Siva eminencija: spoj anđela i demona

Izraz „siva eminencija“ označava osobu koja stvarima upravlja iza kulisa, koja nema formalnu vlast, ali ima snažan utjecaj. To je netko tko ne stoji pred kamerama, ne potpisuje odluke i ne nosi odgovornost pred javnošću, a ipak usmjerava tijek događaja. Takve ljude pronalazimo u politici, poslovnom svijetu, medijima, raznim institucijama, naravno i u Crkvi. Mnogi preferiraju biti sive eminencije, a ne „istureni igrači“ jer taj položaj čuva od kritike, ogovaranja, stresa i anksioznosti s kojima se mora nositi lider. No, prva siva eminencija, osoba prema kojoj je taj izraz i stvoren, skriva u sebi još intrigantnih dimenzija.

Izraz je, naime, nastao u Francuskoj u 17. stoljeću. Moćni kardinal Richelieu, kraljev državni tajnik, bio je poznat kao „crvena eminencija“. „Crvena“ prema grimiznoj boji njegove kardinalske odore i „eminencija“ prema tadašnjem naslovu dostojanstvenika koji se do danas zadržao za kardinale. Na njega je pak veliki utjecaj imao franjevac François Leclerc du Tremblay, poznatiji kao Père Joseph, odnosno otac Josip. Budući da je nosio sivi habit, prozvan je „sivom eminencijom“. Redovničke odore u ono doba nisu bile ujednačenih boja i tonova kao danas, pa je fra Josipov kapucinski habit bio siv. On je bio Richelieuov blizak prijatelj, povjerljiv savjetnik, diplomat i čovjek koji je često imao presudan utjecaj na političke odluke, premda nije zauzimao položaj koji bi odgovarao njegovoj stvarnoj moći. Od tada je naš izraz postao sinonim za svakoga tko iz sjene upravlja procesima.

Engleski pisac i filozof Aldous Huxley, najpoznatiji po znanstvenofantastičnom romanu Vrli novi svijet, bio je intrigiran figurom oca Josipa. Godine 1941. je objavio njegovu biografiju u knjizi pod naslovom Siva eminencija. Huxley se divio njegovoj nehinjenoj pobožnosti, te je postavljao pitanje kako čovjek tako duboke duhovnosti može postati jedan od ključnih kotačića u stroju rata. Naime, otac Josip se posebno iskazao u Tridesetogodišnjem ratu, rezultat kojega je uspostava francuske dominacije u Europi, ali i milijuni mrtvih, nestanak čitavih gradova i iskorištavanje religije kao sredstva opravdavanja nasilja. Svojim zakulisnim igrama uvjetovao je produžetak tog sukoba koji je imao dotad neviđene razmjere, uslijed kojega je zavladala tolika glad i neimaština da je čak došlo do učestale pojave kanibalizma, uz normalizaciju torture i masovnog ubijanja civila. Kako se u središtu toga, zanima Huxleya, mogao naći redovnik koji je iskreno tražio Boga u molitvi i odricanju, i vodio život koji se u duhovnosti može definirati mističnim.

Hladna duhovnost jedan je od najuznemirujućih paradoksa jer pokazuje kako je lako Boga pretvoriti u argument za vlastite političke, nacionalne ili ideološke projekte. Tada više ne pitamo što Bog želi od nas, nego Boga pozivamo da potvrdi ono što smo već odlučili. Religija prestaje biti izazov našoj savjesti i postaje njezina zaštita. Svaka duhovnost tako nosi u sebi mogućnost da postane bijeg od svijeta umjesto put prema njemu

Jednostavnog odgovora na ovo pitanje nema. Banalizirajuće bi bilo prikazati oca Josipa kao čovjeka koji je izgubio pravu vjeru, odao se svjetovnim vrijednostima i popustio pred kušnjama vlasti i moći. Naprotiv, tragedija je upravo u tome što je ostao uvjeren kako služi Božjoj stvari. Njegova je duhovnost bila međutim toliko stopljena s političkim ciljevima da nije razlikovao Božje kraljevstvo od interesa francuske države. Dane bi provodio upravljajući vojnim operacijama, a noći u molitvi ili u pisanju pobožnih uputa za redovnice koje je duhovno vodio. Obavljao je stroge postove, malo spavao na neudobnom ležaju, bičevao se i živio u krajnjem siromaštvu. Istodobno je upućivao na istrijebljenje tisuća ljudi u jednom od najbrutalnijih ratova u povijesti, započinjao vojne operacije za koje je bilo jasno da će uzrokovati masovne civilne žrtve, sklapao saveze protiv drugih katoličkih država uvjeren da je sve što čini Božja volja. Suočen sa ovim kontradikcijama Huxley postavlja jedno od najneugodnijih pitanja moderne religijske misli: kako je moguće da čovjek bude iskreno pobožan i istodobno ogrezao u zlu?

To pitanje odzvanja i danas. Naime, postoji oblik religioznosti koji čovjeka udaljava od realnog svijeta i odvodi u onaj imaginarni u kojem više ne primjećuje patnje koje svojim postupcima uzrokuje. Taj čovjek može biti predan molitvi, čak i postu i zahtjevnim asketskim praksama poput oca Josipa, ali ujedno zaboraviti i ignorirati konkretne ljude koji trpe. Duhovnost mu osigurava unutarnji mir, a ujedno ga oslobađa odgovornosti. Sati koje posvećuje pobožnosti, umjesto da mu otvore srce prema Bogu i čovjeku, zatvaraju ga u sebe. Duhovna praksa koja bi trebala rađati ljubav prema drugima postaje sredstvo udaljavanja od ljudi, gušeći u njemu empatiju, suosjećanje i sposobnost milosrđa. Zahvaljujući toj “duhovnosti staklenog zvona” može gorljivo braniti čistoću crkvenog nauka, a ostati nijem pred nepravdom. Može biti uvjeren da služi Bogu upravo onda kada zatvara oči pred patnjom drugoga ili ju čak hotimice uzrokuje.

Jasno, ne radi se o novoj opasnosti. Već su starozavjetni proroci neumorno upozoravali da Bog odbacuje bogoslužje koje nije povezano s pravdom. Izaija govori da su uzaludni blagdani i žrtve ako se tlače siromasi (Iz 1,10-17). Amos poručuje da Bog prezire pjesme i bogoštovlje ako pravda ne poteče poput rijeke (Am 5,21-24). Isus nastavlja istu logiku kada kaže da će se konačni sud odvijati oko gladnih, stranaca, bolesnih i zatvorenika, a ne oko pobožnih osjećaja (Mt 25,31-46). Duhovnost, naime, uvijek prati opasnost da se pretvori u sofisticirani oblik traženja moći. Zato autentična kršćanska mistika uvijek vodi prema poniznost i služenju, a ne prema podčinjavanju drugih. Od obične sive eminencije, čovjeka koji djeluje iz pozadine, puno je, naime, opasnija vjerska siva eminencija. To je vjernik lišen empatije i smisla za pravdu koji zbog svoje religioznosti postaje još učinkovitiji u službi pogrešnih ciljeva.

Hladna duhovnost jedan je od najuznemirujućih paradoksa jer pokazuje kako je lako Boga pretvoriti u argument za vlastite političke, nacionalne ili ideološke projekte. Tada više ne pitamo što Bog želi od nas, nego Boga pozivamo da potvrdi ono što smo već odlučili. Religija prestaje biti izazov našoj savjesti i postaje njezina zaštita. Svaka duhovnost tako nosi u sebi mogućnost da postane bijeg od svijeta umjesto put prema njemu. Svaka molitva može postati razgovor s Bogom ili razgovor sa samim sobom. Mistika i politika se lako mogu spojiti na način koji dovodi do moralne sljepoće.

Vjera se uvijek mora stavljati u odnos s evanđeoskom porukom i prisjećati kako se Krist nikada nije poistovjetio s našim taborom, nego s najmanjima, odbačenima i onima koji nisu imali nikoga da govori u njihovo ime. Samo tako reflektirana i pročišćena vjera može ostvarivati Božju volju i graditi kraljevstvo nebesko na ovome svijetu

To vidimo i u naše vrijeme kada su upravo gorljivi vjernici često protagonisti radikalnog aktivizma. Najčešće taj aktivizam nije javan, ali prijezir i gnjev koji iskazuju spram neistomišljenika jasno svjedoče želji za obračunom. Religijska formacija, naime, daje nešto što sekularni aktivizam teško može replicirati, a to su osjećaj apsolutne legitimnosti, uvjerenje da si na strani Boga i otpornost na sumnju i kompromis. Vjernik koji je prevladao osobnu pohlepu i ambiciju može tako činiti zlo s čistom savješću. On osobno ništa ne traži. On se žrtvuje. Ali za što? Za grupu ili ideju koja je postala njegov ego u većem formatu.

U suvremenim sekularnim društvima će gorljivi vjernik ipak teško doseći fra Josipov položaj politički presudne i međunarodno utjecajne sive eminencije. Međutim, u klerikalnim strukturama, napose u institucijama koje promiču i štite interese Crkve, takvi su ljudi često percipirani kao dragocjeni upravo zbog svoje predanosti i nepopustljivosti, dok im duhovnost koju gaje osigurava famu i autoritet. Beskompromisno štiteći interes Crkve i smatrajući da kroz to vrše Božju volju, takve će sive eminencije oblikovati strukture koje vrše sasvim bezbožne djelatnosti poput huškanja na ideološke neprijatelje, zataškavanja zloporaba i zlostavljanja te općenito korištenja nemoralnih sredstava u svrhu postizanja navodno višeg dobra. Pritom im nimalo ne smeta, štoviše godi im, osuda javnosti. Kada su nakon smrti oca Josipa zamolili tada čuvenog propovjednika Charlesa de Condrena da održi govor na sprovodu, ovaj je to odbio s obrazloženjem da ne može hvaliti onoga koga cijela Francuska mrzi.

Huxley ovako sažima Josipov moralni pad: „Bio je odvučen s puta savršenstva najistančanijom od svih kušnji – mamcem odanosti i samopožrtvovnosti, ali odanosti cilju koji je ispod najvišega Dobra te samopožrtvovnosti poduzete u ime nečega što je manje od Boga.“ Dok su teocentrični sveci blagoslov svakog društva, kaže Huxley ukazujući na primjere sv. Benedikta, sv. Vinka Paulskog i osnivača kvekera Georgea Foxa, antropocentrični duhovnjaci su za društvo pogubni. Duhovnost kod koje Bog nije na prvom mjestu je opasna duhovnost. Primjer oca Josipa zato je važan kao antiteza, kao kušnja za svaku vjersku gorljivost, svako posvećivanje, svaku religioznost. Vjera se uvijek mora stavljati u odnos s evanđeoskom porukom i prisjećati kako se Krist nikada nije poistovjetio s našim taborom, nego s najmanjima, odbačenima i onima koji nisu imali nikoga da govori u njihovo ime. Samo tako reflektirana i pročišćena vjera može ostvarivati Božju volju i graditi kraljevstvo nebesko na ovome svijetu.

Stanko Perica