Diogenova potraga

Grčki filozof Diogen iz Sinope je prema predaji usred bijela dana hodao Atenom s upaljenom svjetiljkom u ruci. Kada su ga začuđeni prolaznici upitali zašto to radi, odgovorio je: „Tražim čovjeka“. Tom provokativnom gestom je aludirao da su atenski građani izgubili istinske moralne vrline i ljudskost. Danas smo svjesniji nego što su to bili ljudi Diogenova vremena da se poimanje vrlina kroz povijest mijenjalo, kao i samo razumijevanje ljudskosti. Ipak, pitanje koje je Diogen postavio ostaje aktualno: po čemu se prepoznaje istinski čovjek? Odgovoriti nam pomaže analiza našeg odnosa prema strancu. Stranac zauzima posebno mjesto u ljudskom iskustvu; dovoljno nam je sličan da u njemu prepoznamo sebe, a dovoljno različit da izazove nelagodu, nesigurnost ili čak odbacivanje. Upravo zato odnos prema strancu predstavlja test granica naše humanosti i mjerilo sposobnosti da drugoga priznamo kao bližnjega. Uz Svjetski dan izbjeglica, koji se obilježava svakog 20. lipnja u spomen na Ženevsku konvenciju o izbjeglicama iz 1951. godine, promišljamo o suvremenim mutacijama našeg gledišta o strancu.

Nestanak logike dara

Temeljno etičko pitanje vezano uz stranca je pitanje koje u naše doba sve više odumire. Ono je kroz čitavu povijest glasilo: „Imam li moralnu obvezu gostoprimstva?“ Danas se, međutim, pod utjecajem globalizacije i snažnog razvoja turističke industrije, stranac uglavnom pojavljuje u liku radnika ili turista. O radniku se brine poslodavac, a o turistu ugostitelj. Bogati gradovi ulažu golema sredstva kako bi privukli strance, natječu se za njihovu pozornost i prilagođavaju javne prostore njihovim potrebama. No taj stranac više nije gost kojemu treba otvoriti vrata, nego radnik ili potrošač čiji se dolazak mjeri ekonomskim učinkom. Poželjan je onaj koji troši, iznajmljuje smještaj, puni restorane i doprinosi lokalnom gospodarstvu.

Nizozemska sociologinja Aafke E. Komter u knjizi Social Solidarity and the Gift polazi od klasične antropološke intuicije Marcela Maussa da nijedno društvo ne opstaje samo na ugovoru, interesu i tržišnoj razmjeni. Društvena kohezija počiva i na logici dara, tj. uzajamnosti, povjerenju, zahvalnosti i spremnosti da se drugome nešto pruži bez neposredne koristi. Dar nije samo materijalni čin, već on stvara veze među ljudima i omogućuje nastanak zajednice. Gostoprimstvo je kroz povijest bilo jedan od najvažnijih izraza te logike. U antičkim i religijskim tradicijama stranac nije bio tek nepoznata osoba, nego netko komu se dugovala zaštita. Gost je često imao gotovo sakralni status, kako proizlazi i iz judeokršćanske tradicije. Primiti stranca značilo je priznati da smo i sami ovisni o Bogu i o drugim ljudima, te da postoje obveze koje nadilaze računicu interesa.

Tretiranje stranca otvara jedno prevažno pitanje: na čemu počiva naše razumijevanje čovjeka i zajednice? Društvo koje prihvaća samo one koji donose korist, koje cijeni samo one koji su uspješni i koje se prema drugima odnosi prvenstveno kroz logiku straha postupno gubi vlastite moralne temelje. Kriza gostoljubivosti nije tek kriza odnosa prema strancima, već je simptom šire krize odnosa prema ljudskoj ranjivosti

Danas se gostoprimstvo komercijaliziralo. Ono što je nekada bilo izraz velikodušnosti i društvene povezanosti postalo je tržišna transakcija. Tu se otvara drama onih stranaca koje nije moguće podvesti pod logiku komercijalizacije, a to su prije svega izbjeglice. Od gosta se očekuje da potvrđuje tržišnu logiku, dok izbjeglica podsjeća na njezine granice, jer mu je potrebna pomoć koja ne može biti reducirana na ekonomsku korist. Zato je pitanje odnosa prema izbjeglicama ne samo političko ili sigurnosno pitanje, nego i pitanje kulture i morala. Naime, kako upozorava Komter, kada društvo izgubi sposobnost dara, ono postupno gubi i sposobnost solidarnosti. Stranac, ali i svaki drugi čovjek, tada više nije osoba s kojom se može uspostaviti odnos, nego objekt procjene: koliko košta, koliko doprinosi i kakav rizik predstavlja. Nestanak gostoljubivosti zapravo je nestanak uvjerenja da postoje ljudske obveze koje nadilaze tržišni interes.

Neoliberalizam i kraj čovjeka

No, kako smo došli do toga da se osoba vrednuje prema svojoj ekonomskoj korisnosti i zašto je upravo tržišna logika postala dominantni kriterij prosuđivanja društvenih odnosa? Na ta pitanja pokušava odgovoriti španjolski filozof José Luis Villacañas u knjizi Neoliberalismo como teología política. Njegova polazišna teza jest da neoliberalizam nije samo ekonomska doktrina niti skup politika usmjerenih na slobodno tržište. Neoliberalizam djeluje kao politička teologija koja oblikuje vrijednosti, određuje što se smatra uspjehom, a što neuspjehom, te stvara sliku poželjnog čovjeka. Kao što religije nude viziju dobrog života, tako tržište danas preuzima ulogu vrhovnog kriterija prema kojemu se procjenjuju pojedinci i društva.

Ideal danas više nije čovjek povezan s drugima kroz zajedničke obveze i solidarnost, nego pojedinac koji neprestano ulaže u sebe, razvija svoje kompetencije i povećava vlastitu tržišnu vrijednost. Čovjek postaje „poduzetnik samoga sebe“. Vlastiti život promatra kao projekt kojim treba učinkovito upravljati, a vlastite sposobnosti kao kapital koji treba umnožavati. Ljudska se vrijednost tako vezuje s produktivnošću, učinkovitošću i konkurentnošću. Takva kultura teško podnosi slabost i ranjivost, a slavi autonomiju, samodostatnost i kontrolu nad vlastitim životom. Stranac koji je u potrebi, tj. izbjeglica, u tu se antropologiju ne uklapa. On koji je izgubio mogućnost da sam upravlja svojom sudbinom, svojom prisutnošću podsjeća da ljudski život nije uvijek rezultat osobnog izbora i individualne odgovornosti, nego da je obilježen krhkošću, ovisnošću i nepredvidivim okolnostima. U knjizi Strangers at Our Door pokojni poljski sociolog Zygmunt Bauman govori o izbjeglicama kao nositeljima loših vijesti, koji nas podsjećaju kako je sve nestabilno i prolazno, i to je temeljni razlog zbog kojeg ih se bojimo.

O izbjeglicama sve rjeđe govorimo u kategorijama dostojanstva, pravde ili solidarnosti, a sve više dominira jezik funkcionalnosti. Raspravlja se o tome koliki će biti troškovi prihvata, kakav će biti učinak na tržište rada, hoće li migranti pridonijeti gospodarskom rastu ili predstavljati sigurnosni rizik. Tržište se pojavljuje kao vrhovni autoritet koji određuje vrijednost stvari, institucija i ljudi. Ono postaje instanca koja razlučuje uspješne od neuspješnih, uključene od isključenih. Uspjeh poprima obilježja svojevrsnog „spasenja“, dok se ovisnost, siromaštvo ili nemoć doživljavaju kao znakovi neuspjeha. Izbjeglica tako postaje simbol svega onoga što neoliberalna kultura nastoji potisnuti: ljudske ograničenosti, međusobne ovisnosti i potrebe za solidarnošću.

Digitalni stranac

Ako je turistička industrija promijenila način na koji doživljavamo stranca, a neoliberalizam promijenio način na koji vrednujemo ljudsku osobu, digitalna revolucija promijenila je sam prostor u kojem susrećemo drugoga. Sve više ljudi danas ne upoznaje strance kroz neposredan kontakt, nego kroz slike, objave, videozapise i vijesti koje do njih dolaze putem digitalnih platformi. Prije nego što susretnemo stvarnu osobu, već smo susreli njezinu medijsku reprezentaciju. Talijanska filozofkinja Donatella Di Cesare u knjizi Technofascismo upozorava da suvremena moć sve manje djeluje otvorenom prisilom, a sve više oblikovanjem percepcije. Digitalne platforme i algoritmi ne određuju samo što ćemo vidjeti, nego posredno utječu i na to kako ćemo razumjeti svijet. Njihov cilj nije istina ni opće dobro, nego zadržavanje pozornosti korisnika. Zbog toga prednost dobivaju sadržaji koji izazivaju snažne emocije: strah, bijes, ogorčenost i sukob.

Tema stranca je posebno pogodna za takvu dinamiku. Pojedinačni incidenti, nasilni događaji ili senzacionalistički prikazi mnogo se brže šire od svakodnevnih iskustava integracije, susreta i solidarnosti. Što je sadržaj dramatičniji, to je veća vjerojatnost da će privući pažnju, posebno kad stranca predstavlja u negativnom svjetlu. Takvi prikazi nas domaće stavljaju u ulogu žrtve, a status žrtve je jedna od najvrjednijih roba u digitalnoj ekonomiji. To je povlaštena pozicija koja donosi moralni autoritet, oslobađa od samokritike i omogućuje jednostavno razvrstavanje svijeta na nevine i krive. U takvom ozračju je lako razviti osjećaj da smo ugroženi dolaskom drugih i tako nastaje digitalna konstrukcija izbjeglice kao opasnosti. Izbjeglica više nije čovjek s imenom, licem i životnom pričom, nego apstraktna figura sastavljena od statistika, viralnih snimki i medijskih narativa. Ljudi sve češće reagiraju na slike koje kruže internetom, a sve rjeđe na stvarne osobe koje susreću u svojoj sredini. Mjesto susreta zauzima mjesto projekcije.

Enciklika Magnifica humanitas tvrdi: „Temeljni test socijalne pravde danas jest odnos prema migrantima, izbjeglicama i svima koji su prisiljeni napustiti svoje domove zbog siromaštva, nasilja, klimatskih promjena ili ekoloških katastrofa. Način na koji neko društvo postupa prema njima otkriva je li njegov osjećaj za pravednost vođen strahom ili duhom bratstva“ (br. 81)

Istodobno se mijenja i način upravljanja migracijama. Suvremene države sve više koriste biometrijske sustave, baze podataka, algoritamske procjene rizika i digitalni nadzor kretanja. Granica više nije samo fizička crta koja razdvaja teritorije već mreža digitalnih tehnologija koja prati, klasificira i procjenjuje ljude. Stranac se sve manje promatra kao osoba, a sve više kao podatkovni profil kojemu se dodjeljuje određeni stupanj poželjnosti ili opasnosti. Posljedice pak takvog razvoja nadilaze pitanje stranca i zadiru u samu bit društvenog života. Ako algoritmi neprestano pojačavaju strah i nepovjerenje prema strancima, tada se javni prostor sve više oblikuje emocijama, a sve manje razboritim promišljanjem. Političke odluke počinju se donositi pod pritiskom digitalno proizvedene panike, a ne na temelju stvarnosti.

Ipak…

Tretiranje stranca otvara jedno prevažno pitanje: na čemu počiva naše razumijevanje čovjeka i zajednice? Društvo koje prihvaća samo one koji donose korist, koje cijeni samo one koji su uspješni i koje se prema drugima odnosi prvenstveno kroz logiku straha postupno gubi vlastite moralne temelje. Kriza gostoljubivosti nije tek kriza odnosa prema strancima, već je simptom šire krize odnosa prema ljudskoj ranjivosti.

Nasuprot tome, tradicija gostoprimstva podsjeća da zajednica ne nastaje prvenstveno iz interesa, nego iz sposobnosti da se prepozna vrijednost drugoga neovisno o njegovoj korisnosti. Gostoljubivost nije sentimentalnost niti naivna otvorenost prema svakome. Ona je izraz uvjerenja da čovjekovo dostojanstvo prethodi njegovoj ekonomskoj vrijednosti, društvenom statusu ili kulturnoj pripadnosti. Enciklika Magnifica humanitas u tom smislu tvrdi: „Temeljni test socijalne pravde danas jest odnos prema migrantima, izbjeglicama i svima koji su prisiljeni napustiti svoje domove zbog siromaštva, nasilja, klimatskih promjena ili ekoloških katastrofa. Način na koji neko društvo postupa prema njima otkriva je li njegov osjećaj za pravednost vođen strahom ili duhom bratstva“ (br. 81). Način na koji gledamo na stranca otkriva što doista vjerujemo o čovjeku. Ako u njemu vidimo samo trošak, problem ili opasnost, tada smo već prihvatili svijet u kojem tržište, konkurentnost i algoritmi određuju granice naše humanosti.

Pitanje koje se na kraju postavlja jest je li moguća obnova društvenih praksi koje omogućuju susret među ljudima. Mogu li škole, lokalne zajednice, udruge, vjerske zajednice, kulturne institucije i volonterske inicijative još stvarati prostore susreta u kojima će se graditi međusobno povjerenje? Je li moguće obnoviti kulturu solidarnosti? Iskustvo koje nosim iz Isusovačke službe za izbjeglice daje na ova pitanja afirmativan odgovor. Posljednjih godina u školama i fakultetima, u župama i lokalnim zajednicama, te na raznim manifestacijama i proslavama provodimo brojne aktivnosti i projekte koje potiču humanost spram stranca. No, našem je društvu potrebno još mnogo više takvih aktivnosti. Važno ih je pažljivo osmisliti, ne obeshrabriti se početnim otporom koji ljudi često iskazuju i inzistirati na osobnim susretima kroz koje čovjek prestaje biti tek kategorija, broj ili problem.

U konačnici pitanje odnosa prema strancu nije samo pitanje migracijske politike. Ono je pitanje kakvo društvo želimo biti. Društvo koje ulaže u susret, povjerenje i solidarnost povećava svoju sposobnost da se nosi s različitostima i krizama. Društvo koje se zatvara u logiku straha, korisnosti i međusobne konkurencije riskira gubitak vlastite društvene kohezije, prestaje biti društvo koje je zdravo, sigurno i za život ugodno. Gostoljubivost stoga nije tek moralni ideal, nego prijeka društvena potreba. Ukoliko ponovno pronađemo stranca, pronaći ćemo i čovjeka.

---

Stanko Perica

---