Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
XXX. nedjelja kroz godinu | Tko voli čovjeka, susreće Boga
Kršćanska ljubav pritom ne poznaje granice koje bismo joj mi rado postavili. Isus kaže: „Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga.“ To „kao sebe samoga“ nije ograničenje ljubavi prema drugome, nego poziv da nadiđemo vlastitu sebičnost. Ono što želimo sebi, trebamo biti spremni poželjeti i drugima. Time se sužava prostor našega sebeljublja, a širi prostor našega čovjekoljublja
U ono vrijeme: Kad su farizeji čuli kako Isus ušutka saduceje, okupiše se, a jedan od njih, zakonoznanac, da ga iskuša, upita: »Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu?« A on mu reče: »Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.«
Samoća, tišina i askeza potrebne su za stvaranje ozračja u kojem se može razvijati nutarnji život, produbljivati molitva i ostvarivati susret s Bogom. Ipak, i one mogu izgubiti svoj pravi smisao, pa čak postati znak duhovne nezrelosti ako nas udaljavaju od drugih ljudi, ako nas čine ravnodušnima prema braći i njihovim potrebama. Jer istinska blizina Bogu nikada ne može značiti udaljavanje od čovjeka.
Suprotstavljanje ljubavi prema čovjeku i štovanja Boga susrećemo u poganskim mitovima, ali ono je potpuno strano Evanđelju. Prisjetimo se poznatoga grčkog mita o Prometeju, velikom prijatelju i dobročinitelju ljudi. Prema predaji, Prometej je ljude poučio brojevima, slovima, zemljoradnji, pripitomljavanju životinja, obradi metala i mnogim drugim vještinama. Želeći im još više pomoći, popeo se na Olimp, ukrao bogovima vatru i donio je ljudima. Zbog toga ga je Zeus okrutno kaznio: dao ga je prikovati za stijenu na Kavkazu, gdje mu je orao svakodnevno kljucao jetru. Prometej je, dakle, zbog ljubavi prema ljudima navukao na sebe srdžbu bogova.
Biblijska je poruka upravo suprotna. Bog nije suparnik čovjeku niti je čovjekov napredak prijetnja Bogu. Naprotiv, sve što pridonosi istinskom dobru čovjeka, njegovu dostojanstvu i punini života, u skladu je s Božjim naumom. Bog se ne proslavlja na štetu čovjeka, nego upravo u njegovu dobru.
Apostol Ivan to izražava jednostavnim, ali vrlo zahtjevnim riječima: „Mi ljubimo jer on nas prije uzljubi. Rekne li tko: ‘Ljubim Boga’, a mrzi brata svog, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti“ (usp. 1 Iv 4,19–20).
U Isusovo vrijeme pobožan Židov, koji je nastojao vjerno živjeti prema Mojsijevu zakonu, susretao se s velikim brojem propisa. Prema tradicionalnom rabinskom tumačenju, Zakon je sadržavao 613 zapovijedi: 248 pozitivnih, koje su nalagale što treba činiti, i 365 negativnih, koje su određivale što se ne smije činiti. Nije bilo jednostavno sve ih poznavati, a još manje dosljedno izvršavati.
Stoga su različite rabinske škole raspravljale o tome koja je zapovijed najvažnija, koja najbolje izražava samu bit Zakona. Poznati židovski učitelj Hilel sažeo je Zakon u jednostavno pravilo: „Što je tebi mrsko, ne čini svome bližnjemu.“
Upravo u tom kontekstu jedan zakonoznanac pristupa Isusu i postavlja mu pitanje: „Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu?“
Isus odgovara navodeći temeljnu zapovijed židovske vjere: ljubiti Boga svim srcem, svom dušom i svim umom. Ali odmah uz nju stavlja i drugu: „Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.“ Tako dvije zapovijedi povezuje u nerazdvojivu cjelinu. Jedna se ne može istinski živjeti bez druge.
Ipak, važno je razumjeti da njihova nerazdvojivost ne znači da su one jednostavno istovjetne ili da jedna može zamijeniti drugu. Isus kaže da je druga zapovijed prvoj slična. Postoji, dakle, određeni redoslijed, jer ljubav prema čovjeku ima svoj najdublji izvor u ljubavi Božjoj.
Odakle zapravo dolazi ljubav? Gdje je njezin izvor i temelj?
Sveto pismo daje nam jasan odgovor: nismo mi prvi ljubili Boga, nego je Bog prvi ljubio nas. On je izvor svake istinske ljubavi. Bog, koji je sam ljubav, kako kaže apostol Ivan, daruje i nama sposobnost da ljubimo, da na primljenu ljubav odgovorimo vlastitom ljubavlju.
Sveti Augustin ističe da čovjek može ljubiti jer je prethodno bio ljubljen. I naše ljudsko iskustvo potvrđuje tu istinu. Teško je istinski voljeti onome tko nikada nije iskusio da je voljen, prihvaćen i ljubljen bez uvjeta. Znamo koliko nedostatak roditeljske ljubavi i prihvaćanja u djetinjstvu može ostaviti duboke posljedice na čovjekov život, na njegov odnos prema sebi i drugima.
S druge strane, iskustvo da smo voljeni može nas iznutra promijeniti. Čovjek koji se osjeti istinski prihvaćenim i ljubljenim postaje sposobniji i sam ljubiti, opraštati, nadvladavati vlastite slabosti i mijenjati svoj život.
Upravo nam je takvoga Boga navijestio Isus: Boga koji bezuvjetno ljubi svoja stvorenja, Boga koji ne želi čovjeka držati u strahu, nego ga privući ljubavlju. Bog kojega nam Isus objavljuje nije prije svega Bog prijetnje i kazne, nego Otac koji ljubi i koji nas poziva da odgovorimo na njegovu ljubav.
Jer jedino ljubav može istinski promijeniti čovjeka. Ne postajemo bolji samo zato što nam je nešto naređeno ili zato što se bojimo kazne. Najdublja promjena događa se onda kada otkrijemo da smo ljubljeni i kada na tu ljubav poželimo odgovoriti.
Naravno, o ljubavi je mnogo lakše govoriti nego je doista živjeti. Vjerojatno nema riječi koja se toliko često izgovara, a istodobno toliko zloupotrebljava kao riječ ljubav. Ona može označavati najuzvišenije ljudske odnose, ali se nerijetko svodi na prolazne osjećaje, raspoloženja ili vlastite interese.
Međutim, evanđeoska ljubav ne može ostati samo na riječima i osjećajima. Ljubav je ili konkretna ili je zapravo nema.
Zato prva zapovijed traži da Boga ljubimo svim svojim bićem: srcem, dušom i umom. Ne samo riječima, nego čitavim životom. Boga ljubimo slušajući njegovu riječ, vršeći njegove zapovijedi i nastojeći svoj život uskladiti s njegovom voljom. Ljubiti Boga znači priznati mu prvo i središnje mjesto u vlastitom životu, i onda kada je to lako i ugodno, i onda kada zahtijeva odricanje, žrtvu i vjernost u teškoćama.
Ni Isus nas nije ljubio samo riječima. Njegova je ljubav bila stvarna i djelotvorna, ljubav koja je išla do kraja, sve do predanja vlastitoga života na križu.
Ta konkretnost ljubavi još jasnije dolazi do izražaja u našem odnosu prema bližnjemu. Tu ljubav prestaje biti lijepa ideja i postaje svakodnevni zahtjev: biti raspoloživ za drugoga, razumjeti ga, prihvatiti, pomoći mu, podnijeti njegove slabosti, oprostiti mu. Takva se ljubav ne može odglumiti niti nadomjestiti lijepim riječima.
Iz Isusova života i njegova odnosa prema ljudima proizlazi jasan zaključak: ljubav prema Bogu potvrđuje se dobrom koje činimo čovjeku.
U Isusovu navještaju ne nalazimo neki neodređeni ideal pobožnosti, odvojen od stvarnoga života, nego uvijek iznova susrećemo poziv na konkretnu ljubav i milosrđe. Sjetimo se samo njegova govora o posljednjem sudu u Matejevu evanđelju: „Ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me…“
U tim riječima Isus nam otkriva nešto iznimno važno: na kraju našega života bit ćemo suđeni po ljubavi koju smo iskazali drugima.
Ne po broju molitava koje smo izgovorili, ne po uzvišenosti pobožnih osjećaja koje smo njegovali, nego po tome koliko je naša vjera postala djelotvorna ljubav. Naravno, molitva i pobožnost nisu nevažne. Naprotiv, one su dragocjene i potrebne. Ali svoju istinitost i puninu dobivaju tek onda kada nas otvaraju Bogu i bližnjemu, kada nas čine sposobnijima za ljubav.
Kršćanska ljubav pritom ne poznaje granice koje bismo joj mi rado postavili. Isus kaže: „Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga.“ To „kao sebe samoga“ nije ograničenje ljubavi prema drugome, nego poziv da nadiđemo vlastitu sebičnost. Ono što želimo sebi, trebamo biti spremni poželjeti i drugima. Time se sužava prostor našega sebeljublja, a širi prostor našega čovjekoljublja.
Ljubav prema bližnjemu ne isključuje nikoga, pa ni osobnoga neprijatelja. Jasno je da je takva ljubav mnogo više od osjećaja simpatije ili naklonosti. Ne možemo prema svakome osjećati jednaku bliskost, niti nam je svatko jednako drag. Ali svakoga možemo nastojati prihvatiti kao čovjeka, poštovati njegovo dostojanstvo i željeti mu dobro.
Ljubiti drugoga znači prihvatiti ga i s njegovim slabostima, ograničenjima i grijesima, ne zato što odobravamo sve što čini, nego zato što ga i Krist takvoga ne prestaje ljubiti. Uostalom, i nas same Krist prihvaća i ljubi unatoč našim slabostima i nevjernostima.
Zato je naš odnos prema drugim ljudima u konačnici neodvojiv od našega odnosa prema Bogu. Čovjek koji istinski ljubi Boga postupno uči nadvladavati vlastitu sebičnost, svoj egoizam i potrebu da sve podredi sebi. Upravo u tom izlasku iz sebe, u zauzimanju za drugoga, pokazuje se koliko je naša odanost Bogu stvarna.
Jer drugoga možemo istinski ljubiti samo onoliko koliko smo spremni nadvladavati vlastitu samovolju i sebičnost. A Boga možemo ljubiti samo ako nastojimo željeti ono što on želi, ako učimo gledati čovjeka njegovim očima i ljubiti ga onako kako ga on ljubi.
To nije jednostavan put. On traži trajno obraćenje, odricanje od sebe i spremnost da se svakoga dana iznova učimo ljubiti. Ali drugoga puta nema ako želimo živjeti kao istinski ljudi i kao vjernici.
Na kraju, možda bismo čitavu poruku današnjega Evanđelja mogli sažeti u jednu jednostavnu misao: ne možemo se približavati Bogu, a istodobno se udaljavati od čovjeka. Što je naša ljubav prema Bogu iskrenija, to bi i naše srce trebalo postajati otvorenije za druge.
Jer tko istinski ljubi Boga, ne može ostati ravnodušan prema čovjeku. A tko iskreno ljubi čovjeka, već se nalazi na putu susreta s Bogom.
Marinko Pejić