Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Slobodan Šnajder: Pomirenje, kraj odmazde
Pomirenje, kraj odmazde i odluka za miran suživot – to je iznimno teško, osobito na Balkanu
Razgovor za DIE FURCHE (objavljen 7. svibnja 2026., str. 17-18) vodio Erich Klein. Prijevod: Predrag Mijić
Jedna stambena zgrada u središtu Zagreba, kroz gotovo 500 stranica, pripovijeda o svojim stanarima – presjeku hrvatskog društva uoči, tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata. U podrumskom stanu živi Mile, ustaša od prvih dana pokreta čiji je jedini uzor Benito Mussolini, na gornjem katu stanuje profesor Gavranić, čovjek od pera, dok u potkrovlju živi siroče Anđa Berilo, koja zarađuje za život radeći kao služavka.
Hrvatski kazališni redatelj i pisac Slobodan Šnajder u svom novom romanu „Anđeo nestajanja“ na ironičan način preuzima motiv „transcendentalnog beskućništva“ kao najvažnije obilježje modernog romana.
DIE FURCHE: Što znači naslov „Anđeo nestajanja“?
Slobodan Šnajder: Da bih to objasnio, napisao sam ovu knjigu. Na jednom važnom mjestu u „Fenomenologiji duha“ govori se o „furiji nestajanja“. Georg Wilhelm Friedrich Hegel je u početku bio jakobinac i, poput većine njemačkog kulturnog establišmenta, bio je oduševljen Francuskom revolucijom. No ubrzo je uslijedilo razočaranje zbog terora i giljotine. Nama kao piscima i intelektualcima ipak bi trebalo biti stalo do pomirenja, a ne do odmazde.
DIE FURCHE: To se sada odnosi na ratove na prostoru bivše Jugoslavije …
Slobodan Šnajder: Pomirenje, kraj odmazde i odluka za miran suživot – to je iznimno teško, osobito na Balkanu. Nažalost, naša se politika kreće u sasvim drugom smjeru; sve se više radi o sukobima, a sve manje o pomirenju. Više nitko ne govori o pomirenju. „Anđeo nestajanja“ također upućuje na to da taj anđeo nije potpuno uništen.
DIE FURCHE: Služavka Anđa Berilo – vaša glavna junakinja – taj je anđeo…
Slobodan Šnajder: Ona u svom životu nikada ne želi odmazdu. Kada sam stvorio tu Anđu Berilo, na neki sam način glumio Boga. Nastala je iz ničega. U romanu su troje djece, zapravo glavnih likova, i svo troje su siročad. Anđa je pronađena u vlaku, u vreći s natpisom „Sretno!“. Zapravo je nitko i ništa. Siromašna je, ali inteligentna, gotovo genijalna, a iskorištavaju je mladići iz obitelji kod kojih radi kao služavka u Zagrebu.
Karl Kraus pisao je o takvim ženama; one su uglavnom bile pokapane na grobljima bezimenih. Anđa Berilo, koja nema nikakvo formalno obrazovanje, želi znati i učiti te susreće gospodina Gavranića, tipičnog intelektualca.
DIE FURCHE: On kao humanist predstavlja protomodel ubilačkim ideologijama 20. stoljeća, ali tijekom Drugoga svjetskog rata povlači se u šutnju.
Slobodan Šnajder: Taj dio romana povezan je s „Čarobnom gorom“ Thomasa Manna. Jedan mladi zagrebački liječnik otišao je na službeni put u Davos upravo u vrijeme kada je ondje boravio i Thomas Mann. Taj je liječnik u svojoj bilježnici opisao ne samo putovanje u Švicarsku, nego je nakon povratka iznad Zagreba osnovao sanatorij za bolesnike od tuberkuloze, nalik našoj „Čarobnoj gori“.
U mom romanu postoji i jedno drugo službeno putovanje. Jedan mladi Hrvat 1941. putuje u Sachsenhausen, sve bilježi i na temelju tih zapisa kasnije se uspostavlja koncentracijski logor Jasenovac. To su dva za Hrvatsku do danas važna pola: liječnik koji osniva sanatorij kako bi spašavao ljude i čovjek koji postaje zapovjednik Jasenovca kako bi ubijao ljude. Pitanje koja strana na toj vagi ima veću težinu i dalje ostaje otvoreno.
DIE FURCHE: U vašem romanu „Doba mjedi“ riječ je o autobiografski utemeljenoj figuri oca s nacističkom prošlošću, dok se u novoj knjizi radi o ženskoj figuri koja postaje partizanka.
Slobodan Šnajder: To su dva najveća moguća suprotna pola. Da su se te dvije osobe u svojoj stvarnoj biografiji susrele prerano, morale bi se međusobno uništiti. Nažalost, mnogi od naših folksdojčera bili su čuvari u koncentracijskim logorima, primjerice i u Mauthausenu.
Moj je otac bio vojnik Waffen-SS-a. Pristupanje SS-u nije bila njegova odluka; bio je ranjen na istočnom bojištu u Poljskoj i pobjegao je iz bolnice. Rusi su ga pronašli, a zatim se s Crvenom armijom vratio u Jugoslaviju.
Kada su ga Titovi partizani kontrolirali, rekli su: „Aha, vi ste se borili za Staljina!“ Kada je 1948. došlo do raskida između Tita i Staljina, pečat koji su mu partizani dali postao je problem. To zvuči kao roman, ali se doista tako dogodilo.
DIE FURCHE: Nakon rata on je upoznao vašu majku, koja je kao i glavna junakinja vašeg novog romana bila partizanka.
Slobodan Šnajder: Moja majka je bila partizanka. Ali još je važnije da je prije toga bila u koncentracijskom logoru Stara Gradiška, koji je bio vanjski logor Jasenovca, gdje je bilo jednako strašno, ako ne i strašnije nego u samom logoru Jasenovac.
Ona je spašena razmjenom s jednim njemačkim časnikom, a zatim je kao partizanka sudjelovala u borbama na Srijemskom frontu. Na Srijemskom frontu dogodio se nevjerojatan pokolj.
DIE FURCHE: U vašoj knjizi govori se i o Bleiburškoj tragediji, gdje su na kraju rata slovenski domobrani i hrvatski ustaški vojnici bili masakrirani od Titovih partizana.
Slobodan Šnajder: Bleiburg je postao mjesto pogrešnog prikazivanja povijesti. Danas se prikazuje kao da su sve te osobe bile nevine žrtve. To nije točno! Kao i uvijek u takvim slučajevima, riječ je o vrlo složenoj povijesti. Tamo je bilo i krivih i nevinih, a nije ubijeno toliko žena i djece koliko se često tvrdi. Uistinu je to bio slučaj ius talionis, čin odmazde.
No što može biti gore od odmazde! Francuzi su učinili slično s Francuskinjama koje su imale odnose s njemačkim vojnicima. Govori se o silovanjima njemačkih žena od strane Rusa, ali bilo je i nasilja francuskih vojnika u Njemačkoj.
U Bleiburgu su ubijani i stražari logora Jasenovac, a među žrtvama su bili i obični vojnici. U svojoj knjizi donosim razgovor s autentičnim partizanom, čiju verziju i sam smatram vjerodostojnom. Rekao je da to nisu mogli spriječiti. U mnogim slučajevima to je bio izraz narodnog gnjeva.
Broj tada ubijenih i dalje je nejasan. Moram također reći da sam i sam bio iznimno bijesan kada sam prvi put čuo za sve to; ne samo zbog samih događaja, nego i zbog činjenice da su komunisti tu priču jednostavno prešutjeli.
DIE FURCHE: Partizanska povijest u današnjoj Hrvatskoj ne gleda se baš rado…
Slobodan Šnajder: Blago rečeno! Za razliku od, primjerice, Austrije. Budući da upravo istražujem za svoj treći roman, bio sam u Mauthausenu i tamo sam vidio najmanje pet autobusa sa školskim razredima. U Hrvatskoj, međutim, nitko ne ide u Jasenovac!
Više puta sam obilazio barake u Staroj Gradiškoj, ali u Hrvatskoj se ponašaju kao da to uopće ne postoji. To je teško razumjeti – u Austriji nije bilo tako snažnog otpora kao u bivšoj Jugoslaviji. Jedan austrijski poznanik pokazao mi je u katedrali sv. Stjepana u Beču križ s pepelom i zemljom iz Auschwitza i Mauthausena.
Nešto takvo bilo bi u našoj katedrali u Zagrebu nezamislivo. (Papa Ivan Pavao II. 1983. kardinalu Königu predao je pepeo iz logora Auschwitz; 1998. zajednica logora Mauthausen donijela mu je zemlju iz bivšeg koncentracijskog logora. Obje su škrinjice ugrađene u raspelo u Barbarinoj kapeli u katedrali sv. Stjepana, nap. ur.)
DIE FURCHE: Odakle proizlazi vaš sukob s Katoličkom crkvom u Hrvatskoj?
Slobodan Šnajder: Tadašnji nadbiskup Alojzije Stepinac od samog je početka snažno podržavao ustaškog vođu Antu Pavelića. To da je Stepinac bio antikomunist, može se razumjeti, jer su komunisti bili protivnici Crkve.
Ali jednom sam napisao: „Stepinac je bio čovjek koji je imao poteškoća pomiriti principe stvarnosti i principe vjere.” Samo zbog te rečenice na jednoj nedjeljnoj misi za akademsku mladež u Zagrebu propovijedalo se protiv mene. To me iznenadilo.
Mi smo se kao ljevica 1968. godine također zanimali za Crkvu jer smo mislili da ondje postoji opozicija. Bilo je to gotovo komično. Mislili smo da je to kao u Poljskoj. Naša je Crkva, međutim, uvijek bila na strani režima – bilo pod komunistima ili pod fašistima; u svakom slučaju uvijek na strani novca i moći. To se, naravno, odnosi na instituciju Crkve. Moja bi baka rekla da to nema nikakve veze s Bogom.
Imam prijatelje među teolozima, ali čim se spomene Stepinac, svaki razgovor se prekida. Naravno, danas postoje i neki teolozi koji se smatraju ljevičarima i zbog toga su u instituciji proglašeni hereticima.
Po mom mišljenju, hereza je zapravo stvar vjere. Bez vjere nema ni novca ni hereze. (Smijeh) Vjera je u svakom slučaju stvar koja ima mnogo više nijansi nego što smo obično spremni priznati.
DIE FURCHE: Je li „Anđeo nestajanja“ onda knjiga vjernog heretika?
Slobodan Šnajder: O mojoj knjizi može se reći što god se želi. Ne mogu nikoga prisiliti da je voli, ali jedno je sigurno: kao ljevičar nisam izbjegao ništa od svih ružnih stvari i apsurda koji su postojali u našoj zemlji, ni koncentracijske logore, kao ni Goli otok.
Na kraju knjige kći Anđe Berilo govori svojoj majci, koja pred smrt vadi svoj orden iz vremena kada je bila partizanka: „Možeš sve to ponijeti sa sobom, ali ondje u zagrobnom životu nema ničega.“ Anđa Berilo zatim kaže da je partizanstvo bilo najbolji dio njezina života, inače nije imala ništa.
Da se vratim na vaše pitanje: to je smisao „Anđela nestajanja“. Ona nestaje, ali ipak nešto ostaje.