XXII. nedjelja kroz godinu | Spasi sebe ili se odreci sebe samoga

Petar je upravo izgovorio jednu od najvećih ispovijesti vjere u Evanđelju: „Ti si Krist, Sin Boga živoga.“ Samo nekoliko redaka poslije Isus mu govori: „Nosi se od mene, sotono!“ Neugodan je to prijelaz. Pokazuje da čovjek može izgovoriti sasvim ispravnu vjersku rečenicu, a ipak ne razumjeti Boga u kojega tvrdi da vjeruje.

Petar vjeruje da je Isus Mesija, ali već zna kakav bi Mesija morao biti. Mesija pobjeđuje, uspijeva, uspostavlja red. Mesija ne završava odbačen i ubijen. Zato, čim Isus počne govoriti o Jeruzalemu, patnji i smrti, Petar ga odvodi na stranu i odvraća: „Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!“ U tim riječima ima prijateljske brige, ali Isus u njima prepoznaje i staru kušnju: spasi sebe, izbjegni put koji postaje opasan, pokaži da si Božji upravo tako što ćeš sačuvati vlastiti život.

To je ista logika koju će čuti i pod križem: ako si Sin Božji, siđi s križa. Isus, međutim, ne spašava sebe. Ne zato što voli patnju niti zato što Bog treba bol, krv i poniženje. Križ nije Božja glad za žrtvom. Križ je ono što se događa čovjeku koji u svijetu moći ostane vjeran ljubavi. Isus ne ide u Jeruzalem tražiti smrt. Ide ostati vjeran onomu što je živio: približavao se odbačenima, vraćao dostojanstvo grešnicima, dirao nečiste, rušio granice koje su čovjeka ponižavale i naviještao Boga koji nije vlasništvo religioznih moćnika. Takva vjernost ima posljedice.

Zato je važno čuti što Isus zapravo kaže Petru. Riječi koje prevodimo kao „Nosi se od mene“ doslovno ga vraćaju na njegovo mjesto: „Idi iza mene.“ Petar je poželio stati ispred Isusa i pokazati mu kojim putem treba ići. Isus ga vraća iza sebe, na mjesto učenika. Učenik nije onaj koji Boga uklapa u vlastite planove, nego onaj koji dopušta da mu evanđelje promijeni put.

Tu počinje neugodnost ovoga teksta i za nas. I mi lako poželimo Krista koji će slijediti nas: potvrditi naše navike, interese, političke i nacionalne pripadnosti, crkvene strukture, naše podjele na dobre i loše. Prihvatljiv nam je Isus dok blagoslivlja ono što smo već odlučili, dok blagoslivlja naš narod, zemlju ili prijatelje. Mnogo je teži kada evanđelje dovede u pitanje nešto što želimo sačuvati. Tada i mi, poput Petra, Boga diskretno uzimamo na stranu i objašnjavamo mu da neke njegove riječi u stvarnom životu ipak nisu sasvim izvedive.

Govorit ćemo da je lijepo ljubiti neprijatelja, ali da postoje iznimke. Da treba biti uz posljednje, ali da se zna tko je naš. Da Crkva treba služiti, ali da mora čuvati ugled i utjecaj. Osobito biskupi i viši kler. Da treba govoriti istinu, osim kad bi nas istina mogla nešto koštati. Tada više ne dopuštamo evanđelju da sudi nama, nego mi prosuđujemo evanđelje prema tome koliko nam koristi.

U tom svjetlu treba razumjeti i Isusovu tešku rečenicu: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.“ Odreći se sebe ne znači mrziti sebe, ponižavati se ili pristajati na nasilje. Kršćanstvo nije škola samoprezira. Odreći se sebe znači prestati sebe postavljati u središte svega: odustati od potrebe da uvijek pobijedim, da po svaku cijenu sačuvam položaj, fotelju, ugled i vlastitu sliku o sebi.

Zato Isus dodaje paradoks: tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko ga izgubi poradi njega, naći će ga. Postoji način života u kojem čovjek toliko čuva sebe da na kraju izgubi ono zbog čega je vrijedilo živjeti. Možemo čuvati sigurnost, a izgubiti slobodu; ugled, a izgubiti istinu; mir, a izgubiti osjetljivost za tuđu nepravdu. I Crkva može toliko čuvati samu sebe, svoje privilegije, autoritet i vanjsku sigurnost da počne gubiti evanđelje zbog kojega postoji.

Pavao zato Rimljanima govori: „Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti.“ Obraćenje nije samo popraviti pokoju naviku. Ono traži promjenu načina mišljenja. Svijet nas uvjerava: sačuvaj sebe, osiguraj se, ne riskiraj, pobijedi protivnika. Evanđelje kaže: daruj sebe, ne dopusti da te strah učini nečovječnim, ne postani nalik onomu protiv čega se boriš.

I psalam ove nedjelje govori istim jezikom čežnje: „Tebe žeđa duša moja, Gospodine, Bože moj.“ Vjera se ne rađa iz toga da smo sve osigurali, nego iz gladi za Bogom koja nas čini slobodnima od lažnih oslonaca. Čovjek koji je uvjeren da sve može sačuvati vlastitom snagom teško može biti učenik ili učenica. Učenik je onaj koji zna da mu život nije posjed, nego dar; zato ga ne mora braniti od svakoga rizika, nego ga može otvoriti drugima.

Jeremija iz prvoga čitanja zna koliko takva vjernost može biti bolna. Božja riječ donosi mu porugu. Pokušava zato prestati govoriti: „Neću više na nj misliti niti ću govoriti u njegovo ime.“ Ali riječ je u njemu kao oganj zapretan u kostima. To iskustvo poznaje svatko tko je barem jednom znao da bi bilo lakše šutjeti, prilagoditi se i ne zamjeriti se, ali mu savjest nije dopustila. Vjera koja nikada ništa ne košta lako postane samo religiozna udobnost, smrdljivi komfor.

Isus zato ne poziva učenike da traže patnju. Patnja sama po sebi ne spašava i tuđi križ nikada ne smijemo olako proglašavati Božjom voljom. Kršćanin ne traži križ, već vjernost. A križ se pojavljuje onda kada vjernost dođe u sukob s logikom moći, sebičnosti i straha.

Možda zato pitanje ove nedjelje nije koliko smo spremni trpjeti, nego što pokušavamo spasiti po svaku cijenu. Svoj ugled? Sigurnost? Položaj? Potrebu da budemo u pravu? Sliku Crkve kakvu smo navikli imati? Petar je mislio da spašava Isusa od propasti, a zapravo ga je pokušavao odvratiti od vjernosti. Isus mu zato kaže: „Idi iza mene.“ To je riječ i nama: prestanimo Krista voditi i ponovno učimo ići za njim.

Ipak, Isusova najava ne završava smrću. On kaže da će biti ubijen i treći dan uskrsnuti. Posljednja riječ nije križ, nego život. Evanđelje nas zato ne poziva da izgubimo život, nego da prestanemo živjeti kao da ga možemo spasiti sami. Život se, prema Isusu, ne čuva grčevitim zadržavanjem. Pronalazi se onda kada ga odlučimo darivati.

Branko Jurić, polis.ba