II. vazmena nedjelja | Uskrsnuće vjeru izaziva i produbljuje

Iv 20,19-31: Kad bî uvečer onoga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!« To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: »Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.« To rekavši, dahne u njih i kaže im: »Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.« Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kad dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: »Vidjeli smo Gospodina!« On im odvrati: »Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.« I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: »Mir vama!« Zatim će Tomi: »Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.« Odgovori mu Toma: »Gospodin moj i Bog moj!« Reče mu Isus: »Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!« Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.

U današnjem evanđelju susrećemo možda najiskreniji lik među apostolima: Tomu. Usudio se izgovoriti ono što mnogi od nas misle, ali ne kažu: “Ako ne vidim… neću vjerovati.” I tu odmah dolazimo do jedne neugodne, ali oslobađajuće istine: Isus se nije svima objavio na jasan, nedvosmislen način. Nije se pojavio na trgovima, nije ostavio znak na nebu, niti bilo kakav neoboriv dokaz koji bi zatvorio svaku sumnju. Uskrsnuće, naime, nije događaj koji uklanja potrebu za vjerom. Uskrsnuće vjeru izaziva i produbljuje.

Toma je odsutan kad se Isus prvi put pojavljuje i to je prvi ključan detalj. Njegova nevjera ne proizlazi samo iz intelektualne sumnje, nego iz izostanka. Nije bio ondje gdje se Krist objavljuje. Jer Uskrsli ne dolazi pojedincu izolirano, nego zajednici koja, iako zatvorena i uplašena, ipak ostaje zajedno. Toma želi osobni dokaz, ali Isus ga ne pohodi izvan zajednice, nego unutar nje. Kao da mu poručuje: mene ne možeš pronaći mimo drugih. Vjera nije privatni projekt, nego događaj susreta koji se događa među onima koji dijele isti strah, istu nadu i isti prostor.

Kada se Isus konačno obraća Tomi, ne nudi mu apstraktni dokaz. Pokazuje mu rane. To je drugi ključ. Uskrsli Krist ne skriva svoje rane, nego ih čini mjestom objave. Bog se ne potvrđuje u moći koja briše slabost, nego u slabosti koja ostaje vidljiva. Toma ne dolazi do vjere gledajući savršenstvo, nego dodirujući ranjivost. I tu se otvara možda najteži korak za nas: Krist se i danas prepoznaje ondje gdje su rane, gdje je krhkost, gdje život nije dovršen i zaokružen. Vjera ne raste udaljavanjem od slabosti, nego približavanjem.

Treće, Isus dolazi s pozdravom “Mir vama”. U isusovačkoj duhovnosti dar mira – biblijski shalom – nije tek stanje smirenosti, nego duhovni znak po kojem se prepoznaje Božja prisutnost. Ignacije Loyolski u svojim pravilima razlučivanja uči da Bog djeluje ondje gdje čovjek doživljava konsolaciju ili utjehu, a to je: porast vjere, nade i ljubavi, osjećaj smisla, privlačnost prema dobru, tiho usmjerenje srca prema Bogu. Taj mir je znak da smo, makar i usred nemira svijeta, usklađeni s Božjim djelovanjem. Razlučivanje je prepoznavanje gdje se taj shalom rađa i kako ga slijediti, jer upravo ondje Bog već djeluje i poziva nas da mu se pridružimo.

Ako, dakle, ove tri stvarnosti stavimo zajedno – zajednicu, rane i razlučivanje – postaje jasno da vjera nije nešto što se jednostavno “ima” ili “nema”. Vjera je više nalik vještini. Nečemu što se uči, vježba, produbljuje. Kao što nitko ne postaje glazbenik bez ponavljanja, bez strpljenja, bez pogrešaka, tako ni vjera ne nastaje odjednom. Učimo vjerovati ostajući u zajedništvu, čak i kad nam ono nije uvijek lako. Učimo vjerovati približavajući se ranjenima, umjesto da od njih bježimo. Učimo vjerovati tražeći mir i pronalazeći Boga u njemu.

Toma na kraju izgovara najdublju ispovijest: “Gospodin moj i Bog moj”. Do te rečenice nije došao prečicom, nego dugim putem. Možda je to i najvažnija poruka ovog evanđelja: problem nije u tome što sumnjamo, nego gdje tražimo odgovor na svoju sumnju. Ako ga tražimo izvan mjesta gdje se Krist objavljuje, ostat ćemo zatvoreni u samodostatnosti. Ako se, poput Tome, vratimo – zajednici, ranjenima, Božjoj utjesi – tada se i nama može dogoditi da ne dobijemo dokaz kakav smo tražili, ali pronađemo vjeru koja ide dublje nego što smo očekivali.

Stanko Perica