Ne prihvaća li dio Crkve Drugi vatikanski koncil?

Za Hrvatsku je rijetka javna polemika u crkvenom kontekstu. Zbog toga je situacija koja se razvila nakon teksta jednoga laika profesora teologije i reakcija koje su uslijedile vrijedna pažnje. Što se dogodilo? Idemo po redu…

Polemike koje su uslijedile nakon teksta teologa Marka Medveda „Ispravno shvaćena tradicija nije gledanje u prošlost, već pogled prema naprijed“, objavljena na portalu „Fratellanza.net“, pokazuju koliko su pitanja tradicije i liturgije među najosjetljivijim temama unutar (hrvatskoga) katoličkog prostora. Iza svega, čini se, smatra Medved, krije se nešto još važnije: „Nostalgiju za predkoncilskim obredom samo se naoko može shvatiti kao puko liturgijsko pitanje. Naime, iza liturgijskih pitanja stoji skriveno ili manje skriveno odbijanje čitava koncilskog nauka.“ Drugim riječima, Medved iznosi tezu da dio tradicionalističkih struja unutar Katoličke crkve liturgijsko pitanje koristi kao simbol šireg otpora određenim naglascima Drugoga vatikanskog koncila. S tom se tezom moguće složiti ili ne složiti. To je teza koju bi trebalo pobijati ako se želi polemizirati s njegovim tekstom.

Na Medvedove je teze vrlo brzo opširnim tekstom odgovorio kancelar Riječke nadbiskupije vlč. Goran Casalonga, koji je prenio i portal dijalog.hr. Isti je portal potom prenio i stavove koje je na Facebooku izrazio još jedan svećenik te nadbiskupije, vlč. Mateo Šutić. No nakon što se pročitaju i Medvedov tekst i reakcije nameće se jedno metodološko pitanje: jesu li Medvedovi kritičari doista odgovorili na njegovu glavnu tezu?

Što je zapravo Medvedova teza?

Suprotno dojmu koji se može steći iz kasnijih polemika, Medvedov članak nije prvenstveno tekst protiv korištenja latinskoga jezika u Crkvi, gregorijanskoga pjevanja, Vulgate ili starijih liturgijskih oblika. Njegova je glavna teza sadržana u nekoliko ključnih odlomaka. On tvrdi da je jezgra spora unutar Katoličke crkve danas pitanje prihvaćanja ili odbijanja Drugog vatikanskog koncila. To argumentira tvrdeći da „pobornici staroga obreda neprestano su tražili sve više, zahtijevajući da se opcionalnost s liturgije proširi na cijeli Drugi vatikanski koncil.“

No na što odgovaraju njegovi kritičari? Casalonga velik prostor posvećuje Vulgati, sv. Jeronimu, talijanskom liturgičaru Andrei Grillu (koji je na konstantnom udaru portala i blogova iz jednog dijela Katoličke crkve), različitim liturgijskim tradicijama Katoličke crkve, Personalnoj apostolskoj administraturi u Camposu, anglikanskim ordinarijatima i primjeru Svete Zemlje. I istaknutog liturgičara Grilla naziva olako „kontroverznom figurom“. Zato što je „jedan od glavnih idejnih arhitekata ili barem najutjecajnijih zagovornika smjera koji je doveo do dokumenta „Traditionis custodes“. Inače, „Traditionis custodes“ (lat. „Čuvari predaje“) apostolsko je pismo pokojnoga pape Franje u obliku motuproprija, objavljeno 16. srpnja 2021. Njime su znatno ograničene mogućnosti slavljenja tradicionalne latinske mise (tzv. „stari obred“ ili misa po Misalu iz 1962.), čime je izvan snage stavljen dotadašnji motuproprij „Summorum Pontificum“ pape Benedikta XVI. U popratnom pismu biskupima cijeloga svijeta, Franjo je pored ostalog istaknuo ovo: „Ništa manje žalosti me i instrumentalizacija Rimskog misala iz 1962., koju sve više karakterizira rastuće odbacivanje ne samo liturgijske obnove, već i Drugoga vatikanskog koncila, s neutemeljenim i neodrživim tvrdnjama da je izdao Predaju i ‘pravu Crkvu’…“

Suprotno dojmu koji se može steći iz kasnijih polemika, Medvedov članak nije prvenstveno tekst protiv korištenja latinskoga jezika u Crkvi, gregorijanskoga pjevanja, Vulgate ili starijih liturgijskih oblika. Njegova je glavna teza sadržana u nekoliko ključnih odlomaka. On tvrdi da je jezgra spora unutar Katoličke crkve danas pitanje prihvaćanja ili odbijanja Drugog vatikanskog koncila. To argumentira tvrdeći da ‘pobornici staroga obreda neprestano su tražili sve više, zahtijevajući da se opcionalnost s liturgije proširi na cijeli Drugi vatikanski koncil’.

Problematični su Casalongi isto tako i Grillovi nastupi o tradicionalnoj liturgiji, pa i pitanje ženskoga đakonata. Kada govori o brojnim reakcijama, nigdje, recimo, nije navedeno da je dobar dio došao i s famoznog talijanskog portala Silere non possum, čiji su tekstovi većinom populističke naravi. Poput članka o talijanskoj teologinji i papinskoj savjetnici, časnoj sestri i profesorici Lindi Pocher. Na izričitu želju pape Franje organizirala je susrete i predavanja za vijeće kardinala, čiji je cilj bio promišljati o ulozi žena u Crkvi. Radi se dakle o napadu ad personam na nju, a spomenuti portal isto tako ne štedi profesora Grilla dajući mu raznorazne epitete („Il boomer“, il tuttologo urlatore, itd.). Kaže naslov o profesorici: „Le bugie di suor Pocher. Teologia a colpi di slogan: ecco perché le sue tesi crollano“. Riječ je, dakle, o „lažima“ Linde Pocher. Oko 548 teologa tada je kritiziralo komunikacijski stil unutar Katoličke crkve u otvorenom pismu te izrazilo solidarnost s profesoricom.Pozadina spora bio je intervju profesorice za talijanske novine „La Repubblica“ početkom prosinca 2025. godine. Pocher je tada izjavila da izvješće studijske komisije o ženskom đakonatu ne donosi definitivan sud tom pitanju. Ali čemu takva nedijaloška, antisinodalna komunikacija?

Sporan stav o koncilu

U još jednoj reakciji na Medvedov tekst, svećenik Šutić brani osudu modernizma koju je izrekao papa Pio X. prije više od sto godina. Mada Medvedov tekst izrijekom uopće nije spominjao imena iz hrvatskog konteksta, našao se na kritici spomenutih svećenika vjerojatno zato što je nedavno održanu tribinu na Trsatu u Rijeci, na kojoj je krug ljudi oko Petra Marije Radelja kritizirao nedavni novi prijevod Biblije, povezao s onima koji imaju sporan stav prema koncilu. U toj grupi predavača, među kojima je bio i kancelar Casalonga, bio je samo jedan bibličar, koji nije radio na tom prijevodu, ali to očito nije smetalo govornicima da se smatraju kompetentnima u pitanjima prevođenja Svetoga pisma. Inače Radelj je autor koji na portalu vjeraidjela.com objavljuje svoje tekstove, a bio je žestoki kritičar Ljetne škole teologije u Dubrovniku koju je 2019. organizirao Mate Uzinić, tada biskup u Dubrovniku. Za svoje je kritike tada dobio javno priznanje tada mostarskog biskupa Ratka Perića. I tako se krug zatvorio. Krug se zatvara u teološkom i crkvenom smislu jer on ukazuje na dva različita poimanja crkvenosti danas, dvije ekleziologije.

No, da se vratimo na ostale Casalongine teme. Sve su to, za crkvenjake vrlo zanimljive i važne teme, ali nijedna od njih ne odgovara izravno na Medvedovu tvrdnju da je dio tradicionalističkoga pokreta problematičan upravo zbog odnosa prema Drugome vatikanskom koncilu. Na koncu je i papa Lav XIV. nedavno istaknuo na upit novinara vezan za lefebvrovce i njihovo najavljeno ređenje novih biskupa: „Oni odbijaju prihvatiti neke temeljne elemente Crkve, počevši od nekoliko točaka Drugog vatikanskog koncila.“

I da idemo još jedan korak natrag, papa Franjo imao je istu namjeru: zaštititi koncil. Vatikanski prefekt za liturgiju, kardinal Arthur Roche, za brojne je medije 2021. godine naglašavao Franjin stav oko liturgije i ekleziologije: Zaštititi Koncil, sačuvati liturgijsko jedinstvo. U svom apostolskom pismu „Desiderio desideravi“ o liturgijskoj formaciji Božjeg naroda iz 2022. godine, Franjo nije uspostavio nikakva nova pravila niti novi smjer, već se obratio vjernicima kako bi naglasio važnost liturgijskog obrazovanja i liturgijske reforme za ekleziologiju Drugog vatikanskog koncila, jer oblik liturgije nije samo pitanje estetike, već prvenstveno ekleziološke naravi. Kaže Franjo ovako: „Ne razumijem kako netko može reći da priznaje valjanost Koncila – iako me pomalo iznenađuje da katolik može pretpostaviti da to ne čini – i ne prihvatiti liturgijsku reformu koja je proizašla iz Sacrosanctum Concilium, koji izražava stvarnost liturgije u uskoj vezi s vizijom Crkve, divno opisanom u Lumen Gentium.“

Ignoratio elenchi u polemici

Vratimo se s ekleziologije natrag na pitanje metodologije. U teoriji argumentacije postoji poznata pogreška koja se naziva ignoratio elenchi, dakle, irelevantna konkluzija, ili jednostavnije, zamjena teze. Mnoštvom informacija, nabacivanjem svega i svačega, nije pobijena Medvedova teza, već sve služilo diskreditaciji osobe u polemici. Zamjena teze dakle nastaje kada se umjesto odgovora na glavni argument protivnika odgovara na neki drugi, lakše obranjiv argument. Upravo se takav dojam može steći čitajući ove polemike.

Medved govori o recepciji Drugoga vatikanskog koncila, a njegovi kritičari govore o legitimnosti liturgijske raznolikosti. Medved govori o otporu prema određenim koncilskim naglascima, a njegovi kritičari govore o pravu na slavljenje starijih liturgijskih oblika. Medved govori o povijesnom nasljeđu lefebvrizma, a njegovi kritičari govore o tome da nisu svi ljubitelji starije liturgije lefebvrovci. No upravo to Medved nigdje nije tvrdio.

Medvedovi kritičari predstavljaju ga ne samo kao autora jednog članka nego kao simbola određenoga smjera u Riječkoj nadbiskupiji, odnosno šire u Crkvi. Zbog toga se stvara dojam da predmet rasprave nije samo Medvedov tekst nego i širi pastoralni i teološki okvir s kojim ga se povezuje. To ne znači da je svaki napad na Medveda automatski napad na nadbiskupa Matu Uzinića. Teško bi bilo iznijeti ovakvu tvrdnju, premda je Uzinić u tzv. ‘Crkvi u Hrvata’ ‘omražen’ i česta meta kritike iz antikoncilskoga i nedijaloškoga krila Crkve

Nije to, uostalom, pojava ograničena samo na ovu raspravu. Sličnu sam stvar iskusio osobno nakon gostovanja na N1 televiziji tijekom ljeta 2025. Kritizirao sam činjenicu da Crkva u Hrvatskoj često više govori o ideološkim protivnicima nego o konkretnim problemima mladih ljudi i obitelji, poput stanovanja, zaposlenja i ekonomske nesigurnosti. Kao odgovor, don Damir Stojić moju je kritiku predstavio kao tvrdnju da se Crkva „bavi brakom i obitelji umjesto praktičnim temama“, nakon čega je polemizirao upravo s tom tezom. Problem je bio u tome što takvu tezu nisam iznio. Ne navodim taj primjer kako bih ponovno otvarao tu raspravu, nego zato što pokazuje jedan čest obrazac javnih (crkvenih) polemika: umjesto odgovora na izrečeni argument odgovara se na pojednostavljenu ili preoblikovanu, nekad čak i izokrenutu verziju toga argumenta. Ili, kako bi rekao papa Franjo (2013.–2025.), nedostaje glavni element sinodalnosti – međusobno slušanje. Bez njega čak i oni koji se smatraju Isusovim učenicima i članovima iste Crkve mogu upasti u praksu odgovaranja na pitanja koje nitko nije postavio.

Paradoks etiketiranja

Posebno je zanimljivo da kritičari Medvedu zamjeraju navodno etiketiranje. Međutim, pritom se sami služe izrazima koji nadilaze razinu argumentirane kritike. Casalonga govori o Medvedu kao o „neslužbenom glasnogovorniku i apologeti“ te ga povezuje s navodnim svrstavanjima i ideološkim kvalifikacijama. Ovaj pristup neizbježno otvara pitanje raspravlja li se doista o Medvedovim tezama ili se preko njega vodi neka druga rasprava. „Takav način rasprave teško se može uskladiti s pozivom na dijalog, slušanje i međusobno poštovanje“, rekao bi Casalonga u slučaju da se ne radi o njemu samome. A nadalje vidimo u uvodnim pak komentarima na portalu „dijalog.hr“ koji su pratili objavu Casalongina teksta, da je Medved opisan kao „siva eminencija“ koja navodno „unosi nemir i podjele“. Time se rasprava sve više premješta s analize argumenata na osobu. Ironično je da upravo oni koji Medvedu zamjeraju etiketiranje značajan dio svoje argumentacije temelje na opisivanju njegovih navodnih motiva i utjecaja. A dvije sitne stvari su mi još dodatno pale u oko: zašto portal dijalog.hr nigdje ne navodi autora? Praksa ozbiljnih medija je takva da se vijest označi bar skraćenicom, a autorski tekst cijelim imenom i prezimenom. Zašto ovdje, a riječ je o vijesti, nigdje nema dodatnih informacija o autoru? Druga stvar je, zašto kancelar Casalonga odgovara Medvedu na službenoj Facebook stranici svoje župe? Složit ćemo se da to nije adekvatna platforma za složenije teološke rasprave.

Na stranu činjenica da ovaj slučaj pokazuje kako je pozicija laika, makar bio teolog i sveučilišni profesor, takva da omogućuje da bude laka meta klera unutar iste biskupije. Ovdje dolazimo do pitanja koje nadilazi i samoga Medveda. Njegovi kritičari predstavljaju ga ne samo kao autora jednog članka nego kao simbola određenoga smjera u Riječkoj nadbiskupiji, odnosno šire u Crkvi. Zbog toga se stvara dojam da predmet rasprave nije samo Medvedov tekst nego i širi pastoralni i teološki okvir s kojim ga se povezuje. To ne znači da je svaki napad na Medveda automatski napad na nadbiskupa Matu Uzinića. Teško bi bilo iznijeti ovakvu tvrdnju, premda je Uzinić u tzv. „Crkvi u Hrvata“ „omražen“ i česta meta kritike iz antikoncilskoga i nedijaloškoga krila Crkve. Jednako je teško zanemariti pored ostalog i činjenicu da se polemika vrlo brzo udaljila od pitanja Drugoga vatikanskog koncila i pretvorila u nešto drugo. Upravo zato ostaje dojam da najvažnije pitanje koje je Medved otvorio nije dobilo jasan odgovor. Postoji li ili ne postoji unutar dijela katoličanstva problem s prihvaćanjem Drugoga vatikanskog koncila? To je bilo središnje pitanje njegova članka. I upravo je to pitanje ostalo najvećim dijelom bez odgovora. Tim više što papa Lav XIV., nastavljajući kontinuitet svojih prethodnika, a osobito pape Franje, u enciklici „Magnifica humanitatis“ među najcitiranijim izvorima ističe upravo Drugi vatikanski koncil, posebno dokumente „Gaudium et spes“ i „Dignitatis humanae“. Riječ je upravo o dokumentima koje Medvedovi kritičari očito izbjegavaju. U tom smislu, izostanak izravnoga odgovora na Medvedovu temeljnu tezu ostaje možda i najznačajnija činjenica cijele polemike.

---

Autor: Mario Trifunović

---