Sveti Franjo Asiški i ekologija: od Pjesme stvorenjima do odgovornosti za zajednički dom

„Mi, doista, po presudi Svete kongregacije za sakramente i bogoslužje, na temelju ovih Pisama i na trajan način, proglašavamo svetog Franju Asiškog nebeskim zaštitnikom ekologije bogoslužja, sa svim dodatnim počastima i odgovarajućim liturgijskim povlasticama.“ – papa Ivan Pavao II. u apostolskom pismu Inter sanctos (Među svecima)

Sveti Franjo Asiški nije poznavao suvremenu ekologiju, nije raspravljao o klimatskim promjenama niti je mogao predvidjeti današnje razmjere onečišćenja i iscrpljivanja resursa. Ipak, njegov je odnos prema stvorenome svijetu iznimno aktualan. Ne zato što je bio ekolog u modernom smislu, nego zato što je živio duhovnost koja dovodi u pitanje uvjerenje da je sve što postoji čovjeku na raspolaganju da to koristi, posjeduje i podređuje vlastitim interesima. Priroda nije samo skup resursa, nego stvoreni svijet s kojim je čovjek povezan i za koji je odgovoran.

Godine 1225., teško bolestan i gotovo slijep, svetu Franjo je kod crkvice sv. Damjana kraj Asiza sastavio Pjesmu stvorenjima, poznatu i kao Pjesma brata Sunca. U njoj slavi Boga po bratu Suncu, sestri Mjesecu, bratu Vjetru, sestri Vodi, bratu Ognju i „sestri našoj, majci Zemlji“, koja nas uzdržava i upravlja nama. Na istome je mjestu, prema franjevačkoj predaji, gotovo dvadeset godina ranije vlastitim rukama popravljao oronule zidove, kamen po kamen. Nazivajući sunce bratom, vodu sestrom, a Zemlju majkom, Sveti Franjo izražava duboku povezanost čovjeka s ostalim stvorenjima: čovjek nije gospodar koji stoji izvan prirode, nego dio svijeta koji je primio kao dar.

Sveti Bonaventura u 13. stoljeću objašnjava da je sveti Franjo, promatrajući izvor svega stvorenoga, bio ispunjen još većom pobožnošću te je i najmanja stvorenja nazivao braćom i sestrama. Tu je bit franjevačke ekologije: vrijednost stvorenja ne proizlazi samo iz korisnosti za čovjeka, nego i iz toga što pripada Božjemu djelu.

Ljubav svetog Franje prema stvorenome ne odvaja se od njegova siromaštva. Odricanje nije bilo samo osobna askeza, nego i odbijanje načina života u kojem se vrijednost stvari i ljudi mjeri posjedom, moći i položajem. Papa Franjo u Laudato si’ ističe da je svetac odbijao pretvarati stvarnost u predmet koji treba samo koristiti i nadzirati. Ta je misao ključna za razumijevanje današnje krize: problem nije samo u pojedinačnim onečišćenjima, nego u načinu mišljenja koji prirodu vidi kao neograničeno skladište sirovina. Ekološka kriza nije samo kriza prirode, nego i kriza našega odnosa prema drugima, prema zajednici i prema samima sebi.

Papa Ivan Pavao II. apostolskim je pismom Inter Sanctos 29. studenoga 1979. proglasio Franju nebeskim zaštitnikom onih koji promiču ekologiju. Deset godina poslije, u poruci za Svjetski dan mira 1. siječnja 1990., Mir s Bogom Stvoriteljem, mir sa svim stvorenjem, povezao je očuvanje okoliša s odgovornošću za mir i budućnost čovječanstva i ponovno uputio na svetog Franju. Papa Franjo 2015. naslov enciklike  Laudato Si’ uzima iz Pjesme stvorenjima. U Uvodu, zajednički dom uspoređuje sa sestrom s kojom dijelimo život i s lijepom majkom koja nas prima u zagrljaj, a sveca naziva uzorom brige za ranjive i cjelovite ekologije proživljene radosno i iskreno. Postoji manje poznata dimenzija Pjesme stvorenjima. Prema predaji koju prenosi Asiška kompilacija, sveti Franjo je pjesmi naknadno dodao kiticu o onima koji opraštaju iz ljubavi prema Bogu i strpljivo podnose nevolje. To je učinio u vrijeme sukoba između asiškoga biskupa i gradskoga poglavara, koji su jedan drugomu uzvraćali neprijateljstvom. Poslao je braću da pred njima otpjevaju cijelu pjesmu, a nakon pjevanja poglavar je javno oprostio biskupu i dvojica su se pomirila. Pjesma o suncu, vodi i zemlji tako je postala sredstvo pomirenja među ljudima. Mir sa stvorenjem nije odvojen od mira među ljudima: oboje traži izlazak iz logike sukoba, dominacije i osvete. Upravo zato ekologija ne može biti tehničko pitanje ni predmet političkih prepirki. Traži kulturu odnosa u kojoj čovjek ne nastoji po svaku cijenu pobijediti i prisvojiti, nego je sposoban slušati, dijeliti, opraštati i preuzeti odgovornost.

U siječnju 2026., uoči osamstote obljetnice Franjine smrti, papa Lav XIV. pisao je franjevačkoj obitelji da franjevačka vizija mira nije ograničena na odnose među ljudima, nego obuhvaća cijelo stvorenje. Sveti Franjo, koji sunce zove bratom, a mjesec sestrom, podsjeća Crkvu da se mir mora proširiti na cijelu obitelj stvorenja. Mir s Bogom, mir među ljudima i mir sa stvorenjem papa naziva neodvojivim dimenzijama jednoga poziva na opće pomirenje. Taj pogled nije zastario, nego se suočio s novom moći.

Papa Lav XIV. u enciklici Magnifica humanitas nastavlja logiku svetog Franje u doba umjetne inteligencije. Papa Franjo u Laudato si’ tehnokratsku paradigmu naziva ljudskim korijenom ekološke krize, a papa Lav XIV. tu analizu proširuje na digitalno područje: sve, pa i osobu, svodi se na podatke i učinak. Odgovor je isti: tehnologija mora ostati podređena osobi i zajedničkom domu.

Ako su ugroženi voda, tlo, zdravlje ljudi ili život lokalne zajednice, kršćanska je dužnost tražiti istinu, odgovornost i pravedno rješenje. Nije je dovoljno deklarirati se vjernikom, a biti ravnodušan prema posljedicama odluka koje ugrožavaju bližnjega i buduće naraštaje. Briga za stvoreni svijet nije vlasništvo ni ljevice ni desnice: proizlazi iz uvjerenja da je svijet Božje stvorenje, a ne privatni posjed jedne generacije ili skupine

Umjetna inteligencija ne živi u oblaku, nego u podatkovnim centrima koji troše golemu količinu energije i vode, a oslanjaju se na rudarenje minerala. Papa Lav XIV. traži održivija tehnološka rješenja koja smanjuju utjecaj na okoliš te upotrebu dobara stvorenja i novih tehnoloških mogućnosti koja poštuje okoliš, izbjegava rasipanje i sprječava nove oblike izrabljivanja. Vraća se dvostruka poruka pape Franje iz Laudato si’: čuti i vapaj zemlje i vapaj siromaha. Tko troši vodu za algoritam, a otima je zajednici bez čiste vode, nije razumio bratstvo sa stvorenjem. Ovdje se susreću i dvije slike.

Sveti Franjo je popravljao zidove San Damiana kamen po kamen, a enciklika Magnifica humanitas postavlja izbor između Babilonske kule, koja se uzdiže iznad drugih, i obnove jeruzalemskih zidina, gdje svatko ima svoj dio. Mir sa stvorenjem i mir među ljudima ne grade se koncentracijom moći nego zajedničkim radom. Nije dovoljno diviti se prirodi, objavljivati fotografije zalazaka sunca ili pjevati Pjesmu stvorenjima. Treba preispitati kako se proizvodi, troši, upravlja javnim dobrima i odnosi prema ljudima koji žive u područjima izloženima onečišćenju. Briga za okoliš za kršćane nije samo privatna moralna odluka, nego društvena odgovornost: potpora politikama koje štite zdravlje ljudi i prirodne sustave, odgovorno upravljanje otpadom i vodom, transparentnost pri odlučivanju i zahtjev da gospodarski interesi ne budu važniji od ljudskoga dostojanstva i općega dobra. Ako su ugroženi voda, tlo, zdravlje ljudi ili život lokalne zajednice, kršćanska je dužnost tražiti istinu, odgovornost i pravedno rješenje. Nije je dovoljno deklarirati se vjernikom, a biti ravnodušan prema posljedicama odluka koje ugrožavaju bližnjega i buduće naraštaje. Briga za stvoreni svijet nije vlasništvo ni ljevice ni desnice: proizlazi iz uvjerenja da je svijet Božje stvorenje, a ne privatni posjed jedne generacije ili skupine.

Sveti Franjo ne nudi gotov program za rješavanje suvremenih ekoloških problema. Nudi ono što prethodi svakom programu: promjenu pogleda. Nazvati sunce bratom, vodu sestrom i Zemlju majkom znači priznati da čovjek nije apsolutni gospodar svega što postoji. To je duhovnost zahvalnosti koja nas oslobađa od pohlepe i duhovnost pravednosti koja nas obvezuje da posljedice svojega načina života ne prebacujemo na siromašne, nemoćne i buduće naraštaje.

Ne može se istinski slaviti Stvoritelja, a ravnodušno uništavati stvorenje. Ne može se govoriti o bratstvu, a zanemarivati siromašne koji prvi snose posljedice ekološke krize. I ne može se govoriti o miru ako se prihvaća način života koji stvara sukobe među ljudima i narušava uvjete života na Zemlji. Ekologija svetog Franje nije divljenje prirodi, nego poziv na drukčiji život: jednostavniji u posjedovanju, odgovorniji u potrošnji, solidarniji prema siromašnima i zahvalniji za svijet koji nismo sami stvorili i koji nemamo pravo uništiti. Tko brata Sunce zove bratom, teško će sestru Zemlju držati samo zalihom, a teško će i stroj, ma koliko moćan, pustiti da odlučuje o tome što je čovjek.

Krešimir Cerovac, polis.ba