Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Željko Ivanković: Franjo Asiški inspirira
Do naših prostora, putem Crkve (od jeftine politike se to ne može ni očekivati) nažalost, još nisu doprle mnoge poticajne riječi pape Franje, jer naši su se crkveni ljudi više bavili Stepincem nego evanđeljem. Ni Isus i Franjo takvima nisu autoriteti, a kamoli papa Franjo ili papa Leona XIV., njihov nauk ili njihovi svakodnevni poticaji
Naš sljedeći razgovor o sv. Franji Asiškom i franjevcima, nastavljamo s bosanskohercegovačkim i hrvatskim književnikom, pjesnikom i esejistom Željkom Ivankovićem. U svom književnom i publicističkom radu Ivanković se često bavi Bosnom, njezinom poviješću, kulturom i ljudima koji su obilježili njezin prostor. Posebno mjesto u tom kontekstu imaju i franjevci, koji su stoljećima dio bosanske kulturne i duhovne baštine. Upravo iz književničke i osobne perspektive Ivanković govori o sv. Franji i njegovoj poruci posebno u kontekstu Crkve i franjevaca na našim prostorima.
Sveti Franjo Asiški jedna je od onih povijesnih osoba koje su tijekom stoljeća postale gotovo opće mjesto kršćanske kulture. O njemu se mnogo govori, često s puno divljenja, ali i na način koji ga ponekad čini i udaljenim od našega vremena. Što je, po Vašem mišljenju, u Franji još uvijek živo i izazovno, a što smo možda pretvorili u lijepu i idealiziranu priču?
Pišući o 700. obljetnici smrti Franje Asiškog, Andrić je napisao: „Naše vreme – i mi s njim – nema razumevanja za asketski ideal života, a još manje ima sklonosti da ga praktikuje.“ Time je svoju „Legendu o svetom Francisku iz Asizija“ dodatno učinio legendom. Danas, stotinu godina poslije Andrićeva teksta, ova rečenica zvuči još dramatičnije za bilo kakvu ideju asketizma, tako da vaša misao o udaljenosti Franje Asiškog od našeg vremena svakodnevno dobiva nove potvrde, pa se čini kako ta udaljenost iz dana u dan sve više narasta. No, valjda se upravo stoga i u Crkvi dogodio znakovit, premda mali preokret. Nakon tolikih stoljeća na čelo je Crkve došao neki papa s imenom Franje Asiškog, a za njim odmah Leon XIV. (nomen est omen!) kao mogući nastavljač ideja pape Leona XIII. i velike enciklike „Rerum novarum“.
Poziv „Franjo, moja se kuća ruši!“ očito je dobio odziv. Koliko jak? Očito ne one snage koja bi proizvela radikalnu gestu tipa one Franje iz Asiza, ali proročki glas, svjedoci smo, dugo već zvoni. Čujemo li ga? Čujemo li glas biskupa Romera, glas teologa Metza (Govor o Bogu osjetljiv na patnju. Krajolik od krikova) ili teologa Sobrina (Izvan sirotinje nema spasenja. Mali utopijsko-proročki ogledi), ako već ne čujemo glas o „malenima“ (Mk 10, 13-16).
Ove je godine, vrijedno se sjetiti, stota obljetnica prve knjige Nikole Šopa Pjesme siromašnog sina… Skupa s vama se pitam jesmo li Franju zatvorili u krletku lijepih priča iz prošlosti ili je on i koliko još uvijek živ. Naše vrijeme nije bitno drukčije od Franjinog ili je kao i svako drugo bitno različito od jučerašnjeg ili sutrašnjeg. Franji to nije bilo važno za duhovnu akciju – promijeniti sebe nasljedovanjem Isusa – jer on je bio svjestan da promjena ne dolazi izvana nego iznutra. Ona je metanoia.
Franjo nije ideal, ideal je onaj kojega slijedi Franjo ili onaj kojega u našem prostoru oduhovljuje neponovljiv pjesnički glas Nikole Šopa.
Franjo je bio čovjek koji je radikalno promijenio vlastiti život, ali nije to učinio pisanjem velikih programa. Njegova je snaga, u najkraćem, bila u načinu na koji je živio Evanđelje. Može li danas književnost imati takvu snagu, ne samo opisivati svijet nego nas potaknuti da drukčije živimo? Ili smo se navikli da riječi ostaju samo riječi?
Ništa se ne mijenja velikim programima, nego djelima, oživotvorenjem programa. Tako je i s Evanđeljem, i s velikim teološkim djelima, i s papinskim enciklikama… Sa svime. Ali što bi tek bilo da nemamo tih velikih epohalnih duhovnih djela?
A književnost? Stalno postavljamo isto pitanje: Može li književnost mijenjati svijet? Ona je to stalno činila i čini, ali mijenjati svijet zvuči preambiciozno da bi se itko u takvo što mogao ufati. Da, čak i onaj za kojega se kaže da je umro kako bi otkupio svijet. No, smijemo li stoga odustati?
Pretenciozno je od riječi očekivati mnogo, čak i kad tu Riječ pišemo velikim slovom. No, riječi doista tvore svijet, oživotvoruju i podupiru njegov spori hod k idealima koje je Riječ ispisala velikim slovima na horizontu povijesti. A upravo nas je književnost učila i uči kako sve što možemo mijenjati i promijeniti nosi naše ime i prezime. Ostalo, sve ostalo može biti samo daleki refleks neke naše promjene, kako to vidimo i iz Franjina života ili iz Šopove poezije. Nju iznova spominjem jer nam je bliska i nudi razumijevanje blisko našem vremenu i prostoru, a u duhu je izvornofranjevačkog razumijevanja Isusa.
Franjo je u svome vremenu izabrao siromaštvo, ali ne samo kao odricanje od materijalnih dobara, nego i kao slobodu od potrebe da bude važan, priznat i moćan. Danas živimo u kulturi u kojoj se čovjekova vrijednost često mjeri vidljivošću, uspjehom i utjecajem. Je li Franjina malenost danas još uvijek moguća, ili smo i nju pretvorili u neku vrstu društvenog prestiža?
Od svih pojmova koje ste ovdje spomenuli najvažniji mi se čini pojam slobode. On je u biti Isusova djelovanja, on je u biti Franjina djelovanja, on je imperativ čovjekova življenja. No, koliko smo toga svjesni? I koliko znamo što je sloboda? Sloboda nije ono što nam se posvud oko nas tako zavodljivim čini. Sloboda je upravo to što se istaknuli – sloboda od potrebe da se bude, važan, priznat, moćan. To uključuje i slobodu OD i slobodu ZA. A to znači, to uvijek znači – odgovornost. Zdravu, zrelu kritičku svijet i punu odgovornost. Ne bih nikoga podučavao biblijske tekstove, jer i ja sam samo pasionirani čitatelj vrhunske biblijske književnosti i ništa više. Pa ipak, ukazujem na neka mjesta (Mt 12, 12 i Mk 2, 28) gdje se demonstrira zdrava, zrela kritička svijest, puna odgovornost i sloboda „od“ i „za“. I, naravno, sve to nije nimalo bezazleno pokazati, jer svijet je pun licemjera i farizeja, kako nas je učio i Dostojevski u epizodi o Velikom inkvizitoru. Pa i Franjino je djelovanje bilo pod stalnom paskom onih čije je licemjerje i farizejštinu svakodnevno činio bjelodanima.
Nikad se svijet nije toliko natjecao za vidljivost, nikad se tolike milijarde nisu borile za svojih pet minuta (vidljivosti) pod svjetlima reflektora i nikad, istovremeno, nije bila evidentnija na djelu ona misao – ispraznost nad ispraznostima… (Prop 1, 2)
Mislim da ćete danas u našim društvima naći više proročkih riječi u književnosti nego u crkvama u kojima je ustajao zrak, a vrata provjetravanju su zatvorili oni koji Crkvi daju novac i oni koji ih u ime Crkve primaju. Uostalom, o mjestu i ulozi književnosti u našim društvima najbolje (oduvijek) govori strah institucija moći (države ili crkve) koje godinama, čak stoljećima zabranjuju ili čak spaljuju knjige, progone ili čak zatvaraju i ubijaju pisce. A to se dešava i danas i posvuda, pa i u svijetu koji sebe drži kršćanskim
Franjo je znao prepoznati brata i ondje gdje ga drugi nisu vidjeli, u gubavcu, siromahu, neprijatelju, pa i u čovjeku druge vjere. U tom smislu njegova otvorenost nije bila tek pristojnost ili tolerancija, nego duboka promjena vlastitoga pogleda na čovjeka. Što nam Franjo može pomoći razumjeti u društvu poput našega, u kojemu se još uvijek teško oslobađamo naslijeđenih podjela i nepovjerenja prema drugima?
U Pjesmi brata Suncu Franjo je jasno ljudski, vjernički, da – i pjesnički, demonstrirao ne samo metaforički (simbolički) nego i istinski svoje razumijevanje svijeta. I to nas više kod Franje ne bi smjelo iznenađivati, jer onaj tko je odabrao biti nasljedovatelj zna i za Isusov susret s gubavcem (Matej, Marko, Luka), za njegovu prispodobu o milosrdnom Samarijancu (Lk 10, 25-37) ili za ozdravljenje inovjerca (Iv 4, 43-54)… S istog razloga i Franjo Asiški ide na susret sa sultanom Malik al-Kamilom za vrijeme pete križarske vojne. Naravno, posebna je priča kako i koliko, te zašto se to tako „brižno“ držalo dalekim od opće slike o Franji Asiškom.
Biti „Božji čovjek“ znači biti čovjek izvan banalnih podjela, onih što ih ni Franjina Pjesma ne priznaje za životinjski i ljudski svijet, a kamoli za međuljudske podjele.
To što mi danas smatramo vrijednošću – tolerancija – puko je podnošenje, trpljenje drugog, a onaj kojega Franjo nasljeduje imperativno kaže ne samo „Ljubi bližnjega svoga“ (Mt 22, 39), nego u Govoru na gori (Matej 5, 43-48 i Luka 6, 27-35) čak cijelu stvar radikalizira: „Ljubite (svoje) neprijatelje“!
Mi živimo, najblaže rečeno, dramatičnu intoksikaciju društvenih odnosa, gdje podjele više ne idu samo crtom nacionalnog ili vjerskog, nego se drugost i drukčijost do netolerancije i mržnje, čak do ubojstava, živi po starozavjetnim obrascima, i u obiteljima. Gle paradoksa, vratili smo se daleko unatrag, u vrijeme prije Mojsijeva zakona, čak na četvrto poglavlje Knjige postanka. Živimo Stari zavjet, kao da nikad nismo čuli za sve ono što je došlo poslije u punom smislu i značenju: „Čuli ste…, a ja vam kažem…“ što je govornik tih riječi ovjerovio vlastitom smrću na križu.
I to rade oni isti što se krste i Bogu mole iz prvih klupa u crkvama, a oni koji su na oltarima ih grle kao da sami nisu čuli za Isusove više nego opominjujuće riječi „vuci u ovčjem runu“ ili „po djelima ćete ih njihovim prepoznati“ (Mt 7, 15-20). Je li to kupljena šutnja Crkve? Sjećamo li se filma „Kum 3“? Papina nedavnog govora o mafiji?
Osamsto godina nakon Franjine smrti, što bi nam on danas mogao zamjeriti? Što bi, kao čovjek koji je toliko ozbiljno shvatio Evanđelje, prepoznao kao našu najveću udaljenost od onoga što govorimo da vjerujemo? I postoji li nešto u njegovu životu što bi i književnika, ne samo vjernika, moglo potaknuti da se zapita o vlastitoj odgovornosti za svijet u kojemu živi?
Sumnjam da bi nam Franjo išta zamjerio. On ne zamjera, ne opominje, Franjo inspirira! On bi iznova na riječi: „Franjo, moja se kuća ruši!“ ustao i sam je počeo popravljati. Ali onaj kojega Franjo slijedi itekako bi „podvrisnuo“: „Nemojte pretvarati kuću mojega Oca u tržnicu“ (Iv 2, 16) ili: „Nemojte misliti da sam došao donijeti mir na zemlju – nisam došao donijeti mir, nego mač.“ (Mt 10, 34). Ta dva mjesta itekako su obvezujuća za one koji vjeruju i one koji naučavaju vjeru. A nešto se zaboravlja na ta biblijska, novozavjetna mjesta… Bliže nam je ono „oko za oko“.
Mislim da ćete danas u našim društvima naći više proročkih riječi u književnosti nego u crkvama u kojima je ustajao zrak, a vrata provjetravanju su zatvorili oni koji Crkvi daju novac i oni koji ih u ime Crkve primaju. Uostalom, o mjestu i ulozi književnosti u našim društvima najbolje (oduvijek) govori strah institucija moći (države ili crkve) koje godinama, čak stoljećima zabranjuju ili čak spaljuju knjige, progone ili čak zatvaraju i ubijaju pisce. A to se dešava i danas i posvuda, pa i u svijetu koji sebe drži kršćanskim. Treba li podsjećati kako to i danas, doduše na različite načine, rade u Rusiji, Americi, Iranu, Sjevernoj Koreji, Kini, Saudijskoj Arabiji, ili na našim prostorima, gdje djela prati ili zabrana ili zavjera šutnje (kakvom su komunisti u „bunkere“ stavljali filmove), a pisce se divljački napada ili im se prijeti smrću putem društvenih mreža ili ispod balkona u stanovima u kojima žive.
Do naših prostora, putem Crkve (od jeftine politike se to ne može ni očekivati) nažalost, još nisu doprle mnoge poticajne riječi pape Franje, jer naši su se crkveni ljudi više bavili Stepincem nego evanđeljem. Ni Isus i Franjo takvima nisu autoriteti, a kamoli papa Franjo ili papa Leona XIV., njihov nauk ili njihovi svakodnevni poticaji. Tužno, ali mi živimo na prostoru na kojemu bi te (bukvalno!) ubili ako verbalno zaniječeš njihovu vjeru! Onu koju oni ne žive, nego je tek navijački predstavljaju kao identitarni dres, kao amblem.
A njihova vjera je, ili bi barem trebala biti – ljubav!
Književnosti je, dakle, raditi svoj posao, piscima je biti ono što je bio Kranjčević za biskupa Stadlera, „bezbožni pjesnik“. A nam je svima, budući da se Isusi i Franje u povijesti tako rijetko pojavljuju, izgleda, samo – čekati Godota.
Razgovarao: Ivan Tučić