Josip Mlakić: Sveti Franjo nam otkriva da svijet ima i svoju lijepu, neoskvrnutu stranu za koju se vrijedi boriti

Povodom 800. obljetnice smrti sv. Franje Asiškoga i u sklopu serije razgovora o sv. Franji i franjevcima, razgovarali smo s Josipom Mlakićem, bosanskohercegovačkim i hrvatskim književnikom i scenaristom. Mlakić je jedan od prepoznatljivih autora suvremene književnosti, a u svojim se romanima bavi ratom u Bosni i Hercegovini, njegovim posljedicama, poviješću, vjerom i složenim odnosima među ljudima. Posebno mjesto u njegovu opusu zauzima roman Na Vrbasu tekija, u kojemu se susreću povijest Bosne i svijet bosanskih franjevaca. U razgovoru smo zato otvorili pitanje sv. Franje, njegova nasljeđa i mjesta koje franjevci imaju u povijesti ali i danas u Bosni i Hercegovini.

Ove godine obilježavamo 800. obljetnicu smrti sv. Franje Asiškoga. Vi ste književnik koji je duboko ukorijenjen u bosanski prostor, u Uskoplje i svijet običnog čovjeka, a u svojim ste djelima doticali i teme vezane uz franjevce. Kada danas pogledate na sv. Franju, što Vam se kod njega čini posebno bliskim i živim?

Američki pisac Kurt Vonnegut, iako ateist, zapisao je u svojoj autopoetičkoj knjizi  “Čovjek bez zemlje” sljedeće rečenice, koje mogu poslužiti i kao ključ za razumijevanje “filozofije” svetog Franje: “Što humanisti misle o Isusu? Ja za njega kažem, kao i svi humanisti: ‘Ako je ono što je govorio bilo dobro, a toliko toga što je rekao je apsolutno predivno, kakve ima veze je li bio Bog ili ne?’ Ali da Krist nije održao Propovijed na gori, koja je čista poruka samilosti i milosrđa, ja ne bih želio biti ljudsko biće. Radije bih bio zvečarka.” Samilost i milosrđe zapravo su temelji kršćanstva.  Od jednog radikalnog zagovornika humanizma, Isusa Krista, koji je svojom Propovijedi na gori postavio temelje humanističke filozofije na kojima je izrasla europska civilizacija, do drugoga, svetog Franje Asiškog, prošlo je dvanaest stoljeća u kojima je Crkva izrasla u svemoćnu instituciju koju je sveti Franjo, što je njegovo najvažnije nasljeđe, vratio njezinim izvorima. Papa Franjo je osamsto godina kasnije prepoznao potencijal društveno-političkog pokreta svetog Franje, da se na trenutak odmaknemo od vjerske dimenzije njegova djelovanja, i krenuo njegovim stazama, što je pobudila nadu u cijelom svijetu, ne samo među kršćanima. Tome u prilog govore i papina apostolska putovanja, na kojima je izbjegavao tradicionalne katoličke zemlje, vojno i ratoborno antemurale Christianitatis, već je išao, primjerice, u Sjevernu Makedoniju ili u Mongoliju u kojoj živi tek tisuću i pol kršćana. Teško je u ovoj plemenitoj gesti ne prepoznati duh svetog Franje.

Franjevci su stoljećima dio bosanskog društva i kulture. Bili su uz ljude u različitim vremenima, i u siromaštvu, i u ratovima, i u svakodnevnom životu. Narod ih je prozvao, a i dan danas ih zovu ujaci. Koliko je, po Vašem mišljenju, upravo ta njihova ukorijenjenost među običnim ljudima oblikovala ono što danas nazivamo franjevačkim identitetom Bosne?

Franjevci su kroz stoljeća među katolicima u Bosni, zbog određene autonomije koju su imali, bili i svjetovna i duhovna vlast, i to vlast koja je bila uz narod, služila joj, zbog čega se stvorila ta povezanost o kojoj govorite. Nisam siguran da je danas ostalo nešto od “franjevačkog identiteta Bosne”. Možemo govoriti o pojedincima, ali o jednom složenom i kompleksnom kolektivnom identitetu, koji je i unutar sebe, pogotovo većim dijelom devetnaestog stoljeća, preživljavao teške sukobe i krize, teško je govoriti jednoznačno. Sav taj pojmovni aparat, koji u sebi sadrži i romantičarske prizvuke, u novije vrijeme, pojavom umjetne inteligencije i ekspanzijom društvenih mreža, sve više gubi na važnosti. Mladi danas u svijetu odrastaju gotovo bez upliva tradicije, koja je stoljećima oblikovala mlade naraštaje, koju je engleski književnik G. K. Chesterton nazvao “demokracijom naših mrtvih”. Danas iste “vrijednosti” baštine mladi u New Yorku i u najzabačenijim bosanskim selima. Svijet kakav smo nekada poznavali netragom je nestao, a s njim, bojim se, i pozitivno povijesno nasljeđe, kakvo je ono franjevačko u Bosni.

Sveti Franjo nas je naučio da prolazimo kroz život pazeći na sitnice, koji je svojim životom potvrdio onu poznatu književnu maksimu kako je istina u detaljima. Tko se danas sjeća pohoda velikih vojskovođa iz Franjina vremena i njihovih pobjeda ovjerenih krvlju tisuća poginulih vojnika? Ne sjeća se nitko, a svi se sjećamo “razgovora” svetog Franje s pticama ili s “bratom magarcem”.  Zbog svoje prirode, zbog toga što je bio imun na titule i časti, svetog Franju su prozvali Božjom ludom, nadimkom na koji je bio ponosan

Vi ste čovjek koji je prošao rat, koji je živio njegove posljedice i koji se ratu i njegovim tragovima često vraća u svojim knjigama. Sv. Franjo je, s druge strane, ostao zapamćen kao čovjek mira i susreta. Može li nam njegovo iskustvo danas pomoći da drugačije gledamo na vlastita ratna iskustva i na ono što je rat ostavio iza sebe?

Rat u ljudima osvijesti misao koliko su potrebni i važni jedni drugima, što se na neki način održalo i do danas, međusobnom povezanošću veteranske populacije, “braće po oružju”. Tu dolazimo do svetog Franje  čiji je pokret kao vrhunaravno načelo postavio Vonnegutovu “samilost i milosrđe”, koje sam spomenuo na početku ovog razgovora. Vonnegat je sudionik Drugog svjetskog rata, koji je kao zarobljeni američki vojnik preživio bombardiranje Dresdena u kojemu je poginulo više desetaka tisuća civila,  o čemu je pisao u svom kultnom romanu “Klaonica pet”, i vjerujem da se njegova sintagma o samilosti i milosrđu prvenstveno odnosi na rat, kao što je to slučaj i sa svetim Franjom, jer i njegovo vrijeme možemo promatrati kao doba permanentnih ratova, koje se pretvorilo u višestoljetnu borbu za opstanak, vrijeme u kojemu su zbog ekstremne bijede i siromaštva zabilježeni čak i masovni primjeri kanibalizma.  Mi nismo imali izbora, rat je u modernim društvima prvenstveno pitanje bolesnog patriotizma. Teško da će Franjin slučaj promijeniti naša razmišljanja. Često sam slušao u poraću lamentacije ljudi koji nisu sudjelovali u ratu, što je bilo neka vrsta izlike, koji su govorili kako oni nisu sudjelovali u ratu jer su oni “za mir u svijetu”. Nitko nije toliko priželjkivao mir kao sudionici rata, koji su najčešće sudjelovali u njemu jer nisu imali mogućnost izbora. “Vojnici” svetog Franje bili su iznimka, jer su sudjelovali u “ratu” svojom voljom, vođeni idealima Evanđelja koje je zapravo temelj humanističke filozofije. Zapravo se djelovanje svetog Franje, kada ga promatramo kao političko-društveni pokret,  mnogo bolje može razumjeti preko Djela apostolskih, u kojima se može nazrijeti i politički kontekst u kojemu je djelovao, jer se za dvanaest stoljeća, od Isusova vremena do vremena svetog Franje, malo toga promijenilo.

Živjeti vjeru u Bosni često znači živjeti je vrlo konkretno, u obitelji, selu, župi, među ljudima koje poznajemo cijeli život, ali i među onima s kojima se možda ne slažemo. Vi živite upravo u tom svijetu. Što mislite, što bi danas značilo biti kršćanin na način koji bi bio blizak onome što je Franjo želio biti?

I u ovom slučaju možemo se pozvati na Isusovu Propovijed na gori, na dio o “okretanju drugog obraza”, koji je u temeljima “filozofije” svetog Franje Asiškog, koji, naravno, ne treba shvatiti doslovce, već kao radikalni raskid s prevladavajućom “filozofijom” osvete, koja se doživljavala kao neka vrsta antropološke zadanosti, sadržane u sintagmi “oko za oko, zub za zub”.  Politiku “okretanja drugog obraza” na sjajan način je pojasnio kardinal Franjo Kuharić za vrijeme rata u Hrvatskoj: Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštovati život njegova oca, brata, sina, sestre! I ovo je jedino, ultimativno načelo za kršćane, ne samo danas i ne samo na ovim prostorima,  kao protuteža obrednom formalizmu u koji je u velikoj mjeri zapala današnja Crkva.

Kada govorimo o sv. Franji, često govorimo o velikom svecu, osnivaču reda i jednom od najpoznatijih kršćana u povijesti. Ali Franjo je prije svega bio čovjek koji je pokušao jednostavno živjeti Evanđelje. Kada biste danas, iz svog iskustva života u Bosni i susreta s ljudima, trebali izdvojiti jednu stvar koju bismo od Franje mogli ponovno naučiti, što bi to bilo?

Postoji ona čuvena kineska izreka, koja je postala nekom vrstom općeg mjesta, po kojoj nije važan cilj, već put kojim se krećemo prema njemu. Biti po svaku cijenu “prvi”, na vrhu, već dugo je, čini mi se, glavno obilježje našeg vremena. Ko te nikad ranije nije čuo ni vidio, samo kad te pogleda rekao bi odmah: Otkud ova fratrina ovdje? Gonite rđu tamo u Guču Goru, odakle je pobjego, i vežite ga za lanac sa kojeg se otkinuo! I da budeš bogat i silan i strašan, prvi među prvima, da ti niko ne smije riječ kazati, ti bi mu to u očima pročitao, kaže Andrićev fra Nikola Granić u priči “Čaša”. Sveti Franjo nas je naučio da prolazimo kroz život pazeći na sitnice, koji je svojim životom potvrdio onu poznatu književnu maksimu kako je istina u detaljima. Tko se danas sjeća pohoda velikih vojskovođa iz Franjina vremena i njihovih pobjeda ovjerenih krvlju tisuća poginulih vojnika? Ne sjeća se nitko, a svi se sjećamo “razgovora” svetog Franje s pticama ili s “bratom magarcem”.  Zbog svoje prirode, zbog toga što je bio imun na titule i časti, svetog Franju su prozvali Božjom ludom, nadimkom na koji je bio ponosan.  Zapravo je sveti Franjo neka vrsta preteče don Quijotea, koji je iz temelja promijenio lice Crkve, što, na žalost, nije imalo prevelikog utjecaja na njezin daljnji razvoj, na mračno srednjovjekovlje osvijetljeno tek vatrom lomača na kojima su gorjeli “heretici” i “vještice”. Svetog Franju, dakle, trebamo uvijek iznova otkrivati, ako ništa a ono kao utjehu, da svijet ima i svoju lijepu, neoskvrnutu stranu za koju se vrijedi boriti.  Davno sam negdje zapisao, da je Bosna teška zemlja, jer istodobno i uzvisuje i vuče na dno. A njezino dno duboko je i mračno, kaže Ivan Lovrenović u Azijskom vjetru. Trebali bi, barem povremeno, po uzoru na svetog Franju, podignuti glavu od mraka koji nas okružuje i pogledati u nebo, i možda ugledati krajičak ljekovite vedrine.

Razgovarao: Ivan Tučić