Sveti Augustin | Nemirno srce

Svetog Augustina u naše vrijeme promatramo kao velikog crkvenog naučitelja, filozofa i teologa iz prvih kršćanskih stoljeća. Aktualni papa Leon, augustinac, koji ga često citira iznova nas podsjeća kako je Augustinov utjecaj na kršćansku misao golem. Ipak, ono po čemu ostaje blizak ljudima svih vremena nije njegova intelektualna veličina nego činjenica da je bio čovjek koji je duboko upoznao vlastitu slabost i koji je cijeli život tražio Boga.

Njegova najpoznatija rečenica, koju nalazimo u prvom poglavlju Ispovijesti, glasi: „Za sebe si nas stvorio, Gospodine, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi.“ Te riječi nisu nastale u miru samostanske ćelije niti su plod apstraktnog razmišljanja. One su sažetak jednog dugog životnog iskustva. Augustin je isprva tražio ispunjenje u uspjehu, društvenom priznanju, intelektualnoj nadmoći i ljudskim odnosima. Bio je uvjeren da će ga nešto od toga konačno usrećiti. Tek je postupno otkrivao da ljudsko srce ostaje gladno kada konačni smisao traži u prolaznim stvarima.

Zato Augustinova misao i danas zvuči iznenađujuće suvremeno. Živimo u vremenu koje neprestano proizvodi nove odgovore na ljudski nemir. Netko spas traži u novcu, netko u političkoj pobjedi svoje ideologije, netko u uspješnoj karijeri, netko u savršenoj slici sebe koju predstavlja drugima. Čovjek i dalje pokušava ispuniti beskonačnu čežnju ograničenim stvarima. Augustin je razumio da problem nije u tome što čovjek želi previše, nego što svoje srce često veže uz premalene ciljeve.

Često je naglašavao da je svaki čovjek stvoren za štovanje. Pitanje nije štujemo li nešto ili nekoga. Pitanje je što je postalo središte našega života. Čovjek koji ne štuje Boga prije ili kasnije počinje štovati moć, uspjeh, bogatstvo, naciju, samog sebe ili nekog drugog. Augustinov život svjedoči o obraćenju od takvih idola prema Bogu koji jedini može nositi težinu ljudskih očekivanja.

Po još je nečemu Augustin vrlo aktualan – živio je i djelovao u razdoblju dubokih unutarkršćanskih podjela. Kako obično biva u takvim situacijama, pojavila se struja rigorista koja je druge otpisivala. To su bili donatisti koji su tvrdili da prava Crkva može biti samo zajednica čistih i besprijekornih. I danas se lako stvara dojam da je najvažnije odrediti tko je pravi katolik, a tko nije. Jedni sumnjaju u vjeru drugih zbog njihovih političkih stavova. Drugi zbog liturgijskih uvjerenja. Treći zbog društvenih pitanja oko kojih se ne slažu. Rasprave često završavaju stvaranjem tabora u kojima se vlastita skupina smatra vjernom Kristu, dok se druge promatra sa sumnjom ili prezirom.

I danas se lako stvara dojam da je najvažnije odrediti tko je pravi katolik, a tko nije. Jedni sumnjaju u vjeru drugih zbog njihovih političkih stavova. Drugi zbog liturgijskih uvjerenja. Treći zbog društvenih pitanja oko kojih se ne slažu. Rasprave često završavaju stvaranjem tabora u kojima se vlastita skupina smatra vjernom Kristu, dok se druge promatra sa sumnjom ili prezirom. Augustin je takvu logiku smatrao duboko nekršćanskom. Crkva nije zajednica savršenih nego zajednica ljudi na putu, zajednica hodočasnika koji zajedno idu prema kraljevstvu Božjem

Augustin je takvu logiku smatrao duboko nekršćanskom. Crkva nije zajednica savršenih nego zajednica ljudi na putu, zajednica hodočasnika koji zajedno idu prema kraljevstvu Božjem. Zato je Crkvu nazivao corpus permixtum, mješovitim tijelom u kojem zajedno postoje svetost i slabost, vjernost i nevjernost, pšenica i kukolj. Svetost ostaje poziv svakog kršćanina, ali nitko nema pravo prisvojiti Božju ulogu i konačno suditi o srcu drugoga čovjeka.

Ta svijest proizlazila je iz njegova vlastitog iskustva. U svojim Ispovijestima Augustin ne piše samo o grijesima mladosti. Kada je već bio biskup, otvoreno priznaje da je i dalje čovjek kojemu je potrebno obraćenje. Ne predstavlja se kao netko tko je ostavio slabosti iza sebe, nego kao netko tko svakodnevno ovisi o Božjoj milosti. Njegovo poznato nemirno srce nije se potpuno smirilo ni nakon obraćenja. Ono ostaje usmjereno prema punini koju će čovjek pronaći tek u Bogu. A što je čovjek bliže Bogu, to jasnije vidi vlastitu potrebu za obraćenjem.

Augustinova poruka jednako je važna i za naš odnos prema društvu i politici. U svom velikom djelu O državi Božjoj promatrao je svijet koji se raspadao. Rimsko Carstvo, koje se činilo nepobjedivim, prolazilo je kroz duboku krizu. Mnogi su mislili da se ruši sam temelj civilizacije. Augustin je upozoravao da nijedno zemaljsko carstvo nije vječno i da se kršćanska nada ne može poistovjetiti ni s jednom političkom silom.

Posebno je upozoravao na ono što je nazivao libido dominandi, požudu za vladanjem. To je želja da se dominira nad drugima, da se vlastita moć širi pod svaku cijenu. Augustin je smatrao da upravo ta težnja razara ljudska društva, izaziva ratove i uništava zajedništvo među ljudima. Ona nije nestala ni u našem vremenu. Vidljiva je u političkim sukobima, društvenim podjelama, medijskim prepucavanjima, pa čak i u životu Crkve kada služenje ustupa mjesto borbi za utjecaj.

Nasuprot toj logici dominacije Augustin postavlja Krista. Isus nije pobijedio svijet snagom oružja, političkim uspjehom ili društvenim ugledom. Pobijedio je ljubavlju koja se daruje do kraja. Zato je za Augustina prava snaga Crkve uvijek povezana s poniznošću, služenjem i vjernošću evanđelju, a ne s društvenim utjecajem ili političkom moći.

Sveti Augustin stoga i danas ostaje iznimno aktualan učitelj kršćanskog života. Poziva nas da budemo oprezni prema idolima koji obećavaju sreću, da se čuvamo napasti osuđivanja drugih i da svoju nadu ne polažemo u prolazne pobjede. Podsjeća nas da je Crkva zajednica grešnika koje Bog neprestano preobražava svojom milošću te da se ljudsko srce smiruje tek onda kada pronađe svoj izvor i svoj cilj u Bogu.

Njegove riječi i danas ostaju jednako istinite kao i prije šesnaest stoljeća: „Za sebe si nas stvorio, Gospodine, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi.“

Stanko Perica