Posebnost Očenaša, Gospodinove molitve

Jednom je Isus na nekome mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: »Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike!« On ime reče:
»Kad molite, govorite:
Oče!
Sveti se ime tvoje!
Dođi kraljevstvo tvoje!
Kruh naš svagdanji daji nam svaki dan!
I otpusti nam grijehe naše:
ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem!
I ne uvedi nas u napast!«

Spomendan Blažene Djevice Marije od Krunice, poznat i pod nazivima Gospa od Krunice, Gospa od Ružarija ili Kraljica svete krunice, povezuje se s bitkom kod Lepanta (1571.): papa Pio V., nakon spomenute bitke, odnosno pobjede kršćana, uveo je slavlje Gospe od Pobjede, koje je sljedeći papa tj. Grgur XIII., samo dvije godine poslije, izravnije povezao s krunicom. Bit ovog spomendana nije toliko povijesna pobjeda koliko Marija koja kroz molitvu i razmatranje Kristovih životnih otajstava vodi vjernike tj. molitelje svome Sinu.

Budući da je krunica istina marijanska molitva, ali i kristološka molitva jer se u njoj razmatraju Isusovo rođenje, djelovanje, muka, smrt i uskrsnuće, ne čudi da je za evanđeoski odlomak izabran dio Lukinog evanđelja koji govori o Isusovoj molitvi, koja je, premda izrečena od Krista, itekako kristološka: ono za što je molio Isus je sam činio tj. ostvarivao tako da njegova molitva, prozvana poslije Očenašom, nije samo uzor molitve, nego uzor življenja, točnije uzor nasljedovanja Isusa Krista.

Svjesni da se moliti uči i da je znak određene vjerske zajednice njezina posebna molitva, Isusovi učenici traže od Isusa da ih nauči moliti. Vjerojatno su očekivali da će im Isus tada izdiktirati neku posebnu molitvu, nešto sasvim novo, veličanstveno i dotada nečuveno. No, Isus im za uzor, za model postavlja molitvu koja je istodobno stara i nova: stara jer je sažetak starozavjetnih molitava, napose psalama, a nova jer je jedinstvena molitva djeteta svome ocu. Budući da je molitva Očenaša zacijelo najpoznatija kršćanska molitva, u nastavku ćemo se zaustaviti samo na njezinom početku i kraju, slijedeći Lukinu (postoji još i poznatija Matejeva) tj. kraću verziju.

Već prvi zaziv Oče odražava posebnost ove Isusove molitve. Naspram starozavjetnih oslovljavanja Boga s Gospodaru, Bože nad vojskama, Svesilni, Kralju, Svevladaru…, Isus Boga naziva Ocem, roditeljem kojemu je do ljudi stalo, koji se za njih brine i ljubi ih. Molitva upućena takvome Ocu nosi u sebi sigurnost molitelja da će biti uslišan od Oca koji vidi u tajnosti, koji nije daleko od onih koji ga mole, njegovih sinova i kćeri. Stoga će Isus trajno upozoravati na opasnost gomilanja ispraznih riječi, na licemjerno moljenje na javnim, od ljudi vidljivim mjestima, i tražiti da se Ocu moli u tajnosti, u tišini vlastitog doma, u tišini vlastitog bića. Na opasnost da se u buci vlastitih riječi ne dadne prilika Bogu da on progovori, uvjereni kako smo uronjeni u molitvu. Jer, Isusov Bog nije poput Baala kojemu se Ilija izruguje govoreći kako spava i da ga se samo vikom može probuditi (usp. 1 Kr 18,26 sl.). Kršćanski Bog jest „Abba“, Otac, točnije Tata, koji od svoje djece traži pouzdanje, povjerenje u njegovu očinsku ljubav. Povjerenje koje nije uvijek lako i nikada unaprijed zajamčeno. Povjerenje i onda kada je malo nade, i onda kada se gotovo opipljivom čini Očeva odsutnost: poput Isusove ostavljenosti na Maslinskoj gori pred najvažniji i najteži trenutak njegova poslanja i života. Isusova radikalna novost nije tek u oslovljavanju Boga Ocem, to na koncu na svoj način čine i proroci poput Hošee i Izaije, nego u bliskosti s Bogom: Bog je čovjeku toliko blizak da mu je ne samo Otac nego Tata.

Sam kraj Očenaša je višestruko problematičan. Molitelj moli Boga, Oca, odnosno Tatu da ga ne uvede u napast. Kako dobri Bog (Tata) može svoju djecu uvesti u napast? Ne čini li to đavao, ne navodi li on čovjeka u napast? Ovo je vrlo stari biblijski, ali i uopće kršćanski, odnosno vjernički (da ne kažemo i filozofski) problem. Kao biblijski primjer navest ćemo samo sljedeće: Davidov grijeh popisa Izraelaca. Na koncu Druge Samuelove, 24. poglavlje, kaže se da Bog nagovara Davida da popiše narod, čak se izričito navodi zapovijed „Idi, popiši narod“. David to čini i Bog ga kažnjava, i njega i narod, velikim zlom (kugom), jer je mnogo sagriješio popisavši narod. Ovaj je redak mnogim tumačima i čitateljima Biblije problematičan te ga najčešće prešutno preskaču. U Knjizi Ljetopisa (1 Ljet 21), koja je dobrim dijelom pročišćena odnosno idealizirana povijest Izraela, osobito Davidova, umjesto Boga uvodi se Satana. Sve ostaje isto, no umjesto dijela „I Bog nagovori Davida da popiše narod“, sada stoji „I Satan nagovori Davida da popiše narod“. Dakle, piscu knjige Ljetopisa bilo je nepojmljivo da Bog može nagovoriti na zlo, pa je umjesto Boga stavio đavla (Satana) i time, čini se, riješio svaku nedoumicu. No, time problem zapravo uopće nije riješen. Naprotiv.

Crkveni oci su također muku mučili s ovim retkom iz Očenaša i dosta ih je, poput pisca knjige Ljetopisa, tumačilo kako đavao, a ne Bog uvodi u napast. Tako, na primjer, Tertulijan objašnjava da iskušenje dolazi od đavla, a Augustin da dolazi od požude. U svakom slučaju važno je znati da grčki izraz peirasmós ne znači doslovno uvesti, nego više staviti na probu, testirati, kušati. Dakle doslovan bi prijevod bio: i ne kušaj nas zlom, ne stavljaj nas na kušnju/probu da počinimo zlo. Noviji talijanski prijevodi, uključujući i one službene, odnosno liturgijske, ovaj redak prevode s ne napusti nas u iskušenjima, što je zapravo mnogo bliže izvorniku.

Dakle, Bog može dopustiti da čovjek bude kušan, odnosno da ga đavao uvodi u napast. U evanđeljima izričito stoji da je sam Isus kušan, uvođen u napast, no od đavla, a ne od Boga: Bog je dopustio đavlu da kuša Isusa. Slično je opisano i u Knjizi o Jobu gdje Bog opet dopušta Satani da iskušava čovjeka tj. Joba. No i tada je, što je vrlo važno naglasiti, čovjek prilično slobodan: može pasti u kušnji, ali može i izdržati kušnju. Jasno da je puno teže izdržati, no primjeri Joba pa na koncu i samog Isusa govore da je izdržati ipak moguće.

S druge strane, Biblija ne oskudijeva primjerima gdje sam Bog kuša ljude, napose svoje miljenike: od praoca Abrahama („Bog stavi Abrahama na kušnju“, Post 22,1) preko kušnji Izraela kroz pustinju (Knjiga Izlaska) pa sve do kušnji Petra i drugih apostola. Ukratko, gotovo da nema pozitivnog biblijskog lika koga Bog nije stavljao na kušnju, jer se, na koncu, zlato u vatri kuša (usp. Sir 2,5). No, za razliku od đavolskog iskušavanja koje je zlonamjerno, Božje je dobronamjerno: ono nema za cilj čovjekov pad i uništenje, nego uzdizanje, rast, napredak. Bog kuša čovjeka da bi čovjek postao jači, a ne slabiji, da bi bio spašen, a ne izgubljen, Bog zapravo kuša ljude jer ih ljubi i želi im dobro, dok ih đavao kuša jer ih mrzi i želi im zlo.

Ako Bog nije kušanjem poštedio tolike biblijske likove, uključujući i svoga Sina, je li onda uredu da ga mi molimo da nas ne kuša? Prije će biti da je, kako rekosmo, smisao posljednje molitve Očenaša da nas ne napusti u kušnjama, bilo da one dolaze od njega (dobronamjerne) bilo da je dopustio đavlu da nas kuša (zlonamjerne). Ako je Bog za nas, odnosno s nama, kako reče sveti Pavao, tko će protiv nas? (usp. Rim 8,31)

Stipo Kljajić