Sv. Ignacije Antiohijski, biskup i mučenik | Isusovi priznavatelji i odricatelji

Antiohijska ranokršćanska zajednica zacijelo je jedna od najvažnijih prvih zajednica kršćana, a njezin biskup Ignacije Antiohijski, koji je, prema predaji, u Rimu podnio mučeničku smrt, jedan je od najvažnijih ranokršćanskih crkvenih otaca. Ignacije je na putu prema Rimu napisao sedam pisama kršćanskim zajednicama i biskupu Polikarpu koja se danas, s pravom, smatraju jednim od najvažnijih izvora za razumijevanje rane Crkve.

U kršćanskoj memoriji Ignacije Antiohijski je gotovo uklesan ne samo po naglašavanju važnosti jedinstva Crkve, euharistije ili uloge biskupa, nego prvenstveno po svojoj vjernosti Kristu, po iznimnom žaru svoje svjedočke vjere. I vlastitu mučeničku smrt promatrao je kao mogućnost sjedinjenja s Kristom do mjere da je sam o sebi zapisao: „Božje sam žito i zubi zvijeri neka me samelju da postanem čisti kruh Kristov“ (Rim 4).

Ne čudi, stoga, da se na njegov spomendan (17. listopada) naviješta evanđeoski odlomak koji započinje Isusovim pozivom na vjernost, odnosno na svjedočenje. U obliku paralelizma između povijesti i eshatologije tj. sadašnjosti i vječnosti te preko sintagme „priznati/zanijekati“ evanđelist Luka donosi Isusovu tvrdnju/opomenu da će se on pred anđelima Božjim tj. na nebesima priznati onim tko se pred ljudima tj. na zemlji prizna njegovim. Slično, samo u negativnom obliku, izriče i sljedeća Isusova rečenica: „a tko mene zaniječe pred ljudima, bit će zanijekan pred anđelima Božjim“ (Lk 12,9). Zanimljivo je da Isus ne kaže – što bismo očekivali, odnosno što bi bilo logično – da će on pred Bogom potvrditi da je njegov onaj koji se za života pred ljudima priznavao njegovim, nego da će se on (Isus) na onom svijetu „priznati njegovim“: ne, dakle, samo to da on pripada Isusu, nego da i Isus pripada njemu. Razumljivo da način pripadanja priznavatelja Isusu i Isusa priznavatelju nije ni izbliza isti, jer se radi o čovjeku i o Bogu, no Isusovo priznavanje pripadanja, mišljenja sam, izriče gotovo nepojmljivu nagradu za vjernost tj. svjedočanstvo: osim toga što će se priznavatelju za nagradu – koja u konačnici uvijek ostaje nezaslužena, jer je nagrada – priznati ono što je za života on pred ljudima priznavao tj. pripadnost Kristu, njemu će pred Bogom biti priznato i to da Krist njemu pripada, drugim riječima da u sebi ima Kristovoga.

S druge strane, i Isusovo upozorenje o nijekanju također nije izrečeno kako bi se očekivalo: umjesto da Isus zaniječe pred anđelima Božjim onoga tko je njega zanijekao pred ljudima, Isus kaže da će on „biti zanijekan“. Ni ovdje se ne radi o jezičnom sitničarenju ili cjepidlačenju, nego se, smatram, želi naglasiti još nešto: teološkim ili božanskim pasivom se izražava tvrdnja da će onaj tko Isusa zaniječe pred ljudima biti, od strane Boga, zanijekan pred anđelima Božjim tj. Bogom. Kao da se želi reći da ga se ni tada Isus ne odriče, odnosno ne niječe, nego će on „biti zanijekan“ – reakcija na akciju, biti zanijekan nakon nijekanja.

U čemu se, nadalje, sastoji priznati se Isusovim pred ljudima, odnosno zanijekati ga pred ljudima? S obzirom na literarni i povijesni kontekst u kojem su zapisane ove Isusove riječi, priznavanje ili nijekanje Isusa prvenstveno se odnosi na vrijeme progonstva: njegove učenike, izričit je Isus i na ovom i na drugim mjestima, ne čeka vrijeme prihvaćanja i glorificiranja, nego naprotiv vrijeme strašnih odbacivanja, protivljenja i progona. To potvrđuje i u nastavku kada im kaže da će biti dovođeni „pred sinagoge i poglavarstva i vlasti“ (Lk 12,11), što znači pred vjerske, odnosno židovske autoritete i pred rimske, odnosno narodne vlasti – čekaju ih, dakle, i vjerski i društveni progoni. U konačnici, progoni prvih kršćana o kojima nerijetko govore Djela apostolska, kao i primjer samog Ignacija Antiohijskog, potvrđuju istinitost ovih Isusovih riječi. Budući da je znao što ih čeka, Isus istovremeno upozorava i ohrabruje svoje ondašnje i sve buduće učenike: važno je da mu i u teškim vremenima ostanu vjerni, a ne da ga zbog straha, stida ili kakvog drugog razloga zaniječu.

No, vjernost Isusu zacijelo se ne odnosi samo na teška vremena (progone) niti samo na konac života, odnosno smrt: Ignacije Antiohijski, kao primjer, nije se Isusovim priznavao samo pred mučeničku smrt, nego cijeloga života, nije samo smrću nego i životom bio Isusov svjedok. Priznavati ili nijekati Isusa zapravo nije čin, nego stav i Isusa se, što je veoma važno, ne priznaje, odnosno niječe samo javnim ispovijedanjem ili odricanjem, nego itekako, ako ne još i više, svakodnevnim življenjem, odnosno djelovanjem. Isusa se, ukratko, pred ljudima priznaje/niječe svojom egzistencijom, pri čemu su riječi i javna pokazivanja tek u drugom planu.

Premda se o takvim, nazovimo ih svakodnevnim nepriznavanjima i nijekanjima Isusa kod nas rijetko govori, a još rjeđe za njih kaje, potrebno je – radi sebe – ponoviti da Isusa ne priznajemo svaki put kad ne djelujemo evanđeoski, nego se vodimo nekim drugim uzorima i uzusima; kad nam, u našim odlukama, izborima i konkretnom djelovanju Isus Krist nije krajnje mjerodavni, nego su nam od njega važniji drugi, bili oni i sami sveci; kad se prema drugima, napose prema Isusovim malenima, odnosimo suprotno njegovoj praksi; kad svoju volju zaodijevamo u Božju, umjesto da nam vršenje Božje volje bude temeljno opredjeljenje tj. fundamentalna opcija; kad samo teoretski, ali ne i u praksi do banaliziranja ističemo svoju ljubav prema Bogu i ljudima – pri čemu, i u teoriji, zaobilazimo ili posve ignoriramo zapovijed ljubavi prema neprijateljima; kad Isusovu praksu milosrđe pa pravednost, pretačemo u prvo pravednost pa onda milosrđe i pri tome mislimo da smo posve Isusovi, da smo do vrhunca ostvarili ono što od nas traži…

Stipo Kljajić