Uzašašće: Fides quaerens maturitatem – Vjera traži zrelost

Uzašašće otvara jedno od temeljnih pitanja kršćanske vjere: kako živjeti Isusovu prisutnost kada on nije fizički prisutan među nama? Učenicima je bilo lako dok su ga mogli vidjeti, slušati i pratiti na putovima Galileje. Mogli su mu postavljati pitanja, promatrati njegove geste i oslanjati se na njegovu neposrednu blizinu. No nakon uzašašća započinje novo razdoblje u kojem se od njih traži zrelija vjera, sposobnost da Krista prepoznaju na drukčiji način.

Preduvjet te sposobnosti je odlazak u Galileju, gdje je Isus proveo glavninu svoga vremena, kako bi se prisjetili na njegove ondje izgovorene riječi i učinjena djela. Posebno se apostrofira Gora na kojoj je Isus izgovorio blaženstva i u njima pokazao kakav je Bog i kakvi trebaju biti ljudi koji žive po Božjem. Učenici svih narednih generacija moraju ponovno proći tim putem jer Isus ostaje prisutan u onome što je govorio i činio. Njegova prisutnost više nije materijalna, ali nije ništa manje stvarna i relevantna, jer su je učenici kroz nasljedovanje pozvani utjeloviti.

Nitko od nas danas ne može fizički susresti Isusa, ali može i pozvan je učiti prepoznavati i nasljedovati njegov način života, njegov pogled na čovjeka i njegov odnos prema svijetu. Evanđelje nam ostaje ne kao knjiga uputa i motivacije, već kao mjesto susreta sa živim Kristom koje nas oblikuje i mijenja. Isus je utjelovljeni Bog, a mi smo pozvani pritjeloviti se njemu, posvetiti svoj život nastavljanju njegovog djela ljubavi. Kao što svakog čovjeka oblikuju njegovi prijatelji i okolina, tako je kršćanin pozvan prihvatiti Isusovu ponudu prijateljstva.

I kao svako prijateljstvo, i ovo traži vrijeme, pažnju i vježbanje srca. Privilegirana mjesta tog prijateljstva jesu molitva i sakramenti. U molitvi se Kristu povjeravamo i primamo nadahnuća od njega. U krštenju nas uvodi u zajedništvo Crkve, povjeravajući nam zadaću da budemo ljudi zajedništva i dijaloga. U ispovijedi nam daruje oproštenje i mogućnost novoga početka, kako ne bismo bili frustrirani ljudi zarobljeni svojom prošlošću. U euharistiji nam daje samoga sebe kao hranu, kao znak najprisnije prisutnosti. Nije nas, dakle, ostavio same, ali nam svoju prisutnost nije ni nametnuo. Sve je ostavio na izbor, na našu inicijativu.

Premda govori da mu je dana sva vlast na nebu i na zemlji, to nije govor moći kakav prakticira svijet, već obećanje sigurnosti da posljednju riječ nemaju nasilje, strah i smrt. Kršćanin zato ne smije živjeti zatvoren u nesigurnosti i nepovjerenju prema svijetu. Krist ostaje gospodar povijesti i upravo zato može poslati svoje učenike među sve narode. U njegovim riječima nema poziva na zatvaranje i čuvanje, nego na izlazak, susret i hrabrost.

Isus šalje učenike svima, bez iznimke. Kršćanska zajednica ne može biti prostor rezerviran samo za određene ljude, narode ili skupine. Crkva je pozvana biti mjesto otvorenosti i zajedništva, zajednica koja ne živi od straha prema drugome. “Todos, todos, todos!”, ponavljao je papa Franjo. U toj riječi sažeta je duboka evanđeoska intuicija da nitko nije unaprijed isključen iz Božje blizine i ljubavi.

Takva otvorenost ne znači relativizam niti odustajanje od istine, nego vjernost Kristu koji je uvijek išao prema ljudima. On je sjedio za stolom s grešnicima, doticao gubavce i razgovarao s onima koje je društvo odbacivalo. Uzašašće zato nije poziv da gledamo u nebo i pobjegnemo od svijeta, nego da u svijetu budemo znak Kristove prisutnosti. Crkva postaje vjerodostojna upravo onda kada gradi mostove, kada uključuje i kada ljude približava jedne drugima.

Uzašašće je zato blagdan povjerenja i duhovnog sazrijevanja. Učenici više ne mogu živjeti od vanjske sigurnosti, nego od unutarnjeg odnosa s Kristom. Pozvani su sjećati se, razlučivati i prepoznavati njegovu prisutnost u riječi, zajednici i lomljenju kruha. Kršćanska vjera nije posjedovanje Boga, nego trajno učenje kako ga prepoznati u životu. Čak i onda kada u tome nismo uspješni, kad nas se može ubrojiti među one neke koji posumnjaše, on nam se i dalje blago nudi.

Stanko Perica