Sveti Ćiril i Metod – solunski kršćani i slavenska braća za Evropu i svijet

Danas slavimo blagdan dvojice braće, po krv i vjeri, blagdan slavenskih apostola, Ćirila i Metoda. Njihovo čašćenje kod katolika počelo je posebno s papom Leonom XIII. Zaštitnici su Evrope (Ivan Pavao II. 1980.), zajedno sa svetim Benediktom (Pavao VI. 1964.) te Brigitom Švedskom, Katarinom Sijenskom i Edith Stein (Ivan Pavao II. 1999.). Njihova svetost i njihov uzor za Europu – za slavensku i čitavu Europu jedinstva i sloge – poticaj su i nama.

Konstantin, Ćiril (827/8.-869.) i Metod (815.-885.) potječu iz utjecajne obitelji iz Soluna, mediteranskog grada dodira helenističke, bizantske i slavenske kulture. Stariji Metod obnašao je upravne službe, dok je mlađi Konstantin bio posebno sklon razmišljanju i knjizi, nazvan je i Filozofom. Bio je bibliotekar u Svetoj Sofiji u Carigradu i patrijarhov tajnik. Metod se odrekao upravljačke pozicije i povukao se u manastir gorja Olimpa kraj Bitinije. Za njim dolazi i njegov brat Konstantin, koji će tek pred smrt postati monah i uzeti ime Ćiril.

Kada je Rastislav, knez Velike Moravske (Moravska, Slovačka i dio Panonije), zatražio od bizantskog cara Mihajla III. nekog biskupa i učitelja kako bi među svojima smanjio germanski utjecaj (Salzburg), car mu je poslao braću Metoda i Ćirila. Tražio je Rastislav da njegovi podanici kršćansku vjeru, dakle Sveto Pismo, Bibliju, bogoštovne knjige i molitve imaju na svome, slavenskom jeziku i pismu, da ne bi bili germanizirani. [Stari je to problem još iz apostolskog vremena: Mora li se biti Židovom, obrezati se, da bi se bilo Isusov učenik, kršćanin?] Braća su se dala na posao. Konstantin je stvorio slavensko pismo, glagoljicu, od glagoljati, kasnije nazvanu po njegovom imenu ćirilica. I s drugim učenicima dali su se na veliki prevoditeljski rad.

Početni uspjesi nisu bili duga vijeka. Nailazili su na velike nevolje. Kako su dolazili drugi knezovi, od nekih su bili proganjani i oni i njihovi učenici. Metod je bio i zatvaran po više godina. Nisu nailazili na razumijevanje Rastislavovih nasljednika (Svatopluk), a njemački je utjecaj bio jak kako na slavenske vladare tako i na Rim, ni sve pape nisu bile sklone liturgiji na slavenskom jeziku. Papa Hadrijan II. bio je vrlo naklon radu dvojice braće, odobrio je slavenske liturgijske knjige i ređenje novih svećenika. Tako i njegov nasljednik Ivan VIII. Slično je odobrenje stiglo i od bizantskog patrijarha Focija, koji je u to vrijeme još u jedinstvu s Rimom. Nažalost, baš će tih godina početi sukobi koji će samo rasti do potpunog razilaženja istočne i zapadne crkve, nešto više od stoljeća i pol, god. 1054.

Slavenska braća napravili su mnogo u relativno malo godina. Počeli su 863. Konstantin je rano umro na jednom putu u Rimu; pokopan je u Bazilici sv. Klementa. Metod je nastavio sam. Organizirao crkve i duhovno prosvjećivao Slavene 22 godine. Ono što nam može biti važno za danas jest da su braća Metod i Ćiril bili ljudi biblijske vjere. Pritom najprije mislimo na oca vjere Abrahama. Taj se čovjek-uzor vjernika upustio na put u neizvjesno, put s Bogom. Svaki i najmanji put u vjeri nosi sa sobom rizik izlaska – ostavljanja sigurnosti. Učinili su to mnogi. I Ćiril i Metoda. Ako želimo učiniti nešto vrijedno, nužno je napustiti uhodane sheme, prestati biti «duhovni starosjedilac», dati se obuzeti Božjom novosti. Ne znači tek napustiti mjesto boravka, nego odvojiti se od sigurnosti koja pasivizira, izvesti se na pučinu.

Druga stvar koja je vodila slavensku braću što smo čuli u evanđelju: oni su poslušali Isusovu riječ da navijeste evanđelje i onima koji nisu bili njihovi, poganima, narodima koje se smatralo nekulturnima i barbarskima. Isus stalno govori da tko hoće biti njegov učenik treba širiti evanđelje posvuda. Evanđelje je stvaranje Božjega kraljevstva. Božje pak kraljevstvo nije geografska ni vojna ni politička veličina, nego novi odnosi, i ono najspecifičnije kršćansko, Isusovo: evanđeoski zahtjev ljubavi prema drukčijem, tuđinu i neprijatelju.

Imamo tendenciju zatvaranja, cementiranja, petrifikacije, napast tradicionalizma. Tradicija je nešto živo, nešto što se mijenja, nadograđuje. Kultura i vjera su u dinamičnom odnosu. Ne možemo graditi kuću onako kako su to činili naši stari. Preuzet ćemo od njih ono vrijedno, ali moramo graditi novo. Raditi što se uvijek radilo, ne vodi u budućnost, to je poboljšavanje prošlosti koja redovito nije bila onakav kakvu je mi vidimo; to je u konačnici bolest duha

Nakon što odluči širiti evanđelje, dijeliti s drugima ono čime mu je srce puno, Isusov učenik je svjestan da je presudno uvažavati sugovornika, narod u koji dolazi i naviješta evanđelje. Slavenska braća nisu bili širitelji grčke kulture ni osvajači ni kolonizatori. Ta evanđelje se ne širi ni mačem ni ucjenama, ni varanjima ni trgovinom. Vjera se posreduje dobrohotnošću, ljubavlju prema «pogonima». Time što netko ne vjeruje u Isusa, nije odmah proklet i zao. To su Božji ljudi, mogući «novi narod Božji», Crkva. Bog je stvoritelj svih naroda. Zato je za navještaj evanđelja važno uvažiti narod kojem se želi posredovati poruka spasenja. Ćiril i Metod uvažavaju slavenske narode. Stvaraju slavensko pismo, glagoljicu, ćirilicu (bosančicu). Tko želi biti kršćanin, treba Bogu govoriti i slaviti ga svojim jezikom, a ne – kako su tražili tada – samo na tri «sveta» jezika: hebrejski, grčki i latinski. Velik je posao učinio Ćiril i kasniji njegovi učenici: Boga moliti na svome jeziku, čuti Sveto pismo na jeziku i u riječima koje se razumiju. Kad su u Veneciju stigli braća Ćiril i Metod, tamošnji odgovorni bili su protiv slavenskog jezika u bogoštovlju. Ćiril je zahtijevao da narodi koji ne govore hebrejski, grčki i latinski ne smiju ostati slijepi i gluhi za Boga. Pitao je odgovorne: «Nije valjda Bog zavidan pa ne dopušta da ga se slavi na svom jeziku?» Ima nažalost duhovnih ljudi koji su oholo zaljubljeni u svoj «sveti» jezik i misle da nitko bolje ne zna moliti Boga od njih.

Veliki su ljudi braća Ćiril i Metod, jer su razumjeli odnos kulture i vjere. Kršćanstva nema bez utjelovljenja u konkretni život jednog naroda, bez inkarniranja, bez inkulturacije u pojedini jezik i kulturu. Ali, uvijek pritom se mora znati da kršćanstvo, da evanđelje nadilazi svaki narod, jezik i kulturu, inače se upada u nacionalističku i religijsku isključivost. Vjera daje sadržaj i regulacijski obzor kulturi, a kultura je forma religije (usp. P. Tillich).

Imamo tendenciju zatvaranja, cementiranja, petrifikacije, napast tradicionalizma. Tradicija je nešto živo, nešto što se mijenja, nadograđuje. Kultura i vjera su u dinamičnom odnosu. Ne možemo graditi kuću onako kako su to činili naši stari. Preuzet ćemo od njih ono vrijedno, ali moramo graditi novo. Raditi što se uvijek radilo, ne vodi u budućnost, to je poboljšavanje prošlosti koja redovito nije bila onakav kakvu je mi vidimo; to je u konačnici bolest duha. Tradicionalizam okamenjuje. U svoje vrijeme moćni crkveni ljudi nisu dali da se govori ikakvim drugim jezikom osim «svetim» jezicima. No, zar Bog nije stvorio čovjeka od zemlje gdje se čovjek rodi, i zar ne govori s čovjekom jezikom koji govore njegovi roditelji, u kulturi koja ga oblikuje? Bog je stvorio razlike. Milost ne uništava narav.

Dvojica braće činila sve da Slaveni razumiju evanđelje na svome jeziku. Danas, međutim, postaje nepotrebne zapreke da se jezik bogoštovlja osuvremeni, da se govori jezikom ljudi kojim današnji ljudi govore. Lijepo je koristiti stari jezik – latinski, staroslavenski (ili engleski), ako se jezično ne razumijemo, ali je neporecivo važno moliti Boga na svome jeziku.

Neki se u Katoličkoj crkvi vraćaju latinskom i starim obredima i odjeći. Neki vole da ne razumiju bogoštovlje, obred i molitve. Misle, ako što manje razumiju, ako je nešto tajnovitije, zagonetnije, da su time bliže Bogu. Bog, međutim, prebiva u jasnoći i svjetlu, ono jest nedostupno svjetlo, ali nije mračno ni nerazumljivo svjetlo. Ne smijemo činiti još nedostupnijim Boga drugim ljudima. Zbog nejasnoće jezika i bogoštovlja, dijelom se ljudi udaljuju od vjere, a razvijaju se lakovjernost i praznovjerje ili se za vrijeme obreda i molitve priča kao na ulici; nema se poštovanja prema svetom prostoru ni obredima za koje, kažemo, slave Boga.

Uz važnost poštivanje odnosa kulture i religije, jezika i vjere, za kršćanina je presudno poštivanje vjernika druge Crkve i druge ispovijesti. Nazivamo to ekumenizmom – obitavanjem i izgradnjom iste Kristove crkve. Nažalost, među kršćanima, i onima koji su nasljednici Ćirila i Metoda, među biskupima i episkopima, svećenicima i monasima, ima onih koji smatraju ekumenizam herezom i opasnošću gubitka identiteta, ima onih koji su iz svoga rječnika izbacili evanđeoske riječi i stav poštivanje drugoga, ljubav prema različitima, na kojima se ekumenizam i dijalog temelje. Isus je jasan, ne smije nam biti svejedno za naše bližnje, nego ih moramo poštivati, paziti, ljubiti. Tragično je, strašna je rana na Kristovoj crkvi, da se kršćani dijele i ratuju između sebe, ubijaju se, i to sve prisvajajući sebi Krista, ili da ratuju protiv drugih s Kristovim imenom na usnama i s Isusovim križem oko vrata.

Vrijedno je učiti ekumenizam od svete braće Ćirila i Metoda. Za budućnost Evrope i svijeta vrlo su važni odnosi između kršćana: katolika, protestanata i pravoslavnih. Ono što bi trebalo započeti iznova je sljedeće: prvo, odreći se svakog nasilja i poštivati druge jer su i oni Kristova Crkva; poštivati njihovu vjeru i kulturu, tradiciju i teritorij, jezik i zavičaj; drugo, sve više upoznavati druge, jer vlada veliko neznanje, oholo neznanje o drugima; treće, razoružati naše riječi (papa Leon XIV.) i ne dopustiti da prevladaju etiketiranja, demoniziranja drugih.

Nedvojbena je činjenica da se kršćani, da se slavenski narodi ne poznaju. Iznimno je važno, poput solunske braće, svim ljudima, i Slavenima i neslavenima, svjedočiti darovanu milost spasenje u Isusu Kristu. Besplatno smo primili, besplatno dajmo – evanđelje!

---

Fra Ivan Šarčević

---