Sv. Petar i Pavao | A vi, što vi kažete, tko sam ja?

Danas, kada slavimo apostolske prvake, Petra i Pavla, na čijoj vjeri u Krista Isusa, kao Sina Božjega, počiva i naša vjera u Isusa, dobra je prilika da progovorimo o otajstvu Crkve i Krista, o nužnoj povezanosti Krista i Crkve. Današnje evanđelje počinje sa jednim vrlo suvremenim pitanjem, moglo je biti postavljeno upravo u naše vrijeme. Isus pita učenike: što kažu ljudi tko sam ja, i čuli smo mnoštvo različitih odgovora. Vjerujem da bi i danas na isto pitanje bilo isto tako mnoštvo različitih odgovora. Za jedne je Isus prorok i ništa više, za druge neka vrsta revolucionara koji je pokušao promijeniti svijet …

Zapitajmo se onda kako možemo upoznati Isusa? Kako mu se možemo približiti? Moderni odgovor, danas općenito prihvaćen, vrlo je jednostavan: Isusa upoznajemo na isti način kao i sve druge stvarnosti, tj. putem znanosti. Sigurno, ovim putem, znanošću možemo nesumnjivo naučiti nešto o Isusu. Ali, postavlja se pitanje je li moguće putem znanosti doći u Isusovu prisutnost, u njegovu blizinu, ili znanost završava upravo utvrđivanjem njegove odsutnosti, beskonačne udaljenosti? Znanost, na žalost nije sposobna stvoriti osobni odnos s Kristom, odnos koji je spasonosan, koji je u stanju promijeniti naš život.

Upoznati Isusa moguće je samo ako sudjelujemo u životu njegove zajednice, Crkve. Ako sudjelujemo u samom središtu Isusova spasiteljskog djela, koje Crkva svakodnevno obnavlja i čuva. U Crkvi je prisutan živi Krist, u njezinom neprekinutom sjećanju i naučavanju. Ta vjera Crkve u Isusa, Sina Božjeg, kako nam ga otkrivaju evanđelja, nije tek puka fantazija, ili nečije mišljenje, nego svjedočanstvo ljudi koji su ga slušali, povjerovali u njega i tu vjeru vjerno prenijeli budućim naraštajima. Sam Bog je objavio Petru da je Isus Sin Božji, Spasitelj ljudskoga roda.

Nitko ne može svojom snagom i pameću spoznati Boga. Ni jedan ljudski glas nije dovoljno snažan kako bi sam po sebi premostio jaz koji postoji između Boga i čovjeka. Ni jedan ljudski duh, koliko god oštrouman bio. To može samo Bog, i to je učinio u Isusu Kristu. To znači da se religija, tj. naš odnos prema Bogu mora zasnivati višem autoritetu od vlastitog razuma, te da našoj osobnoj vjeri treba i podrška zajednice vjernika. Krista možemo upoznati od onih koji ga ljube, koji žive po njegovim uputama. Sve drugo će biti samo plod našega vlastitog fantaziranja, ili Krist na našu sliku i priliku.

Ako je to tako, onda zajedništvo života sa Isusom, a time i spoznaja Isusa, pretpostavljaju komunikaciju s Crkvom. I sama evanđelja, kao dio Novog Zavjeta nastali su u Crkvi, u zajednici vjernika, koji su čuvali spomen na Isusa. Isus i Crkva, neodvojivi su jedno od drugoga.

Naravno, Crkva je i ljudska, zemaljska institucija, i mi svi koji je činimo, nismo bezgrešni ljudi. Isus je to znao, računao je na ljusku slabost.

Isus izabire Petra i imenuje ga stijenom svoje zajednice. Petar Isusa ne razumije, odgovara ga od njegove misije, na kraju ga je zatajio prije nogo su Isusa uhitili, pretvarao se da ga ne poznaje. Još na putu prema Maslinskoj gori svečano je izjavio da će ako treba i umrijeti s Isusom. Kada je zatajio Isusa, izišao je van i „gorko zaplakao“. Evanđelisti nisu uljepšali Petrove postupke. Njima je očito bilo važno da istinito pokažu kako Isus nije izabrao jake i pouzdane ljude za svoje apostole, nego upravo slabe ljude, pune pogrešaka. Pa ipak je Isus na takvim ljudima osnovao svoju Crkvu. Oni su bili najprikladniji svjedoci Božjeg milosrđa kojeg je Isus naviještao i dokazao svojom smrću. Petar je upravo zbog svoje krivnje postao stijena za druge, jer je sam iskusio da stijena nije on, nego ta vjera koje se mora čvrsto držati da bi u krizama mogao stajati vjerno uz Isusa.

Pavao je bio farizej, sve je zapovijedi i propise točno slijedio misleći da tako izvršava volju Božju. Ipak na putu za Damask oboren je na zemlju, a time se ruši i čitava zgrada njegova života. Sada je potpuno bespomoćan, bez snage. I spoznaje da sam Krist djeluje u njenu i da ga mijenja.

Isus ne temelji svoju Crkvu na Petrovoj savršenosti, nego na ljubavi.Tek nakon što ga je upitao tri puta: voliš li mi ti više nego drugi, i dobio potvrdan odgovor, Isus mu povjerava svoju Crkvu. Dakle bila je presudna Petrova ljubav, ne njegova snaga ili pamet, pa ni njegova hrabrost ili moralni profil. Jedino ljubav prema Isusu može nas približiti Isusu. On računa na nas. Povjerava propovijedanje svoje riječi, Pavlu, koji je bio u početku Crkve jedan od njenih najvećih progonitelja.

Što ljudi kažu tko je Isus, što ja kažem, tko je Isus za mene, i što mi to znači u mome konkretnom životu? Od odgovora na ovo pitanje ovisit će i moje shvaćanje Crkve, i obratno.

Ako prihvaćam Isusa kao Sina Božjega i svoga otkupitelja, prihvatiti ću i Crkvu u kojoj se to otkupljenje otajstveno ostvaruje.

Marinko Pejić