Miljenko Jergović: Amer u Rami

Tekst Miljenka Jergovića, kojega prvotno objavljujemo na Polisu, nastao je povodom izložbe Amera Kobašlije “37 pogleda na Ramu” koja će biti otvorena 30. travnja u Umjetničkoj galeriji BiH u Sarajevu. Ista izložba bila je i u Zagrebu prošle godine, a katalog s Izložbe možete pogledati na ovom linku.

Rama je ranjeni krajolik. Predio koji danas vide ljudi koji se tamo rađaju i odrastaju, koji im urasta u svijest i iznutra ih oblikuje, dramatično se razlikuje od predjela koje su gledali oni koji su se na istome mjestu rađali prije sedamdeset, sto ili sto i pedeset godina. Razlika nije samo u odnosima zemlje, vode i zraka, u boji neba i u rasporedu čovjekovih nastambi pod tim nebom. Razlika je i u pripovijesti, u legendi koja je formirala one, onodobne Ramljake, i onog u što se ta legenda u međuvremenu preobrazila. Ne samo da krajolik oblikuje priču, nego i priča oblikuje krajolik. U priči je uvijek sadržan način na koji će predio ostati u čovjekovom oku, sjećanju, duhu.

Rama je bila i ostala na glasu kao pokrajina koja je mimo puta svemu. Anegdotalna je, za vica, ramska intaktnost i izdvojenost u odnosu i na Bosnu, i na Hercegovinu. Rama je još u otomanska doba bila u se zatvorena zajednica. Ali ni ta zatvorenost, ni to što je na glasu da je mimo puta, dvaput joj nije pomoglo. Prvi put, u listopadu 1942, za talijansko-četničke ofanzive protiv partizana, kada je, prema izvještaju četničkog komandanta Petra Baćovića, u Rami popaljeno petnaest sela i poklano preko dvije tisuće katolika i muslimana. Baćović ih svojoj višoj komandi uglavnom predstavlja kao ustaše ili komuniste. Prema poslijeratnim izvještajima, broj žrtava četničkog zločina iz 1942. je nešto manji, ali, po prilici, svaki je deseti Ramljak tad ubijen. To je nešto što iz temelja preobrazi zajednicu, razara legendu na kojoj je zajednica prethodno bila zasnovana, i nakon čega će proći desetljeća, izmjenjivat će se naraštaji, prije nego što društvo pronađe okosnicu ili se prisjeti pripovijesti oko koje se okupljalo. I što je važno reći: takvo stradanje ranjava krajolik.

Tačno četvrt stoljeća zatim događa se nešto što je još intenzivnije utjecalo na Ramu i njezine nezacijeljene krajolike. Nakon što je već 1953. na Neretvi stvoreno akumulacijsko, Jablaničko jezero, gradi se brana, potapa se veliki dio zemlje na kojoj su Ramljaci živjeli i radili, i stvara se jezero, uz koji će živjeti i stasavati buduća Rama. Jezero će biti prelijepo, kraj će, gledan s visine, iz helikoptera i aviona, ili s novonastalih pokrajnjih puteva, steći neku posve neočekivanu ljepotu, kakva je bez premca u našim zemljama i krajevima. Ali s jezerom mijenja se ne samo zemljopisni krajolik, nego se iz temelja mijenjaju krajolici ljudskih duša i uspomena zajednice. To je kao da Sarajevo ili Zagreb najednom postanu gradovi na moru. Ljepota teško može zamijeniti ono što je prethodno potopljeno i što je dio iskustva zajednice, od čega je načinjen njezin jezik i u čemu su upričane sve njezine priče. Progonstvo ljudi čiji je svijet potopljen jezerom teže je i obuhvatnije od progonstva ljudi koji su potjerani iz svoje zemlje i jezika. Jer kada si potjeran iz zemlje i jezika ipak ćeš doći u drugi jezik pa ćeš biti u prilici da s pripoviješću tog jezika stvaraš svoj novi svijet. Ramljaci su, pak, nanovo morali stvarati i jezik i svijet. Oni su poput junaka iz Marquezova romana “Sto godina samoće”. Njihova stvarnost neusporediva je s drugim stvarnostima. Krajolik u kojem su se najednom zatekli nezacijeljena je živa rana, sačinjena od čiste ljepote.

Amer Kobašlija rodio se 1975. u Banjoj Luci. Od 1993. živio je u izbjegličkom logoru u Njemačkoj. Godine 1997. eto ga u novom progonstvu, u Jacksonvilleu, na Floridi. Na Montclair State University, u New Jerseyju studira slikarstvo. Nakon onoga strašnog potresa u japanskom Sendaiju, iz ožujka 2011, i nakon cunamija koji je tad opustošio jedan zemljopisno nama daleki svijet, Amer crta i slika predjele pustošenja. Premda reprodukcije ne donose oku isto što i živo umjetničko djelo, i premda su reprodukcije na ekranima kompjutora dodatno od oka otuđene, fascinantne su te njegove slike. Na njima se vidi ono što nismo mogli vidjeti na bezbrojnim fotografijama i filmskim snimkama Fukušime i drugih predjela tog velikog ljudskog stradanja i te strašne civilizacijske zbrke koja je činila sliku tog stradanja. Ali na njima, na tim Kobašlijinim slikama, naslućuje se i ono što čini priču, legendu i pripovijest tih predjela. Na Kobašlijinim slikama vidi se i ono što, kako nam se čini, postoji samo u jeziku i u čovjekovoj ispovijesti. Premda  to nisu njegovi zavičaji, u ono što Kobašlija slika upisan je njegov životopis.

U Rami se našao slučajno. I onda je za svoju dušu krenuo slikati. Zašto? Samo zbog vizualne senzacije koju je doživio u tom neobičnom kraju, ili su razlozi bili drugi? To ga se može pitati, ali njegov odgovor ne mora biti tačan, čak ni ako je istinit. Čovjek često nije svjestan vlastitih motiva i razloga. Uglavnom, crtao je, slikao, radio dugo, bilježeći ono što vidi i pretvarajući to u vizualne senzacije i (opet) u priču. Savršeno dobro prepoznavajući elemente ranjenog krajolika, ili prepoznavajući sebe u tom krajoliku.

Njegove slike mogu podsjetiti na prizore iz stripa, na zaustavljene kadrove velike grafičke novele. U njima vrlo je živa evokacija tradicionalnog japanskog slikarstva. Možda je opet riječ o predrasudi upisanoj u gledateljsko oko, ali ovog Amerovog poklonika Rama katkad podsjeti na Ukiyo drvoreze, premda se njegov stil, način i tehnika drastično od Ukiya razlikuju. Isto tako ove slike pažljivijeg će gledatelja podsjetiti na Sadka Hadžihasanovića, kao i na predratne akcije i izložbe grupe Zvono u cjelini. Da caffe galerija Zvono danas u Sarajevu postoji, i da mi je moguće Sašu Bukvića učiniti živim, makar samo za večer otvorenja jedne jedine izložbe, Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine, bez obzira na svoju tradiciju i značaj, morala bi popričekati sa svojom izložbom, jer bismo najprije morali napraviti selekciju slika za Zvono, i dozvati Sašu da izložbu postavi i izgovori neke svoje tri tvrde rečenice, koje bi se same od sebe odmah u kamen uklesale. Amer Kobašlija je, naime, Sašin svijet! Ali što ćemo kad Zvona više nema. Da ima, Sašu bismo na jednu večer oživjeli.

Sve slike na ovoj izložbi Amer Kobašlija darovao je Općini Rama. Nadajmo se da će nakon Zagreba i Sarajeva izložba obići i druga, nama jednako važna mjesta. Nema tako malene varoši i čaršije u kojoj ne bi trebalo pokazati Amerovu Ramu. Onaj tko zna gledati, vidjet će i zašto. I na kraju, akobogda, vrijedilo bi zainteresirati kakvu galeriju u Veneciji, te naravno i u Stockholmu. Gradovi na vodi, za Ramu na vodi.

Ali od svega važnije je nešto drugo: slikajući ranjeni krajolik Rame, Amer Kobašlija učinio je mnogo za njegovo zacjeljivanje i za stvaranje pripovijesti, za stvaranje oka koje će krajolik Rame suobraziti s vlastitim unutarnjim krajolikom, i time zacijeliti grdnu ranu. Onu ramsku, a s njom i onu vlastitu, koja uopće ne mora biti iz Rame. Kao što ni Amerova nije bila iz Rame, sve dok se na kraju nisu našli, on i njegov krajolik.

Miljenko Jergović, polis.ba

Amer Kobašlija, rođen 1975. u Banja Luci, zamijenio je ratom razorenu domovinu 1993. sa izbjegličkim kampom u Nürnbergu u Njemačkoj. Tokom boravka u Njemačkoj, kao gostujući student, pohađao je likovnu akademiju u Düsseldorfu. Godine 1997. Kobašlija je dobio azil u Sjedinjenim Američkim Državama te je emigrirao na Floridu, gdje je diplomirao slikarstvo i grafiku na Ringling College of Art and Design u Sarasoti. Završio je magisterij likovnih umjetnosti na Državnom sveučilištu Montclair u New Jerseyju 2005. godine.  Kobašlija je dobitnik nekoliko nagrada, uključujući Joan Mitchell Foundation Grant 2005. i Pollock-Krasner Award 2007.

Proglašen je Guggenheimovim stipendistom za slikarstvo 2013. Imao je brojne samostalne izložbe u New Yorku, Los Angelesu, San Franciscu, New Orleansu, Orlandu, Naples, Parizu i Švicarskoj. Od 2006. godine je imao devet samostalnih izložbi u George Adams Gallery u New Yorku, uključujući i retrospektivnu putujuću izložbu 2015.–2016. godine Amer Kobaslija: Places, Spaces. Njegovi su radovi u zbirkama Američke vlade u programu Umjetnost za veleposlanstva, Generalnog konzulata Japana u New Yorku, Muzeja de Siasset, Muzeja američke umjetnosti Hunter, Greenville County Museum of Art, G.U.C. Collection, Middlebury Museum of Art, Ogden Museum of Southern Art, Rollins Museum of Art, Stadt Sammlung Brig, Staten Island Museum i The Flag Art Foundation, između ostalih. Kobašlijine izložbe recenzirane su u brojnim publikacijama, uključujući The New York Times, Art in America, ArtNews, Art & Antiques, The Village Voice, New York Time Out, New York Magazine, The New York Sun, The San Francisco Chronicle, The Florida Times Union, Kunstbulletin i The Japan Times. Kobašlija je redovni profesor umjetnosti na Sveučilištu Centralne Floride u Orlandu.