaju nas da je jedinstvo kršćana uvijek bilo zahtjevna zadaća. Ono ne znači jednostavno brisanje različitosti, nego zajedničko traženje istine u ljubavi. Danas, kada su kršćani još uvijek podijeljeni, Leonovo nas djelovanje može potaknuti da se ponovno vratimo onome što nas najdublje povezuje: zajedničkoj vjeri u Isusa Krista, pravoga Boga i pravoga čovjeka.
Ipak, veličina svetoga Leona nije se očitovala samo u njegovoj teološkoj učenosti i sposobnosti da brani vjeru Crkve. Ona se možda još snažnije pokazala u njegovoj hrabrosti da se suoči s konkretnim nevoljama ljudi svojega vremena. Godine 452. hunski vojskovođa Atila, kojega su zbog njegovih osvajačkih pohoda nazivali „bičem Božjim“, prodro je sa svojom vojskom u sjevernu Italiju. Nakon razaranja Akvileje zavladao je strah da bi njegova vojska mogla krenuti prema Rimu. U takvim okolnostima papa Leon odlučio je osobno izići pred Atilu i pokušati ga odgovoriti od daljnjega ratovanja.
Bio je to susret dvojice ljudi koji su predstavljali dvije posve različite vrste moći. S jedne strane stajao je vojskovođa iza kojega je bila snažna vojska, naviknuta na osvajanja i pobjede. S druge strane stajao je rimski biskup, bez vojske i oružja, ali s autoritetom koji je proizlazio iz njegove vjere i odgovornosti za povjereni mu narod.
Prema kasnijoj kršćanskoj predaji, za vrijeme njihova susreta Atila je iza pape ugledao apostole Petra i Pavla, koji su ga odvratili od napada na Rim. Povijest nam ne može potvrditi tu legendu, a Atilino povlačenje vjerojatno je bilo povezano i s vojnim i političkim okolnostima. Ipak, sam susret ostaje povijesno svjedočanstvo Leonove hrabrosti.
Ono što je osobito važno jest činjenica da Leon nije ostao zatvoren u sigurnosti svojega položaja, nego je izišao ususret opasnosti kojoj su bili izloženi drugi. Nekoliko godina poslije, 455., kada su Vandali pod vodstvom Gejzerika stigli pred Rim, Leon je ponovno pokušao zaštititi stanovništvo. Ovaj put nije uspio spriječiti osvajanje i pljačku grada, ali mu se tradicionalno pripisuje zasluga da je ublažio nasilje nad njegovim stanovnicima.
Papa Leon dobro je razumio da crkveni autoritet ne smije biti sam sebi svrhom. On postoji radi služenja, zaštite slabih i očuvanja zajedništva. Zato je u svojim propovijedima često poticao vjernike na milosrđe i pomaganje siromašnima, svjestan da se prava vjera ne može odvojiti od brige za čovjeka.
Zanimljivo je da je pred kraj života, pišući aleksandrijskom biskupu Timoteju, savjetovao da se prema onima koji su zastranili u vjeri postupa po primjeru dobroga pastira koji traži izgubljenu ovcu. Njegovu bismo poruku mogli sažeti riječima: „I kada moraš ispravljati, uvijek sačuvaj ljubav.“
Možda nam se peto stoljeće čini veoma udaljenim. Ali pitanja s kojima se suočavao sveti Leon nisu toliko različita od naših. I mi živimo u vremenu nesigurnosti, podjela i nepovjerenja. I danas postoji napast da se sigurnost traži isključivo u moći, utjecaju i materijalnim dobrima. I danas se ljudsko dostojanstvo često mjeri uspjehom, korisnošću ili društvenim položajem.
Leon Veliki nas, međutim, vraća onome što je temeljno: Kristu koji je u svojoj božanskoj veličini prihvatio ljudsku malenost. U njemu otkrivamo da prava veličina nije u udaljavanju od slabih, nego u približavanju njima; da se istinska snaga ne očituje u dominaciji, nego u ljubavi; da se Božja svemoć na najdublji način objavljuje u njegovoj poniznosti i milosrđu.
Sveti Leon bio je velik ne samo zato što je znao govoriti o Bogu, nego i zato što je znao stati pred čovjeka: pred biskupe s kojima se nije slagao, ali i pred moćnoga osvajača od kojega je trebalo zaštititi nevine. Njegov nas život podsjeća da istinska vjera ne ostaje samo na riječima, nego postaje hrabrost, odgovornost i ljubav.
Zato, slaveći svetoga Leona Velikoga, molimo da i mi bolje upoznamo dostojanstvo koje nam je darovano u Kristu. Da ne zaboravimo koliko vrijedimo u Božjim očima, ali i da nikada ne zaboravimo koliko vrijedi svaki čovjek kojega susrećemo.
Jer onaj tko je doista upoznao Krista, pravoga Boga i pravoga čovjeka, ne može ostati ravnodušan prema Bogu, ali ni prema čovjeku.
Marinko Pejić